Dreamer
Izvođač: Bland, Bobby
Izdavačka kuća: MCA Records
Izdanje: 1974
Bobby Bland je još jedan u nizu legendarnih bluesera, ali s jednom važnom razlikom. Budući da za razliku od svojih “plavih” kolega nikad nije svirao gitaru ni usnu harmoniku, uglavnom se oslanjao na svoj jedinstveni vokal, zbog kojeg je ubrzo postao zanimljiv ponajprije ženskom dijelu publike. Među ostalim, Dreamer nam lijepo pokazuje Blandov utjecaj na kasnije generacije, ponajviše na glazbenike više okrenute blues rocku.
O atmosferi na ovom albumu već puno govori prvi pogled na naslovnicu. Bland nam cijelo vrijeme jednostavnim jezikom, obavijen mekom soul blues podlogom, pomalo sanjivo pjeva uglavnom o svakodnevnim problemima, naravno, više ljubavne naravi. A njegov karakterističan, mjestimice pravo smiješno hrapav vokal cijelu stvar dodatno oboji bluesom.
Što se komercijalnog uspjeha tiče, vrijedi spomenuti ponajprije uvodne dvije pjesme, među kojima više odskače Ain’t No Love In The Heart Of The City, inače tugom prepuna stvar koja uz orkestralnu pratnju dolazi do još većeg izražaja. Ovdje se posebno lijepo vidi koliko učinkovito može djelovati posve jednostavan tekst uz gitaru, začinjen jednostavnim i nježnim solom puhača. Pjesma koja ide ravno u srce u svakom je pogledu bolja od kasnije Whitesnake verzije. Nešto energičnije djeluje I Wouldn’t Treat A Dog (The Way You Treated Me), tipična “up tempo” soul blues kombinacija u kojoj za atmosferu marljivo brinu gitara i aranžmani puhača, podloženi tajanstvenim, ali pomalo oštrim zvukom hammonda. Bland nas iz svog zagrljaja tuge ne pušta ni s idućim dvjema, Lovin’ On Borrowed Time i The End Of The Road, mekanim soul stvarima, normalno, pošteno obojenima u plavo.
Da Bland ne zna samo očajavati, govori nam Ain’t Gonna Be The First To Cry, pjesma privlačno otkinutog ritma koja pomalo podsjeća na neke kasnije Free štikle, koji Blandu više nego očito puno duguju. Fantastičan primjer koliko samouvjereno može djelovati jednostavan blues ritam, naravno, u odgovarajućoj izvedbi. Dreamer nas vodi u duboke snove u kojima nas dočeka nježan mogg solo. Riječ je o seksi stvari, punoj funkom obloženog erotskog naboja, uz koju brzo postane jasno zašto je striko bio toliko zanimljiv ponajprije ženskom dijelu publike, a dio toga vjerojatno nikad nije bila Yolanda, vrag odjeven u ženu. Što češ, sa ženskama su očito sve same muke. Prvi put se ovdje javlja gitara u solaži koja bi gospodinu Moodyju bila skrojena po mjeri.
Manje iznenađenje priprema nam Twenty-Four Hour Blues, koja se nakon mekog soul uvoda vrlo snalažljivo okrene negdje drugdje, a ne prema bluesu. Pa očito stricu Bobbyju upravo to najbolje leži. Priča s početka albuma ovdje se zapravo ponavlja. Riječ je o jednostavnim emotivnim crticama svakodnevnih problema koji bez oklijevanja zahvate svakog slušatelja. Klavir i hammond brinu za tužnu atmosferu inače vrlo kratke Cold Day In Hell, koja se i prilično nespretno završi, a da cijela stvar ne ispadne tako “samoubilačka”, svojim muževnijim pristupom pobrinut će se Who’s Foolin’ Who, koja je nakon sve te melankolije puna prijeko potrebnog optimizma. Idealan završetak ovog emotivnog albuma koji situaciju posve rasterećuje, albuma koji, istine radi, osim uvodnih dviju pjesama ne nudi nikakve osobito vrijedne spomena vrhunce, ali je ipak vrlo dobrodošao u kojem posebno “kišnom” danu.
Postava
Bobby Bland – vokal
Ben Benay – gitara
Larry Carlton – gitara
Dean Parks – gitara
Michale Omantian – klavijature/klarinet
Ed Greene – bubnjevi
Wilton Felder – bas
Produkcija
Steve Barri
Popis skladbi
1.Ain’t No Love In The Heart Of The City
2.I Wouldn’t Treat A Dog (The Way You Treated Me)
3.Lovin’ On Borrowed Time
4.The End Of The Road
5.I Ain’t Gonna Be The First To Cry
6.Dreamer
7.Yolanda
8.Twenty-Four Hour Blues
9.Cold Day In Hell
10.Who’s Foolin’ Who