Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Porcupine Tree
Izdavačka kuća: Roadrunner Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 75:56
Ocjena: 4.5/5
“The Incident” je dugo iščekivani dvostruki album iz radionice kultnih britanskih progresivnih rockera Porcupine Tree, jednog od rijetkih suvremenih prog rock sastava koji zahvaljujući širokom zvučnom spektru, koji među ostalim obuhvaća koketiranje s elementima progresivnog metala, alternativnog rocka i ambijentala, uživa lijep uspjeh i u široj publici. Posebnu težinu među fanovima proga stekli su prije svega nizom odličnih studijskih albuma, koji su im donijeli laskavu titulu duhovnih nasljednika nekih progresivnorockovskih velikana šezdesetih i sedamdesetih. Takva laskava titula je pak istodobno blagoslov i prokletstvo, jer moraju sa svakim novim izdanjem opravdavati dodijeljeni status najsjajnije zvijezde na suvremenom prog rock obzorju.
Nasljednik izvrsnog prethodnog albuma “Fear Of a Blank Planet” (2007) sadrži više od 75 minuta glazbe, što svakako nije mačji kašalj i glavni je razlog za prvi dvostruki album u povijesti sastava. Središnje mjesto zauzima 55-minutna suita, koja istodobno obuhvaća cijeli prvi disk i tvori konceptualni ciklus od četrnaest međusobno povezanih skladbi. “The Incident” nije prvi konceptualni album u režiji Stevena Wilsona i njegova nadobudna progresivnorockovskog društva, jer su se društvenim devijacijama suvremene, “kibernetičke” mladeži bavili već na “Fear Of a Blank Planet”, ali je prije svega zahvaljujući složenoj strukturi pojedinih dijelova zasigurno njihov najambiciozniji projekt, iako će se mnogi slušatelji tek teško probiti kroz naizgled jednostavan, a zapravo prilično nadrealan koncept. On je ujedno i jedna od rijetkih slabih strana albuma, jer se gospodin Wilson od albuma do albuma već poprilično ponavlja uobičajenim društvenim temama o potpunoj otuđenosti, duhovnoj ispražnjenosti i sveopćoj bolesnosti moderne društva.
Inspiracija za glavninu lirskih ideja, ali i sam naslov albuma, stigla je kad je Steven jednog dana na mjestu prometne nesreće ugledao prometni znak s oznakom ‘policija-incident’. Nedugo zatim imao je neobičan osjećaj da je duh nekoga tko je poginuo u prometnoj nesreći ušao u njegov auto. Riječ ‘incident’ nadahnula ga je i kod ostalih tekstova, koji opisuju neke traumatične događaje iz bliže prošlosti, među njima spašavanje američkih tinejdžerica iz kandži nekog ludog vjerskog kulta u Teksasu, obitelj koja neprestano terorizira svoje susjede i tajanstveno ljudsko tijelo pronađeno na površini rijeke usred ribolovnog izleta. Svaka je skladba napisana u prvom licu i pokušava oživotvoriti gotovo odvratnu zajedljivost i suhoću kojom takve događaje obično prikrivaju reportaže većih medijskih kuća.
Koncept doduše nije slika i prilika inovativnosti, pa ne bi bilo loše da Steven u budućnosti u tom pogledu odabere nešto drukčiji pristup. Glazbena slika albuma pritom uz održavanje uobičajenog Porcupine Tree zvučnog recepta donosi mnogo razloga za veselje, osobito dugogodišnjim sljedbenicima kojima nije bilo previše po volji što su njihovi ljubimci posljednjih godina punom parom zaplovili u progresivnometalne vode. “The Incident” sadrži zamjetno širi spektar nego primjerice njegov prethodnik, jer osim uobičajenih prog metalnih kanonada u nimalo manjoj mjeri ne manjka trenutaka kad široke ambijentalne zavjese sintesajzerskih uzoraka u režiji gospodina Barbierija bude onu nostalgičnu magiju koja je resila rane albume ovog još uvijek odličnog sastava. Ritam sekcija Edwin/Harrison kao i uvijek se ponosi puno mašte, a ujedno se suzdržava od bilo kakvog mogućeg solističkog ekshibicionizma. Veliki je naglasak i na akustičnim trenucima, kad na površinu prodiru njihove brojne suptilne strane. Stevenov glas je usprkos nekim manjim, za njega netipičnim, vokalnim eksperimentima još uvijek zadržao onu nevjerojatnu emotivnost kojom je slušatelja uvijek iznova prikivao u poseban trans.
Pojedine se kompozicije izvrsno prepleću kroz cijelu konceptualnu suitu. Za izdašno podupiranje konceptualnog ambijenta pobrinulo se i ponavljanje nekih već čutih motiva. Uvodni “Occam’s Razor”, gdje preko ambijentalnog zvučnog kolaža udaraju distorzirani intervali električne gitare, u maniri nekih njihovih prošlih uradaka zagrijavanje je za pravu “zametaliziranu” eksploziju, koja se svom žestinom rasprsne na “The Blind House”, gdje ponovno uvjerljivo spajaju raznovrsne dijelove prog metala i eterične ambijentale. Hipnotički refren lijepo svjedoči o tome da tijekom godina nisu izgubili melodijsku osjetljivost koja je oduvijek resila njihov glazbeni izraz. Na albumu je moguće zamijetiti više kraćih dijelova koji međusobno uspješno povezuju složenije kompozicije i koje se nikako ne može proglasiti nepotrebnim punilima prostora. Takav je primjer recimo “Great Expectations”, gdje je riječ o lijepoj fuziji akustike i distorzije koja završava elegantnim prijelazom u ugodnu baladu “Kneel And Disconnect” u kojoj briljiraju očaravajući aranžmani na akustičnoj gitari i klaviru.
“Drawing the Line”, na kojem se krhki klavijaturni motivi sudaraju s udarnim gitarskim pasažama, još je jedan posrećen eksperiment spajanja ambijentalne osjetljivosti, prog metalnog temperamenta i alternativnorockovske buntovnosti. Potonje poprima i Wilsonov nešto neobičan vokalni pristup. Naslovna skladba po stilu, ponajprije zbog brojnih odsječenih gitarskih pasaža, uporabe vokodera i opsežne palete elektroničkih uzoraka, snažno podsjeća na neku zaboravljenu tvorevinu s “Fear Of a Blank Planet”, a koketira čak i s elementima industrial metala, iako sadrži vrlo lijep i opušten refren. Kratke zadušnice “Your Unpleasant Family” i “The Yellow Windows of the Evening Train” po količini ambijentalnih zavjesa i zbog uporabe vijugavih gitarskih efekata snažno podsjećaju na neke uratke iz ranih, više elektronički i psihodelično obojenih dana sastava.
Najozbiljniji kandidat za najbolju tvorevinu na cijelom albumu je odlični “Time Flies” u kojem se među ostalim krije šaljiva lirska referenca na klasik The Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Temperamentna melodija na akustičnoj gitari u spoju sa Stevenovom zaštitnom vokalnom sanjivošću zrači gotovo pinkfloydovskom razinom eterične suptilnosti, dok će brojni iznenadni, što složeniji prijelazi između pojedinih sekcija te Wilsonovi izvrsni gitarski solo-dionice oduševiti i najzahtjevnije fanove proga. Doista je nevjerojatno kako Steven i društvo od naizgled jednostavne, gotovo bazične melodije na akustičnoj gitari satkaju nezaboravno ambijentalno remek-djelo.
“Degree Zero of Liberty” predstavlja ponavljanje distorziranog uvodnog motiva, koji brzo ustupa mjesto još jednom zanimljivom stilskom hibridu naslovljenom “Octane Twisted”, uz koji će se oblizati i svi prog metalci među uobičajenim Porcupine Tree sljedbenicima, jer ne manjka agresivnih gitarskih rafala, dok je ritmička razigranost na uobičajeno zavidnoj razini. “The Seance” je položen na nježnu akustičnu melodiju, koju dodatno oplemenjuje ponovno izvrsno, razotkriveno Wilsonovo pjevanje, a istodobno kao cjelina tvori prilično mračnu atmosferu, kakva prevladava kroz većinu albuma. Zlokobnim instrumentalom “Circle of Manias”, gdje vladaju distorzirane gitarske pasaže i zubata bas linija, ponovno se upućuju u brutalnije, metalne sfere. Konceptualnu suitu zaključuje briljantna balada “I Drive the Hearse”, koja se po količini uloženih emocija gospodina Wilsona može usporediti čak i s takvim Porcupine Tree baladnim klasicima kao što su “Lazarus” i “Sentimental”. Emotivno izuzetno bogata vokalna izvedba podupire se zasanjanom akustičnom melodijom i nježnim zavjesama melotrona u pozadini. Više nego primjeren zaključak prvog dijela ploče, jer završava na ambijentalno što optimističnijoj noti.
Na drugom disku nalaze se još četiri skladbe, koje su izuzete iz konceptualne jezgre, ali unatoč tome nude poprilično zanimljivih trenutaka. Prva među njima je sentimentalna balada “Flicker”, koja posebno oduševljava izvrsnim vokalnim harmonijama, nabijenima izdašnom dozom hipnotičkog melosa. “Bonnie the Cat” je usprkos svom neobično komičnom naslovu sve prije nego komična tvorevina, jer na njoj vlada izuzetno zlokobna atmosfera. Steven se tu ponovno opširno služi vokoderom, ne manjka ni elektroničkih uzoraka na sintesajzerima i distorziranih gitarskih sekvenci kojima se upućuju u prilično brutalno zvučne prog metalne vode. Usprkos uspješnom stvaranju zlokobne atmosfere, ova će tvorevina zbog opsežne kombinacije prethodno spomenutih zvučnih elemenata mnogima od dugogodišnjih sljedbenika biti najmanje po volji. “Black Dahlia” je još jedna solidna, odlično aranžirana balada na kojoj Wilson ponovno ima priliku razotkriti svoju poetičnu i što melankoličniju dušu. Na završnom remek-djelu “Remember Me Lover”, zasigurno jednom od najboljih dijelova albuma, još jednom se iskazuju prelijepim harmonijama, tehničkom izbrušenošću i izdašnom infuzijom uloženih emocija te ujedno s odlikom opravdavaju status trenutno najcjenjenije suvremene progresivnorockovske grupe.
Porcupine Tree su s The Incident “skuhali” još jedno remek-djelo suvremenog progresivnog rocka, koje u ušima raste sa svakim novim slušanjem i tako slušatelja uvijek nagradi novim iznenađenjima. Tko sastav prati već dulje vrijeme ili slučajno čak od njihovih prvih koraka, tome zapravo ne bi smjelo biti previše iznenađujuće, jer Steven Wilson uvijek iznova potvrđuje da je jedan od rijetkih suvremenih britanskih glazbenika koji potpuno razumije onu iskonsku dušu progresivnog rocka, koja je svoju inspiraciju crpila u bezgraničnoj zvučnoj kreativnosti, nepredvidivosti i što većoj količini uloženih emocija, a ujedno se nikad nije bojala eksperimentiranja s nekim modernijim zvučnim elementima, koji na taj račun glazbi Porcupine Tree privlače i širu zajednicu. Album na svakom koraku vjerno slijedi prepoznatljive i omiljene Porcupine Tree finese uz usputno koketiranje s njihovim zvučnim korijenima, a istodobno ponovno nudi posve svjež pristup što se tiče same strukture albuma. “The Incident” tako, unatoč pomalo šepavom, da ne kažem otrcanom konceptu, nastavlja pobjednički niz Porcupine Tree remek-djela o kojima će moći govoriti još brojne generacije potomaka, ako čovječanstvo opstane dovoljno dugo.
Postava
Steven Wilson – vokal, gitara, klavijature
Richard Barbieri – sintesajzer, klavijature
Colin Edwin – bas gitara, kontrabas
Gavin Harrison – bubnjevi, udaraljke
John Wesley – dodatne gitare
Produkcija
Steven Wilson, Porcupine Tree
Popis skladbi
CD1:
1. Occam’s Razor
2. The Blind House
3. Great Expectations
4. Kneel And Disconnect
5. Drawing The Line
6. The Incident
7. Your Unpleasant Family
8. The Yellow Windows Of The Evening Train
9. Time Flies
10. Degree Zero Of Liberty
11. Octane Twisted
12. The Seance
13. Circle Of Manias
14. I Drive The Hearse
CD2:
1. Flicker
2. Bonnie The Cat
3. Black Dahlia
4. Remember Me Lover
