Izdavačka kuća: Elektra Records
Datum izlaska: 23.09.1997.
Produkcija: Kevin Shirley
Trajanje albuma: 78.12 min
Žanr: Progressive Metal
»Falling into Infinity« bio je mukotrpan četvrti album koji je zamalo izazvao raspad jednog od ključnih i najuzbudljivijih rock sastava devedesetih godina prošlog stoljeća. Američki progresivnometalni prvaci Dream Theater našli su se tijekom njegova nastajanja ‘između čekića i nakovnja’, jer je njihova tadašnja izdavačka kuća Elektra Records počela pritiskati članove benda da svoje skladbe što više prilagode komercijalnom smjeru, nakon što se njihova popularnost od albuma do albuma nezaustavljivo širila, pa su uživali velike simpatije metalaca te naklonost brojnih ljubitelja progresivnog rocka.
Tijekom snimanja prvog i jedinog studijskog albuma Dream Theater na kojem je klavijature odsvirao bivši klavijaturist Alice Coopera i Kissa Derek Sherinian (»A Change Of Seasons« iz 1995. bio je EP s autorskom naslovnom skladbom i obradama drugih glazbenika), koji je 1994. zamijenio originalnog člana Kevina Moorea, došlo je do sukoba između dvojice osnivača progmetalskih titana s zavidnim akademskim pedigreom. Gitarski virtuoz John Petrucci nije imao problema s udovoljavanjem željama izdavača i bio je spreman na zvučne kompromise, to jest stvaranje kompozicija kompaktnije naravi, s manje podivljalih improvizacijskih jamova i s jasnom ‘glavom i repom’, dok se bubnjarski fanatik Mike Portnoy nikako nije slagao s tim jer je želio nastaviti dotadašnjim skladateljskim i zvučnim smjerom.
Na kraju, kad je raspad grupe već prijetio, Petrucci i Portnoy nekako su se pomirili i uspjeli postići neki srednji kompromis, pa je »Falling into Infinity«, njihov jedini studijski album pod producentskom palicom Kevina Shirleyja (najpoznatijeg po suradnji s Iron Maiden i Journey), postao jedan od najneobičnijih albuma u cjelokupnoj diskografiji Dream Theater, koji i dandanas razdvaja brojne sljedbenike. Portnoy i Petrucci album su izvorno namjeravali nazvati »Stream of Consciousness«, no preostalim trojici članova, to jest Sherinianu, pjevaču Jamesu LaBrieju i basistu Johnu Myungu, takav se naslov učinio previše pompoznim.
»Falling into Infinity« po pravdi zaslužuje veće poštovanje nego što ga uživa, osobito među metalskom ‘zajednicom’, jer je riječ o jednom od najraznovrsnijih albuma u cijeloj priči o Dream Theater, na kojem je bend stvorio nekoliko svojih aranžerski i lirski najzrelijih radova, a na njemu je i dalje bilo dovoljno ludih improvizacijskih odvrtanja za oblizivanje prstiju svih ljubitelja virtuoznih velemajstora. Dream Theater su već na prethodnim albumima više puta dokazali da imaju smisla i za stvaranje kompaktnijih radova, bez većih eksperimentalnih odlutanja i s bogatim lirskim sadržajem, no na »Falling into Infinity«, koji je bio gotovo posve drukčiji album od prethodnika »Awake« (1994.), to je postalo još očitije.
Najmelodičnije, najraznovrsnije i (recimo tako) radijski najprihvatljivije skladbe sa specifičnim Dream Theater melodijama ovaj je put stvorio Petrucci, dok je Portnoy napisao nekoliko ‘tradicionalnije’ udarnih i eksperimentalno intoniranih ostvarenja s naglašenim improvizacijskim pečatom. LaBrie je doprinio jednom ljubavnom baladom, a Myung se istaknuo odličnim trinaestominutnim završnim epom »Trial Of Tears«. Pisanje tekstova nakon odlaska Kevina Moorea palo je na pleća preostalih članova benda. U ulozi tekstopisca na »Falling into Infinity« osobito se proslavio Portnoy, koji je u skladbama »New Millennium«, »Just Let Me Breathe« i »Burning My Soul« izravno kritizirao glazbenu industriju i izdavačku kuću Elektra Records.
»Falling into Infinity« otvara se skladbom »New Millennium«, u kojoj se Sherinian u uvodnom dijelu poigrava elektroničkim teksturama na sintisajzerima, a s vremenom slijede temperamentni prelijevi između gitarskih i klavijaturskih pasaža, podloženih masivnim ritmičkim nijansama. Mračnu atmosferu i cinični tekst podupire LaBrieov kameleonski vokal, dok izbrušene gitarske varijacije i uporaba zanimljivih digitalnih efekata na klavijaturama ovoj uzburkanoj kompoziciji unose osjetnu dozu hard rock šarma. U instrumentalnom završetku priušte si i nekoliko duhovitih, fusionističkih varijacija koje lijepo začine dramatičnu atmosferu.
»You Not Me«, koju je Petrucci napisao u suradnji s glazbenikom, skladateljem i producentom Desmondom Childom, poznatim po pisanju hitova za brojna svjetski poznata glazbena imena, najkomercijalnije je usmjereno ostvarenje na »Falling into Infinity«. Unatoč zvučnim elementima neuobičajenima za Dream Theater, s primjesama tvrdog rocka pa čak i alternativnog rocka, u kojima ne nedostaje melodično-dramatičan refren, ovo neobično, ali zabavno ostvarenje nije postalo hit kakav je priželjkivala tadašnja izdavačka kuća. Portnoy nije bio nimalo oduševljen Childovom skladateljskom suradnjom, jer je, prema njegovu mišljenju, bendu ju je nametnula izdavačka kuća Elektra Records s jedinim ciljem – željom za velikim radijskim hitom.
Skladbom »Peruvian Skies«, koja sadrži društvenokritičan tekst o iskorištavanju djece, odnosno pedofiliji, Petrucciju je uspjelo stvoriti prvu Dream Theater klasiku na ovom albumu. Sporom početku slijedi prijelaz u melankoličan dio s brojnim zanimljivim gitarskim varijacijama, dok je ovaj put u prvom planu prije svega LaBrieovo pjevanje s izuzetnim emocionalnim pečatom. Otprilike na polovici skladbe nastupa prijelaz u udarni dio s naježenim gitarskim pasažama i masivnim bubnjarskim prijelazima, a u nastavku slijedi kraći instrumentalni jam s ludim improvizacijama. Takvo, tehnički visokoprofilirano stanje traje sve do udarnog, a ujedno i melodičnog završetka.
»Hollow Years« jednostavna je, ali iznimno ugodna Petruccijeva balada s nježnim akordima na akustičnoj gitari, u kojoj ponovno zasja LaBrie izvrsnim vokalnim nastupom, dok Sherinian pobrine za divne simfonijske aranžmane. To je jedna od rijetkih jednostavnih, ali istodobno visokoemocionalnih i srčanih skladbi Dream Theater koje pobijaju tvrdnje nekih kritičara da je riječ o grupi koja, unatoč zapanjujućem tehničkom znanju, impresivnim skladateljskim vještinama i sposobnosti sviranja praktički svega što im padne na pamet, pati od nedostatka duše.
Ubrzano tempirana »Burning My Soul« znatno je mračnija i metalski intonirana kompozicija s razdraženim bas linijama, beskompromisnim gitarskim pasažama i vatrenim bubnjarskim stampedima. LaBrie ovaj put zauzima nešto epskiji i ljutiji pjevački pristup koji doživljava vrhunac u pompoznom refrenu. Instrumental »Hell’s Kitchen« nabijen je brojnim domišljatim gitarskim varijacijama i suptilnim simfonijskim aranžmanima, dok je ritmički intenzitet neprestano na izvrsnoj razini. Petrucci si ovaj put priušti mnogo prostora za svoje dah oduzimajuće gitarske akrobacije.
»Lines In The Sand«, jedno od boljih ostvarenja na »Falling into Infinity«, dvanaestominutni je ep koji se otvara Sherinianovim sintisajzerskim solom i Petruccijevim temperamentnim improviziranjem, nakon čega slijedi prijelaz u uzburkan i udarni dio usred kojeg bend stupnjuje dramatičnu atmosferu. Ovaj put LaBrieja na dodatnom vokalu u pojedinim stihovima prati gostujući pjevač Doug Pinnick (King’s X), koji svojim pjevačkim izljevima unosi i djelić soula. U jednom od stihova spominje se i neiskorišteni, prvotno predloženi naslov ovog albuma, to jest ‘Stream of Consciousness’. Dream Theater ne bi bili Dream Theater da si među instrumentalnim dijelovima ne priušte intenzivne i naelektrizirane improvizacije u kojima svaki član dobiva dovoljno prostora za dokazivanje vlastitih virtuoznih vještina.
»Take Away My Pain« kvalitetna je power balada ugodne atmosfere zahvaljujući suptilnim klavijaturskim i gitarskim aranžmanima, dinamičnim ritmičkim nijansama i LaBrieovu pjevanju u koje ulaže praktički cjelokupni emocionalni potencijal. Takva su djela možda odbijala tradicionalne metalce, ali su zato grupi donijela poštovanje brojnih žanrovski neopterećenih glazbenih gurmana koji prije nisu bili posve načisto što misliti o Dream Theater kao grupi sa srcem i dušom.
»Just Let Me Breathe«, Portnoyevo skladateljsko ostvarenje, opet je nešto ‘tradicionalnija’ Dream Theater tvorevina s naglašenijim metalskim i eksperimentalnim trenucima, u kojoj ne nedostaje brutalnih pasaža i podivljalih bubnjarskih prijelaza, dok Sherinianovi usputni improvizacijski hirovi ovoj udarnoj skladbi unose izdašnu mjeru zabavne luciditeta. U završnom se dijelu bend upetlja u podivljali instrumentalni jam, a LaBrie svojim energičnim vokalnim nastupom pomaže održavati visokointenzivno ozračje. »Anna Lee« je LaBrieova ljubavna balada, podložena profinjenim klavirskim aranžmanima uz dirljive gitarske pasaže, dok pjevački odličnik na dramatičan način ponovno prenosi brojne raznovrsne emocije. Petrucci se potom u završnom dijelu iskaže melankoličnim gitarskim solom koji još produbljuje intenzivnu atmosferu.
Trinaestominutnim epom »Trial of Tears«, podijeljenim u trodijelnu suitu, Myung je stvorio glavnog kandidata za naziv najbolje kompozicije na »Falling into Infinity«. Tu Dream Theater iznimno uspješno izgrade most između progresivnog metala i progresivnog rocka. Ambijentalnom, gotovo hipnotičnom uvodu s brojnim disonantnim zvukovima slijedi prijelaz u ritmički spori dio, u kojem LaBrieov vokal postupno gradi napetu atmosferu. Odličan refren s krasnim simfonijskim aranžmanom pobrine se za ambijentalni klimaks ovog sjajnog epa i punokrvne Dream Theater klasike. Za tim slijede brojni kompleksni instrumentalni trenuci u kojima si Petrucci usred fusionističkog dijela priušti potpuno solističko odvrtanje, dok njegovi kompanjoni ne zaostaju u briljantnoj demonstraciji svojih visokih tehničkih vještina. Završetak epa je baladno usmjeren, s melankoličnom melodijom na gitari i klaviru te najemotivnijim mogućim LaBrieom, dok Sherinian i Portnoy na svoja specifična načina za veliki finale sve skupa još jednom instrumentalno dobro začine.
»Falling into Infinity« vjerojatno je najviše previđeni album dosadašnje diskografije Dream Theater, koji se zapravo uvrštava među elitu njihovih ostvarenja, iako zahtijeva nešto više vremenskog ulaganja i žanrovske otvorenosti. Njegova je smola bila prije svega u tome što je stilski odmak u trenutku izlaska bio previše šokantan za tradicionalnu bazu sljedbenika te što je izašao između dvaju remek-djela, »Awake« i »Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory« (1999.). »Falling into Infinity« je doduše po izlasku komercijalno pogorio na cijeloj liniji, a Portnoy se i danas ljuti na izdavačku kuću Elektra Records, Kevina Shirleyja i Desmonda Childa, jer bi album prema njegovu mišljenju bez njihova miješanja ispao posve drukčije, no pritom zasigurno ne može poreći da je riječ o posve specifičnom proizvodu njihove cjelokupne diskografije, koji je bendu donio brojne nove simpatizere izvan tradicionalne baze sljedbenika.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 9.0 / 10
Popis skladbi:
1. New Millennium (8:20)
2. You Not Me (4:58)
3. Peruvian Skies (6:43)
4. Hollow Years (5;53)
5. Burning My Soul (5:29)
6. Hell’s Kitchen (4:16)
7. Lines in the Sand (12:05)
8. Take Away My Pain (6:03)
9. Just Let Me Breathe (5:28)
10. Anna Lee (5:51)
11. Trial of Tears (13:07)
– a) It’s Raining
– b) Deep In Heaven
– c) The Wasteland
Postava:
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara, prateći vokal
Derek Sherinian – klavijature, prateći vokal
John Myung – bas gitara, chapman stick
Mike Portnoy – bubnjevi, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Doug Pinnick – prateći vokal na “Lines in the Sand”
