Lokacija: Roncade (Treviso) / New Age Club / Italija
Datum: 21. 4. 2011
Blackfield, međunarodni glazbeni projekt šefa Porcupine Tree Stevena Wilsona i izraelskog glazbenika Aviva Geffena, krajem ožujka ove godine izdao je svoj treći studijski album “Welcome To My DNA”. Dvojac, koji je svojevrsnom glazbenom širinom skrenuo pozornost i prvijencem “Blackfield” (2004) i nasljednikom “Blackfield II” (2007), novom je turnejom napokon došao dovoljno blizu Sloveniji da skok na jedan od njihovih koncerata postane slađa svakodnevna zadaća.
Aviv Geffen je bez sumnje izuzetno talentiran pisac poezije i glazbe, ali bez Stevena Wilsona ne bi stigao nikamo. Tek šef Porcupine Tree je onaj faktor u cijeloj priči koji pojavi Blackfield daje pravu težinu i vrijednost. Kulminacija svega što oba glazbenika unose u Blackfield svojevrsna je crna pop indie rock retorika, naravno skrojena po mjeri svih fanova Porcupine Tree, jer je prožeta sličnom atmosferom i mračnim ugođajem, protkanim prepoznatljivim kulisama ezoterike slikanja “zvučnih krajolika” (“soundscapes”), koja ne poznaje ograničenja u svojevrsnom artizmu Stevena Wilsona.
Prva dva albuma nose nekoliko izuzetno podkožno zavodljivih točaka, a i novi album marljivo slijedi ostavštinu prvih dvaju. Možda više ne donosi tako zanimljivo i ugodno iznenađenje, ali je svakako vrlo, vrlo kvalitetan uradak koji u svemu oličava posebnost glazbenog tijela projekta Blackfield.
Zagrijavanje pred Blackfield pripalo je elektroničkoj indie rock grupi iz škotskog Edinburgha North Atlantic Osscilation, koja je prošle godine izdala svoj studijski prvijenac “Grappling Hooks” (2010). Kvartet je u dobrih pola sata ponudio novodobni pokušaj utjelovljenja indie rock hipnoze, sa minimaliziranjem linija na svega nekoliko tonova. Poduprti jednostavnim klavijaturama i rustikalnim modelima gitara organskog “jangle” zvuka, kojima su slagali zvučne slojeve jedan na drugi i kroz čiju se kulisu probija vokalna interpretacija, mjestimice doslovno cvileće napornih harmonija u lovu na melodije, glazba je jednostavna u svemu. Kratkih jezgrovitih poteza, bez duboke filozofije, građena na svega nekoliko tonova, sa silnicama usmjerenim u gradnju zvučnog zida koji kroz plovidbu “treperenja” nekoliko tonova pokušava osvojiti gradnjom visoko vibrantnih ugođaja. Možda su pridobili kojeg fana te večeri u klubu New Age, ali velika većina si je jednostavno odahnula kad su se momci oprostili s pozornice. Djeluju naime vrlo generički, a naravno pokušavaju pokucati na vrata MTV-ja. Sve ono, dakle, što iskrena(!) upotreba riječi “independant” ne podnosi.
Rezerviranost prema predgrupi publika je potvrdila tako da se po završetku nastupa North Atlantic Oscillation doslovno nagurala pod pozornicu. Klub, koji je tijekom nastupa North Atlantic Oscillation bio napola prazan, u trenutku se napunio nakon odlaska grupe. Već je koncertni posjet Porcupine Tree 2009. u Italiji potvrdio da je talijanska publika izuzetno sklona glazbi Porcupine Tree, kad smo tada posjetili sastav u Padovi i prostor se napunio do posljednjeg kutka s nekih 2500 ljudi. Naravno, New Age je samo klub skromnog kapaciteta, ali baš za intimni ugođaj koji je skrojen za uživanje u koncertu Blackfield. 500 ljudi! Klub nabijen do vrha. Kad su na pozornicu stigli glazbenici predvođeni Stevenom Wilsonom i Avivom Geffenom, klub je eksplodirao od oduševljenja, a kroz huronsku vrevu nije bilo teško primijetiti ni konkretan udio decibela koji su proizvodile grozničave pripadnice ženskog spola što su došle naužiti se pogleda na simpatičnog dečka Stevena.
Sastav je od prvog trenutka odsvirao koncert savršene zvučne slike. Dva tonca, što ne vidiš baš svaki dan. Lažem. Sprijeda “svjetlar”, iza njega, za ovaj put većim mikserskim stolom, tonski tehničar. Pod Stevenovim nogama gotovo pravi aluminijski oklopnik crveno iskrećih lampica. Zvučni perfekcionist izuzetno profinjenog uha, kojem ne izmakne ni najdublji prdac. To je Steven Wilson. Istina, na pozornici je stajalo ukupno pet glazbenika, ali Steven Wilson je figura koja Blackfield pokreće naprijed. Ne samo zbog reputacije Porcupine Tree. Jednostavno zbog svog genija koji uz izuzetnu kreativnu profiliranost oličava i izuzetnu interpretaciju te pozorničku karizmu. Svježe oprane tanke vlasi podšišane na pažа, naočalice računalnog “geeka”, oštar i smrtno ozbiljan pogled pred sebe, neprestano puhanje u kosu koja mu zaklanja lice. Steven Wilson u glavu i bradu.
Za razliku od engleskog glazbenika, njegov izraelski kolega Aviv trebao je malo više protetike kojom je skrenuo pozornost na svoju pozorničku prisutnost. Navukao je svjetlucavu jaknu na koju su bila prišivena svjetla, pa je izgledao kao izlog namijenjen reklamiranju jeftinog erotskog rublja, a vjerojatno je tako okićeno i rogovlje sobića koji vuku Djedu Mrazu saonice. Prilično grotesktan prizor na koji se vrlo brzo naviknеš, jer je sve što u prvom redu računa samo glazba. A ona je te večeri svakako pobijedila.
Blackfield su sastavili set listu u kojoj je polovica koncertnog repertoara bila podređena albumu “Welcome To My DNA”. U gotovo dva sata s tog su albuma izostavili samo jednu skladbu (Far Away). Na pozornicu su uskočili sa “žarkom” (pozor! Za pojmove Blackfield “žarkom”) Blood. Pravi izbor za otvaranje! Riječ je vjerojatno o najtvrđoj Blackfield skladbi koja je do sada našla mjesto na nekom od izdanja projekta. Uz Stevena i Aviva, pozornicu su dijelili i izraelski glazbenici koji su s projektom na ovaj ili onaj način povezani još od njegova nastanka (2001). Tu su bili još Seffy Efrati na bas gitari, Eran Mitelman na klavijaturama i bubnjar Tomer Z.
Ovaj put nisam bio u klubu New Age tek treći ili peti put, pa mi možeš vjerovati da su Blackfield ostvarili jedan od najboljih koncerata što se tiče uspostavljanja idealne koncertne zvučne slike. Kamo god si se stavio u klubu, zvuk je bio savršen. Čulo se sve. Svugdje. Posve lijevo ili posve desno, straga, u sredini i/ili sprijeda. Tako su posebno došle do izražaja Wilsonove finese i poigravanja zvukom, kojima su se ovaj put ljubitelji grupe doista mogli u potpunosti prepustiti i pokloniti savršenoj izvedbi. Zanimljivo je da su i u vokalnim izvedbama Wilson i Geffen prilično udaljeni interpreti. Za razliku od Wilsonova toplog, mjestimice “beatlesovskog” pristupa, Avivov vokal djeluje znatno mračnije, tanje, a što je dublje intoniran, manje je uvjerljiv i gubi na esenciji. Ipak, kad stanu zajedno u duete, djeluju skladno, kao ključ i brava. Harmonije dueta, uz to izvanredno poklapanje i međusobno sporazumijevanje, pokrivaju i lijep dio zvučnog prostora.
U drugom su dijelu do izražaja dolazile skladbe prvih dvaju albuma, koje su ljubiteljima grupe do sada već dodobra ušle pod kožu, pa se na tim točkama čak i talijanska publika aktivno uključivala u pjevanje refrenskih napjeva. Energija u prostoru bila je izuzetna. Once, The Hole In Me, Miss U, 1000 People, Where Is My Love?. To su po energiji bile točke kojima je atmosfera bila posebno intenzivno nabijena vibrantnom kemijom u odnosu međusobne suradnje publike i grupe. Bis je grupa nekako očekivano otvorila “pučkom” Hello, gdje je Steven napokon prvi put tijekom koncerta upotrijebio naprstak i s njim ukratko prizvao nekoliko “Floydizama” baziranih na svega nekoliko tonova. Zatim pjevna akustična End Of The World, gdje je ponovno s bendom pjevao cijeli klub, a slijedio ju je nešto manje očekivan završetak! Njime su Blackfield zapravo za kraj potopili New Age u najcrnju crninu sudnjeg dana (Cloudy Now). Fantastičnog koncerta tako je nakon dobrih dva sata bilo gotovo. Okrenuli su se u tren oka. Kad je energija visoka i ne možeš joj umaknuti, svaki se koncert okrene prije nego što trepneš. Uvijek je tako, čak i kad se ponekad odvrte “maratonska” tri sata ili više.
Nastup Blackfield dočarao je pozorničku perfekciju kojoj je teško naći paralelu. Jednostavno. Tko poznaje Stevena Wilsona, odmah mu može biti jasno da čovjek ne trpi polovičarstvo. Kad se nečega late, late se u potpunosti, ili se radije ne late. Bez greške. U izvedbi, u zvuku. Na taj način slušatelj i posjetitelj koncerata zapravo dobiva najviše što može. Za klupski prostor naprosto ideal. Pun prostor, savršen zvuk u kojem možeš uživati u pogledu na detalje poput pozorničkog sporazumijevanja i komunikacije među glazbenicima, svaki trzaj, pokret kojim glazbenici na pozornici pokreću nove zvučne efekte. Sve je kao na dlanu! Djeluje u sinergiji! Samogenerira se, samoojačava i samooplođuje. Esencija glazbene magije koja zasja u punini. Na razini klupske scene čovjek jednostavno ne želi više! Ako si perfekcionist i tražiš koncert blizu ideala, onda već sada možeš otkinuti od usta nekih 35,00€ i uštedjeti ih za prvi koncert Porcupine Tree u tvojoj blizini, jer na novu priliku da ugledaš Blackfield na pozornici morat ćeš čekati dulje.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Blood
2. Blackfield
3. Glass House
4. Go to Hell
5. On the Plane
6. Pain
7. DNA
8. Waving
9. Rising of the Tide
10. Once
11. Hole in Me
12. 1.000 People
13. Miss U
14. Zigota
15. Epidemic
16. Oxygen
17. Where Is My Love?
18. Dissolving with the Night
—bis—
19. Hello
20. End of the World
21. Cloudy Now
