Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nektar
Izdavač: Bellaphon
Izdanje: 1974
Trajanje: 36:57
Ocjena: 4/5
Peti album sa značajnim naslovom “Down the Earth” natjerao je Nektar, legendarne britanske progresivne rockere koji su zbog nižih poreza većinu svoje snimateljske karijere proveli u Njemačkoj, da se nakratko doista “prizemlje”. Nakon četiri izvrsna space rock orijentirana albuma i komercijalnog proboja remek-djelom “Remember the Future” (1973), koje je naravno bilo teško nadmašiti, odlučili su se za primjetan stilski i konceptualni zaokret kojim su se što više odmaknuli od space rock sfera ranih godina.
Nedvojbeno priličan šok za sve one koji su ih pratili još od početaka, ali s iznenađujuće dobrim rezultatima. Pojedine skladbe postale su melodičnije i kompaktnije, bez ikakvih predugih jamova. Time su postale i kraće i brojnije (pogotovo u usporedbi s prethodnim albumom, na kojem je naslovna skladba zauzimala obje strane LP-a). Unatoč jednostavnijim strukturama pojedinih djela na “Down to Earth”, prije svega zahvaljujući sjajnom gitaristu i pjevaču Royeu Albrightonu, zadržali su svoj prepoznatljiv zvuk i svu ritmičku kompleksnost. Neki inovativni eksperimenti, poput unošenja puhačkih dionica, ispali su čak i iznimno uspješno i daju albumu poseban jazzy šarm, što se u njihovoj karijeri nije baš često moglo čuti. Posebno mjesto na albumu zauzimaju i neke zborske dionice. Howdenovi karakteristični tvrdorockerski gitarski zahvati i neke suptilnije finese uz obilnu upotrebu wah-wah efekta te ukusne simfonijske etape njegova klavijaturističkog kolege Alana “Taffa” Freemana, kao i uvijek su položeni na dinamičnu ritam sekciju Moore/Howden, što znači da su klasični Nektar u ovoj fazi karijere bili itekako živi.
Jedina manja zamjerka odnosi se na koncept albuma, koji djeluje prilično jeftino jer na šaljiv način pripovijeda o zbivanjima tijekom cirkuske predstave, što se može naslutiti već s krajnje neobične naslovnice na kojoj su članovi grupe odjeveni u cirkusante. Svemirska putovanja i susrete s izvanzemaljskim bićima gotovo su na radikalan način zamijenili klaunovi, slonovi i akrobati. Za konceptualno povezivanje i dramatične najave pojedinih skladbi uvjerljivo se brine kultni, nažalost već pokojni pjevač i pisac Robert Calvert (ex-Hawkwind), koji nastupa u ulozi cirkuskog direktora. Zbog Calvertovih burleskni govornih umetaka, općenito prilično smiješnih tekstova i brojnih šaljivih zvukova riječ je daleko o najkomičnije obojenom Nektar albumu, iako se nađu i neki iznimno melankolični trenuci kako i priliči pravom engleskom prog rock bendu (s njemačkom adresom).
Jedna od glavnih vrlina Nektar oduvijek je bila sposobnost postupnog i dramatičnog stvaranja raznolikih atmosfera putem neočekivanih prijelaza među pojedinim motivima, čime su se s lakoćom dotaknuli najdubljih slušateljevih osjećaja. Ni u tome “Down to Earth” ne razočarava, iako na njemu ima manje trenutaka za ambijentalna sanjarenja nego inače. Sve su skladbe barem solidne, a neke se od njih mogu uvrstiti i među Nektar klasike. Otvarajuća “Astral Man” jedina je skladba u povijesti grupe koja se probila na više pozicije radijskih ljestvica, čemu je zacijelo kumovala njezina velika izravnost. U jedno od svojih najkraćih djela unijeli su hipnotičan refren s eteričnim prateći vokalima te ga položili na jednostavan boogie ritam preko kojeg vlada duhovit bluesy rif.
Toj “svetoj jednostavnosti”, ali solidnom zagrijavanju, slijedi sjajna klasika “Nelly the Elephant”, gdje u prvom redu oduševljavaju brojni duhoviti puhački umeci čime se snažno približavaju britanskoj školi jazz rock fusiona. Za kraći improvizacijski umetak pobrinut će se izvrsna gitarska solaža, dok za prstohvat humora skrbe Calvertove naracije s naglašenom upotrebom njemačkog naglaska i zvuk slonovskog trubljenja (potonje postižu uz pomoć trube). Na “Early Morning Clown” unatoč naslovu imamo posla s klasičnim Nektar romanticizmom, što im uspijeva postići preko iznimno učinkovite pastoralne melodije na akustičnoj gitari te unošenjem veličanstvenih dionica na moogu. Za dodatnu čaroliju pobrinu se još i eterične vokalne harmonije.
“That’s Life” je najduža i ujedno najkompleksnija tvorevina na albumu s nizom ugodnih vokalnih harmonija, naglih prijelaza u razgranate instrumentalne sekcije te učinkovitim promjenama atmosfere. Instrumentalne sekcije sadrže brojne jazzy i funky ritmičke ukrase, gdje punom parom kraljuju Howdenove odebljane bas linije i Mooreovi masivni bubnjarski prijelazi. Melodična višeglasja neprestano unose eteričnost, dok šamanska udaraljka u završnici pobrinu se i za dašak etna. “Fidgety Queen” je još jedna prvorazredna Nektar klasika koja učinkovito spaja raznolike elemente različitih žanrova. U prvom je planu sočna melodija, građena na autoritativnom tvrdorockerskom rifu, poskakujućoj ritmičkoj podlozi i temperamentnoj pjevačkoj izvedbi. Za izdašnu dozu razigranosti pobrinu se izvrsni puhački umeci.
“Oh Willy” je još jedan zanimljiv hibrid između tvrdog rocka i jazza, koji nakon udarnog uvodnog poleta u nastavku prelazi u priličnu melankoličniju, da ne kažem romantičnu vodu. Albrighton nikad nije skrivao svoje bluesovske gitarske korijene, što uvijek iznova dokazuje svojim izvanrednim smislom za sentimentalne pasaže. Ta osobina dolazi do posebnog izražaja na “Little Boy”, koja je sa svojom nježnom melodijom na akustičnoj gitari i srcedrapajućim refrenom jedna od najljepših balada u povijesti grupe, a sadrži i snažnu lirsku poruku.
Na završnoj klasici “Show Me the Way” uz pomoć razigranog ritma, veličanstvenih vokalizacija i briljantnih gitarskih pasaža ponovno zaplovljavaju u kompleksnije i razigranije vode, gdje još jednom dolaze do izražaja njihove improvizacijske vještine. Početnom barskom ugođaju na klaviru i boogie ritmu, koji ne obećava mnogo, slijedi nagli prijelaz u eteričnije obojenu sekciju s funky ritmičkim uzorcima. Dramatični bubnjarski prijelazi sijeku zasanjanu sekciju, gdje uz suptilne gitarske i klavijaturističke pasaže do posebnog izražaja dolazi i ženski prateći vokal. Za posrećen, a prije svega pompozan završetak cirkuske predstave pobrinut će se “Finale”.
Na “Down to Earth” su si Nektar nakon dugo iščekivanog komercijalnog proboja dopustili hrabar korak u nepoznato s netipičnim konceptom o cirkusu i upotrebom nekih inovativnih zvučnih eksperimenata, što je dalo iznenađujuće dobre plodove. To znači da je riječ o još jednom albumu koji se ponosi skladateljskom i lirskom osebujnošću, a istodobno sadrži sve prepoznatljive zvučne Nektar finese. Neopterećeni time da pokušaju snimiti klon “Remember the Future” i tako na lak način nadograditi komercijalni proboj, stvorili su zanimljiv i raznolik album koji unatoč svakojakoj odsutnosti svemirskih tema dokazuje da su bili vrlo maštovit i lukav prog rock kolektiv i kad su stajali na (nešto) čvršćem tlu. Taj pozitivan trend stilske pustolovnosti uz očuvanje daleko prepoznatljive zvučne specifičnosti zadržali su i na sljedećem albumu “Recycled” (1975), kojim su prema mišljenju mnogih obožavatelja stvorili svoje definitivno remek-djelo.
Postava
Roye Albrighton- vokal, gitara
Allan “Taff” Freeman – klavijature, prateći vokal
Ron Howden – bubnjevi, udaraljke
Derek “Mo” Moore – bas gitara, prateći vokal
Mick Brockett – rasvjeta
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
P. P. Arnold – prateći vokal
Phil Brown – bas tuba
Robert Calvert – naracije
Ron Carthy – druga truba
Kenneth Cole – prateći vokal
Steve Gregory – tenor saksofon
Butch Hudson – prva truba
Chris Mercer – bariton & tenor saksofon
Chris Pyne – trombon
Stephen Wick – tuba
Chipping Norton Mandies – zbor (2-9)
Produkcija
Nektar, Peter Hauke
Popis skladbi
1. Astral man
2. Nelly the elephant
3. Early morning clown
4. That’s life
5. Fidgety queen
6. Oh Willy
7. Little boy
8. Show me the way
9. Finale
