Izvođač: Repetitor
Izdavač: Moonlee Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 26:21
Ocjena: 4.1/5
Teško je znati da ljudima više ne trebaš predstavljati bend poput Repetitora. Odnosno, konkretno Repetitorovce. Beogradski punk rockeri (s tendencijom navijanja feedbacka do frekvencija i glasnoće kojih se ne bi sramio ni noise rock) u Sloveniji nastupaju nekoliko puta godišnje već kojih pet godina, a između ostalog bili su i predgrupa Deerhoofu u Kinu Šiška 2010. Zapravo je taj bend neprestano na koncertnim pozornicama, što možda ostavlja manje vremena za stvarno stvaranje glazbe, ali zato više vremena za izvanredno brušenje live nastupa. Čemu se jednostavno ne može proturječiti. Repetitor su bend pozornica, bend energije, bend skakanja u gomili ispred pozornice, bend pomalo buntovničkih tekstova s taman pravim faktorom još jedne tipične punk rock teme – traženja samoga sebe, a ti su tekstovi, usprkos svojoj tipičnosti, tako sjajno napisani i prije svega odrađeni da ne samo da uvuku svakog slušatelja, nego se s njima zbog taman prave mjere aktualnosti i promicanja drugačijosti poistovjeti većina bendovih vršnjaka. To ih zasigurno čini jednim od najboljih bendova te vrste na ex-Yu području, iako bi se bez ikakva glasnijeg protivljenja moglo reći da i šire. Ipak, jedan tip i dvije cure nedavno su si ipak uzeli vremena od neprestanog sviranja po (uvijek istim) klubovima da snime svoj drugi album – Dobrodošli na okean.
Veliku većinu albuma već se čulo na koncertima – bendov materijal naime traje najviše dobar sat. Drugi album je, u punkerskoj maniri, kratak – obuhvaća tek dobrih 26 minuta. No to nipošto ne umanjuje poruku albuma ni njegovu eksplozivnu nabijenost energijom. Zapravo je upravo to bit albuma – ta njegova kratkoća. Neka vrsta kompresije (ali ne produkcijske) te bendove live energije, koja tako dolazi do izražaja. Taj višak energije s obzirom na duljinu, ta obrnuta razmjernost, to je ono što je bendov amblem od samog početka, pa zato Dobrodošli na okean može biti još puno karakterniji nabijen album od bendova prvijenca Sve što vidim je prvi put. No to ionako nije sve što razlikuje ta dva albuma, ali je prva stvar koja mi se čini tako očitom, prije svega zato što je bendov (izrazit) karakter tako dobro poznat.
Zvukovno je bend zasigurno napredovao – prije svega zbog većeg spektra stilskih pristupa. Zadržali su svoj zvuk te postali teži za klasifikaciju, iako ona na kraju nije ni važna ni potrebna, no sama činjenica o teškoj klasifikaciji dosta govori o bendovoj usmjerenosti i pristupu stvaranju. Ako bih rekao da su im ovaj put uspjeli napraviti još jednostavnije rifove, melodije, linije, ali da zvuče kompleksnije nego na primjer na prvijencu, možda bih već uhvatio bit bendova napretka. Tome su vjerojatno puno pridonijeli iskustvo i zapravo onaj »old-school« pristup snimanju albuma – da se komadi najprije izbruse uživo, da se oblikuju s publikom, da bend promatra njihovu reakciju na određene dijelove nekog komada, pri čemu konačna forma na kraju zapravo znači najveći prihvat među publikom. Naravno, to je daleko od toga da bi se radilo o nekoj komercijalnoj misli, da se bendova glazba prilagođava zahtjevima publike, nego je riječ o jednostavnom testiranju različitih zamisli u pozorničkom okruženju, pogotovo zato što je to uvijek drukčije nego neko vježbanje u zatvorenoj sobi/studiju.
Tekstovi su zapravo još izravniji nego na prvijencu, a istodobno zamotani u neku antiestetiku, u izvanrednu priču, u provalu iskrenosti koja je tako pamtljiva i pogodna za poistovjećivanje upravo zato što je pišu (naši) vršnjaci i zato što nije riječ o kvazi-intelektualnim idejama, konceptima ili nekakvoj kritici, nego jednostavno o iskustvu i emocijama. Ovdje komad »Šteta« odražava mentalitet slušateljskog prosjeka, pogotovo preskok između redaka »Pokvareni podli nisu oni / ružni prljavi glupi zli / to smo mi« i »Hteo sam da ti pokažem / da imam dobru stranu«; taj tekst po mom sadrži jedan od najgenijalnijih, a istodobno jednostavnih i nenarađenih prijelaza u tom obliku lirskog izričaja.
Jedna stvar ipak postoji na koju bend mora paziti – primijetio sam sindrom upadanja u poprilično slične introe i uopće dosta »iste« rifove. Jedno je stvaranje vlastitog zvuka, a drugo biti bez ideja. Repetitor zasad još jesu prvo, ali više komada imat će slične početke, te distorzirane refrene-rifove, jednolinijske smjese gitare i basa, pa će češće morati brusiti uživo. Isključivo zato što uživo to nije tako važno, jer bend zapravo ima određenu zdravu dozu improvizacije, što je dosta iznenađujuće.
Dobrodošli na okean je zato logičan nastavak bendova razvoja. Riječ je o albumu koji čuva sve najbolje iz nove i stare punk rock/indie scene. Taj iskonski indie pristup koji vapi za traženjem novih zvukova i taj energični punk rock način izvedbe – glazbe. Riječ je o nevjerojatno jednostavnoj formuli, o onim tipičnim značajkama zbog kojih su takvi stilovi tako privlačni, no Repetitor su u njima doista prirodno iskonski, a istodobno inteligentni i iskreni. Dobrodošli.
Postava
Boris Vlastelica – vokal, gitara
Ana-Marija Cupin – bas gitara, vokal
Milena Milutinović – bubnjevi
Produkcija
Repetitor, Goran Crevar
Popis skladbi
1. Devojke idu u Minhen
2. Biću bolji
3. Šteta
4. U pravom trenutku
5. Dostupni i laki
6. Lica
7. Oktobarski salon
8. Laka zabava
9. Pripazi na ljude
