Izdavač: Electra Records
Datum izlaska: 11.11.2003
Produkcija: John Petrucci & Mike Portnoy
Trajanje albuma: 68.19 min
Žanr: Progressive Metal
Čovjek ostane bez riječi! Šok. Toliko agresije kod Dream Theater nije nešto što se može dogoditi svaki dan. Pa što to, dovraga, nudi vlak najcrnjih misli? Prvo da raščistim nešto što mi kod Dream Theater jako smeta. Glume nekakve teške intelektualce koji svoju poeziju zamataju u visokoleteće propovijedanje. Ali dok god Portnoy u svojim intervjuima ksenofobično podržava agresivni militantizam SAD-a na tlu planeta Zemlje, toliko dugo će Dream Theater u potrazi za nekakvim višim duhovnim sferama biti prilično smiješni.
Petruccijeva gitara nikad nije zvučala tako agresivno prljavo, tako promuklo. Skupina je sklonost brutalnosti pokazivala već prethodnim albumom “Six Degrees Of Inner Turbulence” (2002). Toliko poltonskog rifanja Dream Theater još nikad nisu servirali (primjeri As I Am, Honor Thy Father, In The Name Of God). Sam “modernizirani” zvuk i stilski preobražaj skupine u glazbenom smislu manje odgovaraju pjevaču Jamesu LaBrieu i njegovoj boji glasa. Ovaj put njegovo pjevanje, kad god odluči slijediti poltonski gitarski rif, podsjeća na pseće lajanje, daleko od vokalnog otrova Jamesa Hetfielda – uz tu usporedbu LaBrie više pseće kašlje. Često LaBrie pjeva i kroz najrazličitije efekte koji namjerno nagrđuju njegov osnovni vokal, jer dečki igraju na originalnu kartu agresije. Skupina tako iz ploče u ploču postaje sve tvrđa, a istodobno je žrtvovala lijep dio melodičnosti. Tako ni solistički odmaci, odnosno unakrsno supersonično mitraljiranje svih instrumenata, kojih naravno ni na ovoj ploči ne nedostaje, ne zaživljavaju u punini niti dosežu izražajnost na koju smo inače navikli. Što znači sljedeće. Uz muzikalnost, Dream Theater su žrtvovali i dio svoje kompleksnosti pa u novom izdanju postaju mnogo linearniji, dok višeslojnost koja je prije pratila skupinu gubi na važnosti.
Stream Of Consciousness s “espresso” barokno-solističkim šrapnelima pri kraju predstavlja najmelodičniji trenutak ploče i među novim skladbama se najviše veže uz devedesete, prema albumu “Awake” (1994). Nešto dinamike u In The Name Of God unose i Rudessovi orijentalni klavijaturistički upadi te raznovrstan rad Mikeovih bubnjeva koji ovdje kao podloga zvuče više kao neka udaraljka, što stvara zavidan i uzbudljiv kontrast u pjesmi. Zapravo je ritam linija Portnoy/Myung u takvom glazbenom okruženju dobila više prostora za razmah i doista je zanimljivo slušati kako oba glazbenika popunjavaju prostor u točkama.
Dream Theater su vrlo brzo otišli u studio i bez puno razmišljanja brzo stvorili i snimili niz novih kompozicija: “Odradimo jedan brzi jam, ploča će ionako drukčije zvučati, ime imamo, dobro se prodajemo! Hajde, podmetnimo kukavičje jaje.” Dakle, Train Of Thought je album koji je nastao vrlo brzo.
Demonstracija poltonskog sjeckanja iznenađuje i skoro preuzima primat nadzvučnim solažama. Tko traži teatralnu glazbenu privlačnost i pristupačnost ostavštine nastale između 1989. i 1999., mogao bi izvući deblji kraj! Ono što Dream Theater rade novim albumom, mainstreamovci nove generacije obavljaju mnogo bolje i uvjerljivije. Kad bi pitali fana Arch Enemy koji bi album Dream Theater izabrao da mora birati, vjerojatno bi se bez razmišljanja odlučio za “Train Of Thought”.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 8.0 / 10
Popis skladbi:
1. As I Am (7:47)
2. This Dying Soul (11:27)
3. Endless Sacrifice (11:24)
4. Honor Thy Father (10:24)
5. Vacant (2:57)
6. Stream Of Consciousness (11:16)
7. In The Name Of God (14:14)
Postava:
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
Jordan Rudess – klavijature
John Myung – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi, udaraljke
