Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nice, The
Izdavač: Immediate Records
Izdanje: 1967
Trajanje: 37:50
Ocjena: 3.5/5
Od svih ključnih progresivnorockovskih pionira koji su se pojavili na prijelazu šezdesetih, The Nice bili su vjerojatno najpompozniji, a istodobno i najenigmatičniji sastav s izuzetno zanimljivom evolucijom. Mladi bend, koji je na početku od tadašnjih glazbenih trendova bio najviše pod utjecajem psihodelije, a nešto manje bluesa, o čemu svjedoči i njihov kultni prvijenac “The Thoughts of Emerlist Davjack”, koji neki smatraju čak i prvim progresivnorockovskim albumom, pod vodstvom klavijaturističkog čarobnjaka Keitha Emersona izuzetno je brzo razvio vlastiti zvučni identitet i etablirao se kao inovativni graditelj mostova između rocka i klasične glazbe, a često i jazza. ‘Emerlist Davjack’ bio je pseudonim iza kojeg su se skrivala prezimena svih četvero članova sastava.
Legendarni Emerson, kojeg bi se lako moglo nazvati najinovativnijim i najuzbudljivijim rockovskim klavijaturistom tog vremena (u tom mu se pogledu približava samo Jon Lord iz Deep Purple), već je na počecima profesionalne karijere pokazivao zapanjujuću brzinu u ovladavanju instrumentima s tipkama poput hammond orgulja, klavira i čembala te smisao za vatrene, a prije svega podrugljive solističke pustolovine. Upravo je on bio najzaslužniji što je grupa proširila svoje ambicije i počela se baviti jazzom i klasičnom glazbom, ponajprije rockerskim interpretacijama djela klasičnih skladatelja s početka 20. stoljeća, te se tako svrstala među najvažnije progresivnorockovske pionire.
Svestrani gitarist David O’List, koji je prema potrebi svirao i puhačke instrumente poput flaute i trube, bio je po rangu drugi najtalentiraniji član grupe, iako je s njim, prema Emersonovim riječima, bilo nemoguće surađivati. Njegove bluesovske gitarske fraze, kojih na prvijencu ne manjka, prilično su štrčale iz inače simfonijskog i psihodeličnog zvuka ranih The Nice, pa nije nikakvo iznenađenje da ga je Emerson, službeno zbog neozbiljnog ponašanja i lijenosti, ubrzo nakon izlaska prvijenca izbacio iz benda te se naposljetku odlučio da mu novi gitarist uopće ne treba i da će klavijature postati alfa i omega zvuka The Nice. Bubnjar Brian ‘Blinky’ Davison, jedan od previđenijih bubnjara šezdesetih i sedamdesetih, te basist Lee Jackson osiguravali su snažnu i za ono doba neobično razgranatu ritamsku podlogu.
Psihodelični “The Flower King of Flies” u mnogočemu je proizvod svog vremena i pod snažnim utjecajem tadašnjih glazbenih trendova; ukusan psihodelični pop rock s naglašenom eksperimentalnom notom zahvaljujući Emersonovim širokogrudnim eskapadama na orguljama. Naslovna skladba mnogo je zanimljivija tvorevina, iako je riječ o najkomercijalnijem radu na albumu. Dramatični aranžmani na orguljama obogaćeni su preplitanjem više glasova, snažnom gitarskom frazom i pobjedničkim refrenom, što u kombinaciji već stvara onu pompoznu atmosferu s kojom se najčešće povezuje ime Keitha Emersona. Razigrani “Bonnie K” obilježen je udarnom bluesovskom gitarskom frazom, namjerno nešto prljavijim vokalom i podrugljivim šuškanjem hammond orgulja u pozadini. Riječ je o jednom od rijetkih trenutaka u priči o ovom simfonijski usmjerenom sastavu kad je gitara još bila u središnjoj poziciji umjesto klavijatura.
Nabrijani instrumental “Rondo”, svojevrsna adaptacija klasika “Blue Rondo a la Turk” legendarnog jazzovskog pijanista Davea Brubecka, u mnogočemu je Emersonovo dijete, koje se brzo etabliralo kao jedan od najpopularnijih i najprepoznatljivijih klasika The Nice. U njemu se već osjeća ona aranžerska briljantnost, solistička vještina i veličanstvenost koje je brzoprsti klavijaturist kasnije na tako prekrasan način demonstrirao kao član Emerson, Lake & Palmer. Keithove supersonične orguljaške orgije i nakon više od četiri desetljeća od izlaska te skladbe oduzimaju dah. Za ono vrijeme nedvojbeno izuzetno udarno djelo respektabilne duljine od preko osam minuta i jedan od prvih vjesnika nove glazbene ere.
Sljedeći instrumental, “War & Peace”, koji spada među kompleksnije uratke na albumu, obilježavaju O’Listova bluesovska solaža i Emersonove vatrene orguljaške dionice. “Tantalising Maggie” je kratkotrajna skladbica, začinjena šaljivim, crnohumornim tekstom kakve je Emerson kasnije rado stvarao i s ELP-om. Orguljaške osminke održavaju vragolastu melodiju, dok se vokal koji se kreveljи potsmjehuje djevojci imenom Maggie. “Dawn” ima tajanstvenu, pomalo mračnu atmosferu s brojnim promjenama tempa, šapćućom naracijom i sakralnim zvukom orgulja. Završni, psihodelično obojeni “The Cry Of Eugene” sa svojom svečanom, pobjedničkom atmosferom i ugodnom orguljaškom melodijom nedvojbeno spada među vrhunce albuma. Veličanstveni simfonijski aranžmani, energična dionica na trubi i Emersonov brzoprsti genij doista se pobrinu da se album završi na visokoj noti.
“The Thoughts of Emerlist Davjack” doduše je daleko od razine debitantskih albuma pojedinih progresivnorockovskih pionira, koji su se na taj način publici odmah predstavili u najboljem mogućem svjetlu, ali svejedno je riječ o izuzetno solidnom zvučnom dokumentu i jednom od važnijih vjesnika početka nove glazbene ere. Na albumu se osjeća da je Emerson već tada točno znao što želi postići i kako se izraziti kao vrhunski glazbeni umjetnik, jer je njime već položio temeljni kamen za buduće trijumfe s ELP-om. Od svih postignuća The Nice upravo je ovo imalo najveći komercijalni potencijal, nešto što je grupi kroz njezinu kratku povijest postojanja kronično nedostajalo i što je kasnije dovelo do njezina raspada.
Postava
Keith Emerson – orgulje, klavir, čembalo, vokal
Lee Jackson – bas gitara, gitara, timpani, vokal
David O’List – gitara, truba, flauta, vokal
Brian Davison – bubnjevi, cijevna zvona, timpani
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Billy Nicholls – harmonijski vokali na “Thoughts of Emerlist Davjack”
Produkcija
Emerlist Davjack
Popis skladbi
1. Flower king of flies
2. Thoughts of Emerlist Davjack
3. Bonnie K
4. Rondo
5. War and peace
6. Tantalizing Maggie
7. Dawn
8. The cry of Eugene
