Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Dream Theater
Izdavač: Elektra Entertainment Records
Izdanje: 1997
Trajanje: 78:12
Ocjena: 4/5
»Falling into Infinity« bio je teški četvrti album, koji je zamalo uzrokovao raspad jedne od ključnih i najuzbudljivijih rock skupina devedesetih godina prošlog stoljeća. Američki progresivnometalski prvaci Dream Theater našli su se naime tijekom njegova nastajanja između ‘čekića i nakovnja’, jer je njihova tadašnja izdavačka kuća Elektra Records počela pritiskati članove banda da svoje kompozicije što više prilagode komercijalnom smjeru, nakon što se njihova popularnost od albuma do albuma nezaustavljivo širila, pa su uživali velike simpatije metalaca i naklonost brojnih ljubitelja progresivnog rocka.
Tijekom nastajanja prvog i jedinog studijskog albuma Dream Theater na kojem je klavijature odsvirao bivši klavijaturist Alicea Coopera i Kissa Derek Sherinian (»A Change Of Seasons« iz 1995. bio je EP s autorskom naslovnom skladbom i obradama drugih glazbenih izvođača), koji je 1994. zamijenio originalnog člana Kevina Moorea, došlo je do spora između dvojice osnivača progmetalskih titana sa zavidnim akademskim pedigreom. Gitarski virtuoz John Petrucci nije imao problema s poštivanjem želja izdavača i bio je spreman na zvučne kompromise, to jest stvaranje kompozicija kompaktnije naravi, s manje divljih improvizacijskih jamova i s jasnom ‘glavom i repom’, dok se bubnjarski fanatik Mike Portnoy nikako nije slagao s time jer je želio nastaviti dotadašnji skladateljski i zvučni smjer.
Na kraju, kad je raspad skupine već prijetio, Petrucci i Portnoy nekako su se pomirili i uspjeli postići neki srednji kompromis, pa je »Falling into Infinity«, njihov jedini studijski album pod producentskom palicom Kevina Shirleya (najpoznatijeg po suradnji s Iron Maiden i Journey), postao jedan od najneobičnijih albuma u cijeloj diskografiji Dream Theater, koji i danas razdvaja brojne sljedbenike. Portnoy i Petrucci album su izvorno namjeravali nazvati »Stream of Consciousness«, no preostala trojica članova, to jest Sherinian, pjevač James LaBrie i basist John Myung, smatrali su takav naslov previše pompoznim.
»Falling into Infinity« po istini zaslužuje veće poštovanje nego što ga uživa, osobito među metalskom ‘zajednicom’, jer je riječ o jednom od najraznovrsnijih albuma u cijeloj povijesti Dream Theater na kojem je band stvorio nekoliko svojih aranžerski i lirski najzrelijih djela, dok je na njemu još uvijek bilo dovoljno ludih improvizacijskih odjebavanja za oblizivanje svih ljubitelja virtuoznih velemajstora. Dream Theater su već na prijašnjim albumima više puta dokazali da imaju smisla i za stvaranje kompaktnijih djela, bez većih eksperimentalnih odmaka i s bogatim lirskim sadržajem, ali na »Falling into Infinity«, koji je bio gotovo potpuno drugačiji album od prethodnika »Awake« (1994), to je postalo još očitije.
Najmelodičnije, najraznovrsnije i (recimo to tako) radiju prijateljske kompozicije sa specifičnim Dream Theater melodijama ovaj je put stvorio Petrucci, dok je Portnoy napisao nekoliko ‘tradicionalnije’ udarnih i eksperimentalno intoniranih dostignuća s naglašenim improvizacijskim pečatom. LaBrie je doprinio jednom ljubavnom baladom, a Myung se istaknuo izvrsnim trinaestominutnim završnim epom »Trial Of Tears«. Pisanje tekstova nakon odlaska Kevina Moorea palo je na pleća preostalih članova banda. U ulozi autora tekstova na »Falling into Infinity« osobito se proslavio Portnoy, koji je u skladbama »New Millennium«, »Just Let Me Breathe« i »Burning My Soul« izravno kritizirao glazbenu industriju i izdavača Elektra Records.
»Falling into Infinity« otvara se skladbom »New Millennium«, u kojoj se Sherinian u uvodnom dijelu igra elektroničkim teksturama na sintisajzerima, a s vremenom slijede temperamentni prijelazi između gitarskih i klavijaturskih pasaža, podloženih masivnim ritmičkim nijansama. Mračnu atmosferu i cinični tekst podupire LaBrieov kameleonski vokal, dok nabrušene gitarske varijacije i upotreba zanimljivih digitalnih efekata na klavijaturama ovoj uzburkanoj kompoziciji unose osjetnu dozu hardrockerskog šarma. U instrumentalnom završetku priušte si i nekoliko duhovitih, fusionističkih varijacija koje lijepo začine dramatičnu atmosferu.
»You Not Me«, koju je Petrucci napisao u suradnji s glazbenikom, skladateljem i producentom Desmondom Childom, poznatim po pisanju hitova za brojna svjetski poznata glazbena imena, najkomercijalnije je usmjereno djelo na »Falling into Infinity«. Unatoč zvučnim elementima neuobičajenim za Dream Theater, s primjesama hard rocka pa čak i alternativnog rocka, u kojima ne nedostaje melodično-dramatičan refren, ovo neobično, ali zabavno dostignuće nije postalo hit kakav je priželjkivala tadašnja izdavačka kuća. Portnoy nije bio nimalo oduševljen Childovom skladateljskom suradnjom, jer ju je po njegovu mišljenju bandu nametnula izdavačka kuća Elektra Records s jednim jedinim ciljem – željom za velikim radijskim hitom.
Skladbom »Peruvian Skies«, koja sadrži društvenokritičan tekst o zlostavljanju djece odnosno pedofiliji, Petrucciju je uspjelo stvoriti prvu Dream Theater klasiku na ovom albumu. Sporom početku slijedi prijelaz u melankoličnu sekciju s brojnim zanimljivim gitarskim varijacijama, dok je ovaj put u prvom planu ponajprije LaBrieovo pjevanje s izvanrednim emocionalnim pečatom. Otprilike na polovici skladbe nastupa prijelaz u udarnu sekciju s razjarenim gitarskim pasažama i masivnim bubnjarskim prijelazima, a u nastavku slijedi kraći instrumentalni jam s ludim improvizacijama. Takvo tehnički visokoprofilirano stanje traje sve do udarnog, a ujedno melodičnog završetka.
»Hollow Years« jednostavna je, ali nadasve ugodna Petruccijeva balada s nježnim akordima na akustičnoj gitari, u kojoj ponovno zablista LaBrie s izvrsnom vokalnom izvedbom, dok Sherinian pobrine za divne simfonijske aranžmane. To je jedna od rijetkih jednostavnih, ali istodobno visokoemocionalnih i srčanih skladbi Dream Theater koje pobijaju tvrdnje nekih kritičara da je riječ o skupini koja, usprkos zapanjujućem tehničkom znanju, impresivnim skladateljskim vještinama i sposobnosti sviranja praktički svega što požele, pati od manjka duše.
Ubrzano tempirana »Burning My Soul« znatno je mračnija i metalski intonirana kompozicija s razdraženim bas linijama, beskompromisnim gitarskim pasažama i vatrenim bubnjarskim stampedima. LaBrie ovaj put odabire nešto epskiji i bjesniji pjevački pristup, koji doživljava vrhunac u pompoznom refrenu. Instrumental »Hell’s Kitchen« krcat je brojnim domišljatim gitarskim varijacijama i suptilnim simfonijskim aranžmanima, dok je ritmički intenzitet neprestano na izvrsnoj razini. Petrucci si ovaj put priušti ogromno prostora za svoju dah oduzimajuću gitarsku akrobatiku.
»Lines In The Sand«, jedno od boljih dostignuća na »Falling into Infinity«, dvanaestominutni je ep koji se otvara Sherinianovom sintisajzerskom solažom i Petruccijevim temperamentnim improviziranjem, nakon čega slijedi prijelaz u uzburkanu i udarnu sekciju usred koje band stupnjuje dramatičnu atmosferu. Ovaj put LaBrieja na dodatnom vokalu u pojedinim stihovima prati gostujući pjevač Doug Pinnick (King’s X), koji svojim pjevačkim izljevima unosi i djelić soula. U jednom od stihova spominje se i neiskorišteni, izvorno predloženi naslov ovog albuma, to jest ‘Stream of Consciousness’. Dream Theater ne bi bili Dream Theater da si među instrumentalnim sekcijama ne bi priuštili intenzivne i naelektrizirane improvizacije u kojima svaki član dobiva dovoljno prostora za dokazivanje vlastitih virtuoznih vještina.
»Take Away My Pain« kvalitetna je power balada s ugodnom atmosferom zahvaljujući suptilnim klavijaturskim i gitarskim aranžmanima, dinamičnim ritmičkim nijansama i LaBrieovu pjevanju u koje ulaže praktički cijeli emocionalni potencijal. Takva su djela možda odbijala tradicionalne metalce, ali su zato skupini donijela poštovanje brojnih žanrovski neopterećenih glazbenih sladokusaca koji prije nisu bili posve načistu s Dream Theater kao skupinom sa srcem i dušom.
»Just Let Me Breathe«, Portnoyevo skladateljsko dostignuće, opet je nešto ‘tradicionalnije’ djelo Dream Theater s naglašenijim metalskim i eksperimentalnim trenucima, u kojem ne nedostaje brutalnih pasaža i divljih bubnjarskih prijelaza, dok Sherinianovi usputni improvizacijski hirovi ovoj udarnoj skladbi unose izdašnu mjeru zabavne lucidnosti. U završnom dijelu band se upliće u divlji instrumentalni jam, a LaBrie svojom energičnom vokalnom izvedbom pomaže održavati visokointenzivno raspoloženje. »Anna Lee« je LaBrieova ljubavna balada, podložena profinjenim klavirskim aranžmanima uz dirljive gitarske pasaže, dok pjevački odličnik na dramatičan način ponovno prenosi brojne raznovrsne emocije. Petrucci se potom u završnom dijelu iskaže melankoličnom gitarskom solažom koja dodatno produbljuje intenzivnu atmosferu.
Trinaestominutnim epom »Trial of Tears«, podijeljenim u trodijelnu suitu, Myung je stvorio glavnog kandidata za naziv najbolje kompozicije na »Falling into Infinity«. Ovdje Dream Theater nadasve uspješno izgrade most između progresivnog metala i progresivnog rocka. Ambijentalnom, gotovo hipnotičkom uvodu s brojnim disonantnim zvukovima slijedi prijelaz u ritmički sporu sekciju, u kojoj LaBrieov vokal postupno gradi napetu atmosferu. Odličan refren s krasnim, simfonijskim aranžmanom pobrine se za ambijentalni klimaks ovog sjajnog epa i punokrvne Dream Theater klasike. Slijede brojni složeni instrumentalni trenuci u kojima si Petrucci usred fusionističke sekcije priušti potpuni solistički odmak, dok njegovi kompanjoni ne zaostaju u briljantnoj demonstraciji svojih visokih tehničkih vještina. Završetak epa baladno je usmjeren, s melankoličnom melodijom na gitari i klaviru te što emotivnijim LaBrieom, dok Sherinian i Portnoy na svoja specifična načina za veliki finale sve još jednom instrumentalno dobro začine.
»Falling into Infinity« je vjerojatno najzanemareniji album dosadašnje diskografije Dream Theater, koji se zapravo svrstava među elitu njihovih dostignuća, iako zahtijeva malo više vremena i žanrovske otvorenosti. Njegova je smola bila ponajprije u tome što je stilski odmak u trenutku izlaska bio preveć šokantan za tradicionalnu bazu sljedbenika i što je izašao između dvaju remek-djela, »Awake« i »Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory« (1999). »Falling into Infinity« je doduše po izlasku komercijalno pogorio po cijeloj liniji, a Portnoy se i danas ljuti na izdavača Elektra Records, Kevina Shirleya i Desmonda Childa, jer bi album po njegovu mišljenju bez njihova miješanja ispao posve drukčije, no pritom zasigurno ne može poreći da je riječ o posve specifičnom proizvodu njihove cjelokupne diskografije, koji je bandu donio brojne nove simpatizere izvan tradicionalne baze sljedbenika.
Postava
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara, prateći vokal
Derek Sherinian – klavijature, prateći vokal
John Myung – bas gitara, chapman stick
Mike Portnoy – bubnjevi, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Doug Pinnick – prateći vokal na “Lines in the Sand”
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
1. New Millennium (8:20)
2. You Not Me (4:58)
3. Peruvian Skies (6:43)
4. Hollow Years (5;53)
5. Burning My Soul (5:29)
6. Hell’s Kitchen (4:16)
7. Lines in the Sand (12:05)
8. Take Away My Pain (6:03)
9. Just Let Me Breathe (5:28)
10. Anna Lee (5:51)
11. Trial of Tears (13:07)
– a) It’s Raining
– b) Deep In Heaven
– c) The Wasteland
