Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum koncerta: 14.07.2012
Broj posjetitelja: 3.300
Cijena karte: 33,00€ (stajanje II. kategorije) / 43,00€ stajanje (I. kategorije) / 59,00€ (fan pit)
Duran Duran je ime koje i danas izaziva snažne i iskričave emocije među brojnim ljubiteljima glazbe. S plejadom hitova kao što su »The Relfex«, »Hungry Like The Wolf«, »A View To a Kill« »Notorious«, »Rio« i »Wild Boys,« da spomenemo samo neke, te s više od sto milijuna prodanih ploča, ove se novoromantične legende s pravom mogu dičiti titulom ultimativnog pop rock benda osamdesetih. Uostalom, britanski majstori glazbenog glamura i new wave senzibiliteta, koji su se za razliku od svojih ‘kolega’ Spandau Ballet, koji su u Sloveniji 1987. nastupili čak dvaput, ovaj put prvi put javili u Sloveniji, uopće ne trebaju neku pompoznu najavu. O tome su najbolje svjedočile legije glazbenih gurmana i nešto manje zagriženih posjetitelja koncerata koji su se našli usred ljubljanskog prostora Križanke, predvođeni četrdesetogodišnjakinjama kojima srce i dalje brže zakuca pri pogledu na Simona Le Bona. Križanke su pucale po šavovima još prije nego što su ‘divlji dečki’ izašli na pozornicu, zbog divljenja vrijednog broja ljubitelja kvalitetnog pop rocka, što se u Sloveniji inače događa tek kad nastupi neki Halid Bešlić ili Dino Merlin.
Večer se činila tako reći idealnom za buđenje nostalgije za osamdesetima, jer su Duran Duran uz predstavljanje hitova s aktualnog studijskog albuma »All You Need Is Now« (2011) u pripremi imali, kao i obično posljednjih godina, zbirku svojih najvećih uspješnica. Sve bi bilo gotovo savršeno da kao predgrupa nisu nastupili potpuno neprikladni LeeLooJamais, koji su većinu ljubitelja dobrog pop rocka ostavili objesenih lica, oborenih ušiju i pospanih očiju, a povrh svega imali su i očajno loše ozvučenje, što se u Križankama nažalost često događa i bendovima puno većeg kalibra. Kako god bilo, tijekom pretjerano dugog čekanja na dolazak Simona Le Bona, Nicka Rhodesa, Johna i Rogera Taylora te pratećeg gitarista Doma Browna, koji je zamijenio izvornog člana Andyja Taylora, u društvu preostalih dvaju pratitelja, pjevačice Anne Ross i udarača/tenor saksofonista Simona Willescrofta, činilo se da će legendarno Plečnikovo arhitektonsko ostvarenje od vreve i grozničave erupcije eksplodirati na sitne komadiće. Odmah na početku valja spomenuti da se sva četvorica izvornih članova benda i dalje mogu pohvaliti mladenačkim izgledom, premda se vidjelo da je LeBon, nakon što je skinuo svoju glamuroznu uniformu, posljednjih godina uzgojio prilično zgodan trbušćić. S druge strane, John Taylor na basu i dalje ostaje mršav kao motka, pa ne čudi da je lik Dantea iz popularne japanske serije videoigara »Devil May Cry« bio zasnovan na njemu, dok se Nick Rhodes za klavijaturama i dalje ponosi obaveznom frizurom ‘kanarinca’, a žilavi Roger Taylor i dalje jednako zagrijano mlati po bubnjevima kao prije tri desetljeća.
Za početno zagrijavanje odabrana je mračna i spora »Before The Rain«, skladba s posljednjeg albuma »All You Need Is Now«, tijekom čijeg su se izvođenja na zaslonu izmjenjivali prizori ruske listopadske revolucije. Dugogodišnje privrženike na njihovu radost nisu dugo držali gladnima, jer su već u idućem trenutku zlatnim hitom osamdesetih »Planet Earth« pobrinuli za onu pravu, očekivanu atmosferu, kad je okupljena masa zadahnula u jedno s članovima benda i njihovim pratiteljima. Za još veći delirij zatim je pobrinuo odlično izveden »A View To a Kill«, kojeg je većina glazbenih, ali i filmskih ljubitelja od sredine osamdesetih zapamtila kao naslovni standard posljednjeg Jamesa Bonda s Rogerom Mooreom u glavnoj ulozi. Le Bon je cijelo vrijeme oduševljavao svojim ekspresivnim pjevačkim pristupom i neprestano se brinuo za aktivno sudjelovanje publike. Pomalo groteskno ispalo je to što je tek iz trećeg pokušaja, nakon dvojice Hrvata, pronašao nekog junaka iz Slovenije koji je na kraju na pozornici nešto malo djetinjasto deklamirao. Uostalom, to nije bio Le Bonov posljednji ‘zabavljački’ umetak te večeri. Vječni nostalgičari i neizlječivi romantici dodatnu su infuziju novoromantične briljantnosti dobili i kroz odlično izvedene zlatne standarde »The Reflex« i »Hungry Like The Wolf«. Pomalo smiješan incident usred koncerta dogodio se Nicku Rhodesu, jer je čovjek malo pomiješao redoslijed izvedbi i počeo svirati uvodne taktove evergreena »Save a Prayer« kad je na redu bila »Girl Panic!« s aktualnog ostvarenja. Le Bon ga je samo čudno pogledao uz riječi »what the hell is goin’ on«, nakon čega su se brzo pribrali i izveli korektnu verziju općenito prilično prosječne skladbe, koju su pomalo začinile zabavne projekcije glamuroznih manekenki među kojima je bila i Simonova žena Yasmin.
Gospoda iz Duran Duran dakle i dalje se zaklinju u povremeno pomalo kičasti glam i pomp modnog svijeta, dok su postkoncertne ekscese nakon ulaska u zrele godine, čini se, ostavili iza sebe. »Save a Prayer«, koji je došao na red odmah poslije, bio je još jedan pobjednički trenutak večeri, koji je mnoge među okupljenima duhom vratio u osamdesete. Ozvučenje je u blizini mikserskog pulta cijelo vrijeme bilo na pristojnoj, posve solidnoj i zadovoljavajućoj razini, što je za Križanke svakako veliki uspjeh. »Come Undone« i »Ordinary World«, jedine Duran Duran uspješnice iz devedesetih, podsjetile su nas na »The Wedding Album« (1993), koji je predstavljao rijedak komercijalni uspjeh nakon kraja osamdesetih. Suvereno izvedena klasika »(Reach Up For The) Sunrise« s albuma »Astronaut« (2004) također je publiku podsjetila na još jedan od onih rijetkih, spomena vrijednih Duran Duran standarda koji su nastali nakon kraja zlatnog razdoblja.
Pompozni »Notorious« također je spadao među bolje izvedene klasike te večeri. Koncert je nekako prema očekivanju dosegnuo vrhunac s uvijek vatrenim standardom »Wild Boys«, u koji su stari lisci na lukav način uklopili glavni motiv klasika Frankie Goes To Hollywood »Relax«, što je na kraju ispalo iznenađujuće dobro. Lijepo je bilo čuti da su Duran Duran odali počast ovom kultnom, ali danas, osim među šakom gurmana i nostalgičara, gotovo posve zaboravljenom new wave bendu, koji je u svojoj karijeri izdao samo dva albuma. Jedina velika zamjerka odnosi se na apsolutno preduga »Girls On Film« u bisu, koju su posve nepotrebno razvukli u plesnu točku za skandiranje publike i dugotrajna predstavljanja članova benda i gostiju. Za konačni trijumf nostalgije za osamdesetima pobrinuo se veliki koncertni finale »Rio«, mega hit od čijeg izlaska ove godine prolazi točno trideset godina. Tijekom njegova izvođenja u pozadini su se vrtjele raketne eksplozije i raznovrsne karnevalske slike, koje su na temperamentan način začinile završetak izvrsne koncertne večeri.
Nastup novoromantičnih legendi usred prostora Križanke uspio je u svakom pogledu unatoč ne baš obećavajućim očekivanjima i iznenadio čak i najveće skeptike, koji su možda pogrešno zaključili da se legendarni sastav neće dovoljno potruditi za ‘podalpske Balkance’ i izvući iz sebe najbolje. Duran Duran su dakle u svom prvom nastupu pred slovenskom publikom, u kojoj nije nedostajalo brojnih hrvatskih i talijanskih privrženika, bili odlično raspoloženi, a ono nekoliko tehničkih grešaka koje su se dogodile tijekom nastupa, osobito kad je riječ o pojedinim vokalnim interpretacijama, na kraju je ispalo jedva vrijedno spomena. Svi oni koji su najljepše godine svoje mladosti proživjeli u osamdesetima napokon su doživjeli tako dugo očekivano prvorazredno druženje s jednim od svojih glavnih glazbenih heroja, koji su ih još jednom podsjetili na neka puno nevinija, davno prošla vremena.
Setlista
1. Before the Rain
2. Planet Earth
3. A View to a Kill
4. All You Need Is Now
5. The Reflex
6. Come Undone
7. Safe (In the Heat of the Moment)
8. Girl Panic!
9. Save a Prayer
10. Notorious
11. White Lines
12. Ordinary World
13. Hungry Like the Wolf
14. (Reach Up for the) Sunrise
15. Wild Boys / Relax / Wild Boys
—dodatak—
16. Girls on Film
17. Rio
Galerija slika
