Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Gotthard
Izdavačka kuća: Nuclear Blast
Izdanje: 2007
Trajanje: 55.30
Ocjena: 4/5
Gotthard cvjetaju! “Domino Effect” je kulminacija njihova teškog rada, koji očito doseže umjetnički vrhunac karijere! Nevjerojatno je kako im to uspijeva uz akrobacije zavoja podivljale vožnje, koja se suočava s promjenom izdavačkih kuća i promjenom članova sastava. No očito je spoj Leoni – Lee onaj pokretački kreativni nukleus koji drži bend na okupu i predstavlja glavninu svega što Gotthard jesu, bili su i nadajmo se da će ostati!
Unatoč uvodnom pozdravnom naklonu novoj ploči, o gornjem odlomku nećemo previše filozofirati. “Domino Effect” izašao je tek nakon dobre godine i pol od “Lipservice” (jesen, 2005.). A kvaliteta postignuta u tako kratkom vremenu dokazuje da bend u studiju djeluje s idealnom radnom kemijom i da kuje željezo dok je užareno, željezo vrhunskog nehrđajućeg podrijetla, koje nadmašuje kvalitetu “Lipservice”. Do toga su nekad sastavi dolazili polako (i u nekadašnjem mainstreamu sedamdesetih pa čak i osamdesetih), primjerice treći ili četvrti album donio bi njihov umjetnički “peak” i pošteno priznanje izdavača (čitaj: pošteno plaćanje za pošten trud) kao i glazbenih masa (čitaj: neuništivost). I Gotthard za današnje pojmove, na našu veliku sreću, idu tim putem, što vrijedi za većinu hard rock i heavy metal relikata (ako se ograničimo samo na ta dva žanra). Daleko su od mainstreama i MTV-jevskog smrada, jer tamo je politika posve drukčija, politika koja u novom tisućljeću namjerno uništava zdravu evoluciju bendova. A Gotthard vjerno ispunjavaju dva cilja, čije ispunjavanje drži bend u čvrstoj, ponosnoj erekciji. Prvi je da slože album koji je njima samima jedinstveno po volji, a istodobno nagrade svoj vjerni krug hard rock publike, koji uopće nije malen, još jednim izvrsnim albumom. Pobjednički. Umjetnički iskreno slobodarski.
Idemo na materijal “Domino Effect”. Kako je Steve Lee u jednom intervjuu otkrio, stihovi unutar skladbi na “Domino Effect”, na što upućuje već sam naslov albuma, bave se širenjem kleveta i neistina. One se šire (kao uvjerena i jedina sveta istina) od usta do usta, preko medija, i na kraju vijest prekrije cijeli planet. Stara bolesna zabluda čovječanstva, a u rukama makinatora manipulativni čarobni štapić, povijest nas nažalost ničemu ne nauči. U usporedbi s “Lipservice”, “Domino Effect” donosi veći udio skladbi koje nose više tragične atmosfere u smislu prenošenja dubine veće žestine, kroz tijelo velikih vodećih melodija, koje spajaju dramu s dašom melankolije i mogu zvučati čak i malo zločesto (čak i to kod uvijek radošću i pozitivom nabijenih Gotthard – Gone To Far), a pritom ne kriju dodir iskrene boli. Na albumu nema izravnih koračnica s “Lipservice” i ne osjeti se navođenje na grešno razvratno “boogie-ranje” masa. Nećete naći “sing-along” himne All We Are ili Lift ‘U’ Up s “Lipservice”. “Domino Effect” nije tako strastveno hedonističan, tamni je brat blizanac “Lipservice” i zato je puno stvarniji (ili realniji) album. Gitare, niže ugođene u rifovima, djeluju kao dodatni učinkoviti škripac koji hvata slušatelja za uši i uz velike klasične Gotthard melodije i genijalnog pjevača Stevea Leeja na vokalima, s perjanom lakoćom tjera trnce niz kralježnicu.
Što se skladbi tiče, sve su redom jednake po konzistentnosti, nema propadanja u razlikama u kvaliteti među skladbama. Sve sekunde albuma su ravnopravne i nevjerojatne. Usprkos opsjednutosti benda da na studijske albume stavlja po 14 ili 15 skladbi, nema komada prazne esencije ni funkcije namjernog punila. I to u svega godinu i pol, ideje provedene posve uvjerljivo, kad je riječ o spajanju skladateljske savršenosti, stvaranju atmosferične svježine i hvatanju žive zvučnosti. Dečki udare atmosferičnom dramom, majstorski odjevenom u čaroliju melodičnog hard rocka, Master Of Illusion – stampedo “rocker” s putenim žmahtom zvučne zavjese satkane između gitarskog rifa i klasičnog Hammond zvuka. Takvim je skladbama začinjen većinski dio albuma, s odličnim vrhuncem u Now, postavljenoj tik pred završnu baladu Where Is Love When Its Gone. Među njima je The Call, vodeći “single” albuma “Domino Effect”, tipična Gotthard power balada, koja je upravo zbog te svoje tipičnosti izdana kao “single” – neizbježno, esencijalno i lukavo pronicavo “gotthardovski”! Album se može pohvaliti konzistentnošću koju ne zaustavlja ni spomenuta završna balada Where Is Love When Its Gone, dojmljivo žalobno začinjena alpskom “frajtonaricom” (rockeri – samo bez straha!). Za razliku od “Lipservice”, gdje su na kraj albuma bile postavljene dvije balade zaredom, ovaj put potez apsolutno ne smeta, pogotovo jer ovakvu baladu kao što je Where Is Love When Its Gone Gotthard još nisu napravili, a ona lako drži slušatelja budnim kroz trenutke finala ovog pobjedničkog albuma. Na albumu se ističe rustikalni “whitesnakeovski” Bad To The Bone, ali posve tragično nabrijan. “Domino Effect” nema umiljavajući sladilo “Lipservice”. Čvrsto je, stvarno prizemljenje i na polju hard rock izdanja u 2007. definitivno jedan od umjetničkih vrhunaca.
Vrijeme će potvrditi nagovještaje o evolucijskom kreativnom vrhuncu koji bi trebao biti dosegnut posredovanom savršenošću “Domino Effect”. Jednostavno mogu sažeti da je “Domino Effect”, deveti uzastopni studijski album sastava, dosad njihov najbolje odjeveni hard rock album! Neka taj kreativni zamah benda traje što duže!
Sastav
Steve Lee – vokal
Leo Leoni – gitara
Freddy Scherer – gitara
Marc Lynn – bas gitara
Hena Habegger – bubnjevi
Popis skladbi
1. Master Of Illusion
2. Gone Too Far
3. Domino Effect
4. Falling
5. The Call
6. The Oscar Goes To You
7. The Cruiser (Judgement Day)
8. Heal Me
9. Letter To A Friend
10. Tomorrow’s Just Begun
11. Come Alive
12. Bad To The Bone
13. Now
14. Where Is Love When Its Gone
