Duran Duran
Subota, 12. 7. 2025
Forte Arena, Pula, Sardinija, Italija
“Nick Rhodes, king of shoulder pads”
Sudbina ponekad ide čudnim putovima. Lani sam si za rođendanski poklon nakon trinaest godina priuštio odlazak na koncert Duran Duran u Puli, koji se održao 30. 7. 2024. (Rockline reportaža ovdje). Ove godine sam se sa suprugom, ništa zlo ne sluteći, uputio na odmor na Sardiniju, u blizinu mjestašca zvanog Pula. I, gle čuda, u prolazu kraj plaže Poetto u Cagliariju ta ista supruga ugledala je plakat s najavom koncerta Duran Duran. Brza provjera kod striče Googlea potvrdila je da će se koncert održati dan prije našeg odlaska. Gdje? U ForteAreni, nekoliko kilometara od našeg odmorišnog smještaja kraj Pule. Slučajnost? Ne bih rekao.
Prizor smo otišli razgledati već dva dana prije, da se slučajno ne bismo negdje izgubili ili ostali bez parkirnog mjesta. Manja dolinica, na čijem je kraju stajala golema pozornica, a u parteru za tlo pričvršćene sive plastične stolice. Šta? Svaka se stvar jednom dogodi prvi put, pa tako i prvi “sjedeći” koncert u mojoj karijeri, ako ne računamo akustične stvari, naravno.
Na dan koncerta vruće se sardinijsko sunce smilovalo nama i sakrilo iza pahuljastih oblačaka, tako da se nije trebalo previše znojiti. Broj stolica bio je ograničen na 5.000 i bile su lijepo strateški raspoređene po livadi, tako da nije bilo nikakve gužve. Isto tako ni na šanku, u zahodu i pred štandom s majicama i ostalim. Lijepo uređeno, po redu, kako i dolikuje koncertu s bazom fanova u kasnim srednjim godinama.
Bend je počeo isto kao prije godinu dana u hrvatskoj Puli, s mračnim Nightboat. Simon je opet djelovao iscrpljeno, ovo je bio zadnji koncert mini europske turneje sa 16 datuma. Kasnije se tijekom koncerta pokazalo da su se možda momci popodne nešto popili, jer se baš svakome pokoja netipična greškica prikrala. Simon nije uspio vokal dovesti do najviših tonova, a i izbliza snimke na velikim ekranima pokazale su blago zamućene oči. Zvuk je za otvoreni prostor bio izuzetno dobar, iako je istina da ga je svaki lahor odnio ulijevo ili udesno, daleko od naših ušiju.
Na naše olakšanje stolice su se ispraznile već kod druge pjesme, mega hita The Wild Boys, pa smo svi veselo pritisnuli prema pozornici. Na kraju krajeva stolice nisu bile loša ideja, kod neke ne tako zanimljive pjesme mogao si sjesti na svoje mjesto i u miru popiti pivčugu. Setlista je bila vrlo slična lanjskoj, ali s par rošada uspjeli su je poprilično upropastiti, barem meni. Četvorku Friends of Mine, The Chauffeur, New Moon on Monday i Super Lonely Freak zamijenili su Nite Runner / All She Wants Is i potpuno nepotrebna obrada Evil Woman grupe ELO. Dakle dvije pjesme manje i dvije “meh” pjesme umjesto kultnih klasika.
Ali budući da Talijani, a pogotovo Talijanke, obožavaju Duraniće, energija je bila vrlo dobra i bend je preplivao setlistu i poveo nas kroz baladna raspoloženja s Ordinary World, Come Undone i naravno nezaobilaznom Save a Prayer. Kukove smo pak razmigali udarnim hitovima Hungry Like the Wolf, The Reflex i veličanstvenim završetkom s Riom.
Bend je bio dobro raspoložen, osmijesi momcima jednostavno nisu silazili s usana. U svijetloružičastom odijelu opet je sjao Nick, koji je od Simona zaslužio nadimak iz podnaslova. Ritam sekcija Roger / John elegantno je držala tempo. U sviranju i pjevanju vidno uživaju, cijeli nastup ponekad podsjeća na “jam” četvorice prijatelja i pratećeg tima. I ovaj put moram pohvaliti obje prateće pjevačice, Rachael O’Connor i Annu Ross. Potonja je opet zasjala u duetu sa Simonom u Come Undone, a Rachael je dočekala i dvije točke u kojima je mogla pokazati svoje impresivne vokalne sposobnosti.
Ovo je bio jedan takav koncertić “na ižiju”, opušteni hod kroz sjećanja tinejdžerskih godina, vrlo dobrodošao kao završetak slatkog odmora na prekrasnoj Sardiniji. Jedna od većih neispunjenih glazbenih želja mi je vidjeti The Fab Five uživo, nadam se da će se obistiniti nagovještaji i da će im se Andy (Taylor, originalni gitarist) pridružiti za jedan posljednji zajednički album i pripadajuću turneju. Držim fige!
P.S. Falila mi je Simonova pink kožna jakna, fluorescentno zelena s ovog koncerta nije tako zapalila.
Tekst: Igorac
Fotke: Mateja
Setlista:
1. VELVET NEWTON (taped intro)
2. Night Boat
3. The Wild Boys
4. Hungry Like the Wolf
5. The James Bond Theme (autor: John Barry)
6. A View to a Kill
7. INVISIBLE
8. Notorious
9. Nite-Runner / All She Wants Is
10. Evil Woman (orig. ELO)
11. Careless Memories
12. Ordinary World
13. Come Undone
14. (Reach Up for the) Sunrise
15. Planet Earth
16. The Reflex
17. White Lines (Don’t Don’t Do It) (orig. Grandmaster Melle Mel)
18. Girls on Film / Psycho Killer (orig. Talking Heads) / Girls on Film
—bis—
19. Save a Prayer
20. Rio
