Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Phideaux
Izdavač: Bloodfish Media
Izdanje: 2007
Trajanje: 66:59
Ocjena: 5/5
Svaki put kad lisičji đavao Rudi ima nestašnu djecu poput Janka i Metke čvrsto u šaci, cijelo se pakao trese od straha pred dolaskom neukrotive dječurlije. To je prva misao koja ti padne na pamet kad pogledaš duhovitu naslovnicu ovog izvrsnog albuma. »Doomsday Afternoon« bio je šesti studijski uradak genijalnog američkog multiinstrumentalista, pjevača i skladatelja Phideauxa Xaviera, a ujedno i drugi dio njegove ambiciozne konceptualne sage o distopijskom, apatičnom i ekološki destruktivnom društvu pod budnim okom ‘Velikog brata’, gdje su glavne vrijednosti profit i sigurnost. Zvuči poznato? Phideaux je jedan od rijetkih suvremenih američkih glazbenika i tekstopisaca koji piše inteligentne, društveno ubojite tekstove, zbog čega se mnogima već dogodilo da su ga zamijenili za nekog europskog progrock glazbenika (tome su sigurno doprinijeli i njegovi francuski korijeni).
Osim toga, Phideaux uspješno spaja neke od najboljih elemenata simfonijskog prog rocka s utjecajima ranih Genesis, King Crimson, Camel, Pink Floyd i Van Der Graaf Generator, sa zborskim ženskim harmonijama, psihodeličnim rockom i folkom, a nađe se tu i poneki drugi žanrovski pritok. Istodobno mu polazi za rukom i to da nijedan aranžman na njegovim albumima ne podsjeća na nešto što zvuči poznato iz djela raznih prog klasika, što se rado događa prog revivalistima tzv. trećeg vala. Xavier je na »Doomsday Afternoon« odabrao gotovo posve drukčiji stilski, pjevački i aranžerski pristup nego na kompaktnijem prethodniku »The Great Leap« (2006), koji je bio prvi dio prije spomenute konceptualne sage o distopijskom društvu.
»Doomsday Afternoon« je naime u usporedbi s psihodeličnijim i folku sklonijim prethodnikom prava poslastica za sve ljubitelje ‘staroškolskog’ prog rocka, kakav se unutar američke prog produkcije, uz iznimku nekih ‘osamljenika’, nije čuo već poprilično dugo, pa nije čudno da je to bio prijelomni Phideaux album koji je Xavieru konačno donio poštovanje i najizbirljivijih prog gurmana, koje njegovi dotadašnji projekti još nisu uspjeli posve oduševiti. Ovo je majstorsko djelo zbog svoje kompleksne kompozicijske i ambijentalne naravi bilo bliže albumu »Chupachabras« (2005), dok je »The Great Leap« bio bliže albumu »Ghost Story« (2004).
Ženskih vokalnih doprinosa u izvedbi redovitih članica Phideauxova benda, Ariel Farber, Molly Ruttan i Linde Ruttan Moldawsky, koje su nekoliko puta preuzele glavne vokalne harmonije, bilo je ovaj put više nego prije, što je bilo dobro jer su lijepo uravnotežile ambijentalni odnos prema Xavierovu karizmatičnom pjevanju. Potonji je većinu skladbi na »Doomsday Afternoon« otpjevao gotovo posve drukčije nego na »The Great Leap«, gdje je zvučao znatno psihodeličnije, mračnije i manje sofisticirano, dok njegov vokal ovaj put zvuči puno ugodnije svim ljubiteljima simfoprog zvuka.
Kompleksnih multiharmonija, moćnih orkestralnih aranžmana, zanimljivih improvizacija i neočekivanih vremenskih prijelaza kroz cijeli album nikad ne nestaje, dok je epskih, melankoličnih i mračnih ambijentalnih trenutaka, koji divno nadopunjuju distopijski koncept, jednako tako u izobilju. Uz dvojicu dugogodišnjih suradnika, gitarista/producenta Gabriela Moffata i bubnjara Richa Hutchinsa, koji su blistali kao nikad prije, ovaj se put posebno istaknuo novi klavijaturist Mark Sherkus na tradicionalnim simfoprog klavijaturama. Xavier, koji je uz tradicionalne pjevačke zadatke odsvirao poprilično klavijatura, predvođenih minimoogom, te dvanaestožičanu gitaru, pri stvaranju svoje glazbe nikad nije previše držao do golog virtuoznog ‘napuhavanja’ između instrumentalnih sekcija. Na albumu doduše ima poprilično virtuoznih, tehnički zavidnih trenutaka, no oni nikad ne prelaze granicu dobrog ukusa, a uz to je kod Phideauxa melodična komponenta cijelo vrijeme od presudne važnosti.
»Doomsday Afternoon« je u maniri Pink Floyd remek-djela »Wish You Were Here« (1975) obilježen dvjema međusobno povezanim epskim skladbama, koje čine uvodni i završni dio albuma i zajedno traju gotovo pola sata. Xavier ne poznaje milosti prema društvenom ustroju, pa već na uvodnom epu, značajno nazvanom »Micro Softdeathstar«, razgrće sliku suvremenog distopijskog društva koje služi autoritarnim polugama ‘Velikog brata’ i s oduševljenjem uništava sve što mu dođe pod ruku.
Spokojni uvodni dio, u kojem Xavierov vokal isijava neskriveni sarkazam, ubrzo prelazi u energične sfere s moćnim slojevima hammond orgulja, nakostriješenim dionicama na električnoj gitari i krasnim vokalnim harmonijama. Svaka sekcija na ovom divnom epu potpuno je drukčije poglavlje. Tako se u početnom dijelu možeš prepustiti rustikalnim gudačkim aranžmanima, eteričnim klavijaturskim zavjesama i dirljivim vokalizacijama, čime polako raste napeta i melankolična atmosfera. Dramatični preokreti kroz ritmički uzburkane meandre, gdje kraljuju izvrsni orkestralni aranžmani i briljantne ženske vokalne harmonije, dodatno začinjavaju nepredvidivu narav ovog odličnog društveno kritičkog epa.
Prekrasni instrumental »The Doctrine Of Eternal Ice (Part One)« otvara se pompoznim dionicama na minimoogu, dok moćnu atmosferu suoblikuje razgranata orkestralna pozadina. Bravurozni puhački aranžmani prava su paša za uši, dok su klavijaturske improvizacije ovaj put posebno poglavlje za sebe. I Moffat se ovaj put na električnoj gitari solistički dobrano razigra. »Candybrain« je sa svojom tajanstvenom i mračnjačkom atmosferom u stilu neke gotičke filmske produkcije u redateljskoj domeni Tima Burtona još jedan očit dokaz da Xavieru nikako ne manjka aranžerskog i improvizacijskog duhovitog bljeska. Phideaux se ovaj put iskazuje emotivno bogatim pjevanjem i suptilnim sviranjem dvanaestožičane gitare, dok nostalgičnu atmosferu još pojačavaju dirljive ženske vokalne harmonije.
»Crumble« je kratak, no ambijentalno bogat instrumental koji sadrži nježne klavirske aranžmane i zborske vokalne harmonije. »The Doctrine Of Eternal Ice (Part Two)« je još ambiciozniji uradak od prvog dijela ‘doktrine vječnog leda’, u kojem Xavier oštro obračunava s društvenim konformizmom i apatijom te nekim preostalim bolestima suvremenog distopijskog društva. U uvodnom se dijelu na skladan način izmjenjuju muški i ženski glavni vokal, nakon čega zavladaju moćne orkestralne zavjese, što ovoj ambicioznoj kompoziciji daje epski pečat. Xavier ponovno oduševljava vokalnom zajedljivošću, tako neuobičajenom za američkog rock pjevača, dok se u tekstu ne prestaje rugati ljudskim ‘ovcama’ koje ni za što na svijetu ne bi prestale držati bič svojim gospodarima u zamjenu za ‘sigurnost’. U završnom dijelu Xavieru i njegovim drugovima polazi za rukom stvoriti vrlo zanimljiv i inovativan instrumentalni motiv, nakon čega zavladaju moćne instrumentalne varijacije koje još pojačavaju epsku atmosferu.
ABBA su svojedobno pjevali »Thank You For The Music«, dok gospodin Phideaux pjeva »Thank You For The Evil«. Potonji se otvara eteričnim uvodnim dijelom u kojem se prelijevaju divne klavijatursko-gitarske harmonije i u kojem je nemoguće promašiti koliko su važan utjecaj na Xavierov glazbeni put bili Pink Floyd. Sve na ovom epskom remek-djelu podređeno je gradnji eterične atmosfere, dok Phideaux, koji je ponovno u ‘cinične elementu’, kameleonski mijenja svoj vokalni pristup. Melodičnu narav pojedinih aranžmana ne remete ni usputne klavijaturske i gitarske improvizacije, odsvirane na zavidnoj tehničkoj razini. »A Wasteland Of Memories« sadrži dramatične, pastoralno-rustikalne aranžmane na gudačima i dirljiv ženski vokal, što djelomice podsjeća na neke od najboljih trenutaka iz karijere legendarnog Mikea Oldfielda. »Crumble«, klavirski usmjerena balada s krhkim aranžmanima i glavnim ženskim vokalom, još je jedan lijep dokaz da je majstor Phideaux oduvijek znao stvarati i kompaktne skladbe s povoljnim komercijalnim potencijalom.
»Formaldehyde« je briljantno aranžirana poslastica progfolkrock naravi, u kojoj se bohoti flautistička pastoralnost te nježni akordi akustične gitare, dok minimoog lijepo začinjava sveopću keltsku atmosferu usred koje se glavni ženski vokal našao kao salivena. Isto vrijedi i za Xavierovo pjevanje, koje se brine za učinkovit ambijentalni kontrast. Nostalgično raspoloženje svidjet će se svim progfolk zanesenjacima te ljubiteljima nekih suvremenih bendova te vrste, predvođenih sastavima Mostly Autumn i Karnataka. Prepredena, završna instrumentalna sekcija pak je posve specifična za gospodina Phideauxa, koji je među svoje glavne utjecaje oduvijek ubrajao i Jethro Tull, što se ovdje nedvosmisleno čuje.
Gotovo petnaestominutni završni ep, »Microdeath Softstar«, predstavlja ambijentalni klimaks »Doomsday Afternoon«. Sakralnom uvodu s gustim slojevima orgulja i eteričnim zborskim harmonijama slijedi prijelaz u instrumentalnu, kompleksnu sekciju unutar koje se stupnjuje melodramatično raspoloženje. Epski simfonijski aranžmani nadograđeni su kontrastnim vokalnim harmonijama između Xaviera i pjevačica, pri čemu ne manjka brojnih nakostriješenih varijacija između klavijatura, gitare i gudača u kojima će uživati svi ljubitelji ‘stare škole’ progresivnog rocka. Bez obzira na briljantne instrumentalne trenutke, Xavierov je vokal taj koji među rastavljanjem samodestruktivne društvene stvarnosti na karizmatičan način povezuje pojedine aranžmane i album uvjerljivo dovodi do epskog završetka.
»Doomsday Afternoon« je majstorsko djelo suvremenog progresivnog rocka i album koji je Phideauxa Xaviera konačno katapultirao među najuzbudljivije progrock izvođače 21. stoljeća. Sve na ovom albumu u izvedbi neispravljivog glazbenog perfekcionista ostvarenje je snova za sve one koji su bili uvjereni da suvremena prog rock scena ne može ponuditi ništa osobito inovativno i duhovito. »Doomsday Afternoon« trebao bi postati školski primjer kako se stvara suvremeni i originalno zvučeći simfoprogrock album. Xavier je već 2013. najavio izlazak trećeg dijela konceptualne trilogije, no na izlazak »Infernal« još će se neko vrijeme morati pričekati, što je na svoj način dobro, jer je hiperaktivni tip na svoj tipičan, perfekcionistički način zaokupljen svakim zvučnim detaljem i želi iz snimateljskog procesa iscijediti doista maksimum.
Postava
Phideaux Xavier – glavni vokal, gitara, klavir, klavijature, pljeskanje
Rich Hutchins – bubnjevi
Ariel Farber – violina, prateći vokal
Valerie Gracious – klavir, prateći vokal
Mathew Kennedy – bas gitara
Gabriel Moffat – lap steel gitara, pljeskanje
Linda Ruttan Moldawsky – vokal
Molly Ruttan – vokal
Mark Sherkus – klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Steve Daudin – flauta (9)
Rob Martino – flauta (3)
Johnny Unicorn – orgulje, Moog Voyager, pljeskanje, prateći vokal (3, 10)
Joel Weinstein – gitarski solo (10)
Mark Baranov – violina
Bing Wang – violina
Richard Elegino – viola
Jerry Epstein – viola
Dale Silverman – viola
Elizabeth Wilson – viola
Stefanie Fife – čelo
Barry Gold – čelo
Jason Lippman – čelo
Dennis Trembly – kontrabas
Brian Drake – francuski rog
Bruce Hudson – francuski rog
Boyde Hood – truba
James Wilt – truba
Chris Bleth – flauta, oboa, klarinet
Paul Rudolph – dirigent
Produkcija
Gabriel Moffat
Popis skladbi
Act One:
1. Micro Softdeathstar (11:17)
2. The Doctrine of Eternal Ice (Part One) (3:01)
3. Candybrain (4:06)
4. Crumble (2:55)
5. The Doctrine of Eternal Ice (Part Two) (8:08)
Act Two:
6. Thank You For The Evil (9:18)
7. A Wasteland Of Memories (2:22)
8. Crumble (2:55)
9. Formaldehyde (8:17)
10. Microdeath Softstar (14:40)
