Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Drone Hunter
Izdavač: Samizdat
Izlazak: 2013
Trajanje: 43:35
Ocjena: 4/5
Hrvaška glazbena napredna scena, kaljena prvorazrednom izvedbom i mnoštvom briljanata koji se preko južne granice Kolpe lijepo nižu i goste posljednjih godina, privlači sve više, a nakon siječanjskog prvog susreta s međimurskim sastavom Drone Hunter još sam više uvjeren da je s onu stranu međaša u glavama i na papirima politike mnogo mladih, otvorenih i glazbeno nadahnutih momaka s pravom glazbenom potencom. U rukama ovaj put držim neobičan glazbeni prvijenac, koji se od mora preradbi i već čuvenih ploča razlikuje u nekoliko bitnih elemenata, koje moram prije zadiranja u lijepe nijanse prvijenca najprije izričito iskazati i zapisati. Najprije bih spomenuo da je u slučaju sastava Drone Hunter riječ o sastavu koji svoju izuzetnu zajedničku kemiju kali tek od proljeća 2012. nadalje, a istodobno bih najavio da se u dosljedno instrumentalnim glazbenim izljevima daju osjetiti tri odvojena stila i utjecaja. Uz HC-jem zasićen punk stare škole tu je puno boogie rocka škole AC/DC, svoj su pečat ostavili nakon Black Sabbath i Lemmyja i Hank Williams te paleta od strane mladih manje slušanih country i bluegrass izvođača, koji u zajedničkom kotlu sinteze rađaju nešto izuzetno i vrlo slušljivo. Drone Hunter bi, kad bismo morali etiketirati i glazbu razvrstavati (ja sam još uvijek uvjeren da je to izvorni razlog zbog kojeg se glazba otima raznorodne izvrsnosti i postaje prokleto dosadna), možda dodijelili u ladicu stonera, možda groove metala, a ja bih sastav radije nego u abecedne ladice kliše-besmislenosti svrstao u ladicu dobre glazbe.
U dva ljetna mjeseca 2013. snimljeni prvijenac varaždinski su momci kovali uz pomoć tonskog dua Vlatko Blažek i Marin Kereša, a već od prvog slušanja jasno je da je u glazbenoj biti uhvaćena sva strast, živa nehinjena ljepota troedinog glazbenog boga, koji huči i puše iz deset skladbi mladog sastava od prvog akorda nadalje, u sludge nanosima prljavštine, iskonski postavljenim rifovima i izljevima idejne uigranosti trojca ogleda se ona mjera umjetničke zrelosti, neobične kohezivne energije međuljudskog magnetizma (potonja se događa kao i ljubav samo jednom ili iznimno dvaput u životu), koju su neki bendovi nekoć možda imali, pa su je u pogoni za boljim tiražom, većim nakladama i ekstremnijim udovoljavanjem plebejskom ukusu tako lako rasprodali, izgubili je zauvijek, a nisu je mogli ni ponovno priviknuti ni naučiti. Glazbena zvučna slagalica je savršena i prodorna!
Kao prvi trenutak spusta po sonicnom toboganu slatke grešne neposrednosti nudi se uvodna Aguamala. Prljavi otvarajući gitarski riff postaje glavna točka orijentacije. Miris močvare, dašak prašnog vjetra i dima s ognjišta southern rocka dočarava pred oči slike i Clutch, C.O.C. i Metallice i Audioslave. Slaganje između Fitza, Klena i Rusa vrhunsko je. Rusovi bubnjevi uz dominantne teksture taman dovoljno distorziranih nisko ugođenih gitara i jednostavnog, ali dovoljno masivnog i čujnog Klenova basa igraju se osjetilima i tjeraju na kretanje, na dinamiku. Sastav ima osjećaj za iskonsku igru ritma i dopadljive melodike, suspenz i zvučna dinamika glasnog i tihog ovdje su ustupili mjesto nizu dobrih ideja i zvučnih tekstura, koje se naizgled na jednostavan način samo nižu i nižu. Blood Island je pravi sludge thrash dragulj, trojica jahača zvučne apokalipse ovaj put daju dušu na način koji su Lars, Kirk, James i kompanija poznavali prije kvarenja na Black Albumu, iskonski zvuk taman dovoljno beskompromisne garaže, ali sa stilom, uz niz znojnih mrlja, divlji tempo i neprečišćenu krv izvanrednog glazbenog križanja. Sludge se ovaj put ne zapinje, a Drone Hunter ipak ne zvuče kao gola kopija Karma To Burn. The Crow’s Final Scream pjevne elemente posuđuje od ranih Down, samo što Anselmova vokala ovaj put nigdje nema, osim možda između lijevog i desnog uha u mozgu, u mislima slušatelja, koji si sasvim lako počne mrmljati odgovarajuće stihove, vokalne linije i izreći naizgled nijema sporočila komada. Igra slika stupnjuje se i između pjesama i unutar samih kompozicija. Nakon razgibanog završetka višeslojnog poigravanja ritmom i distorziranim fraktalima organskosti trojac se baca u lov na još neuvjerene skladbom The Hunt. Obrazac djelovanja je sličan, ali ne i identičan, a Drone Hunter ispaljuju iz sebe samo sonične projektile velikog teškog kalibra. Mnogo više opuštanja nudi izuzetni Twisted Horse Boogie, koji vrlo lako predstavlja jedan od izrazitijih vrhova glazbenog stvaralaštva mladog trojca. Melodična boogie igra gitare, basa i masivnih bubnjeva igra se maštom, a posve je očito da se ovaj put u iskonski stroj nakon Corrosion Of Conformity ulijeva još gusto ulje AC/DC, malo R.A.T.M. i Metallice iz razdoblja Garage Inc., ali one prve, ne druge, modne.
The Ram ima nešto više. Nakon iskonske brutalnosti Drone Hunter dopuštaju si malo ritmičkog poigravanja, neposrednog poigravanja i preigravanja, negdje duboko pak na trenutak-dva čujem čak i Deftones, ali bez napuhane neuhvatljivosti. Drone Hunter su izravniji i žešći, više muškarci! Bluesovski prozirniji Blacksmith’s Revenge On Machines zvuči više sabbathovski kobno nego plačljivo melankolično. Drone Hunter uzimaju u ruke macole i zabijaju sve skeptike u zemlju do visine njihovih ušiju, istina je da se poneki riff ili dva ovdje ponovno ponove, ali s namjerom, zbog očuvanja smjera kretanja i potpunog maskulinog procvata u daljnje trenutke spajanja. Backfire zvuči tako grungerski prljavije, ali samo na način veličanstvenih Alice In Chains. Ponovno čujem pod zvučnim lavinama krasne idejne eruptivnosti gorki glas pokojnog Staleya, a Drone Hunter si ovaj put dopuštaju izlete u nadahnutije jam vode potpunog southern stonera, a zatim klize dalje preko tektonskih rasjeda vlastitog, po mjeri i potrebama samo benda i njihovog ukusa skrojenog svijeta. Cjelina je udarna i pakleno zarazna – Packin’Heat je novi trenutak potpune melodične i ritmičke dominacije, udarni i prodorni niz kompaktnih rifova i sočne srčanosti tuče po pravim srčanim žicama, ako imate imalo volje za dobru glazbenu zabavu, zdravu mjeru šuša i šaljive muške zabave uz pivo i distorzije. Ni to ne kvari sklepni Carving The Current, koji cjelinu rikćući zaključuje u posljednjem činu volje i ugode sa svime prije čuvenim, samo što si ovaj put sastav daje prostora za malo više preigravanja svog srčanog kormilara, a ostaje sigurno u zaklonu dobro poznate kemije potpunog podudaranja.
Drone Hunter su u svojoj prvoj igri osjetila dotaknuli središte barem mog svijeta, potresene i pregnječene slušne erogene zone daju do znanja da je ovaj put riječ o bendu s potencom i potencijalom, koji vrijedi pohvaliti bez dlake na jeziku i bez uljepšavanja u tonama metafora. Drone Hunter su bend s jajima, kojima možda na trenutke ipak nedostaje poneki vokal da bi cjelina bila još ljepša i bolja za konzumiranje. To je možda ideja za idući put, u svakom slučaju nadam se da neće daljnji put sastava ići u smjeru podlijeganja kalupima. Ni vlastitim estetskim, nadam se, i da će si i ubuduće dopuštati slobodan let bez ograničenja. Možda čak za šeprtlju više nego ovaj put, ali znate već: vježba čini majstora, a majstor radi vježbu. Drone Hunter su nedvojbeno dragulj, kojem će moj par ušiju i ruku rado još češće posegnuti i barem u mislima ispisati sagu stihova i povika ugode, zbog kojih sludge glazbu uopće slušamo i potpuno vjerujemo, a modnim sranjima ne.
Postava
Filip Hajdarović –Fitz- gitara
Luka Klen- bas
Marko Gotal – Rus- bubnjevi
Produkcija
Drone Hunter
Popis skladbi
1. Aguamala
2. Blood island
3. The Crow’s Final Scream
4. The Hunt
5. Twisted Horse Boogie
6. The Ram
7. Blacksmith’s Revenge On Machines
8. Backfire
9. Packin’ Heat
10. Carving The Current
