Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zgornji Tuštanj (Moravče) / dvorac Tuštanj / Slovenija
Datum koncerta: 05.07.2013
Broj posjetitelja: 150
Cijena ulaznice: 18,00€
Ovaj izlet u glazbeni svemir ljepote zapravo je bio ponovljeni roadmovie, a kumovao mu je iskreni susret uživo s velikanom slovenske glazbe. U sparnom i iscrpljujućem poslijepodnevu sjedamo u Vladin auto i iz Črnuča krećemo prema nepoznatom dvorcu. Nitko od nas nije še ni čuo za dvorac Tuštanj kod Moravča, a kamoli bio na njemu. Nagađamo kakav će biti ambijent i hoće li vrijeme izdržati, jer su oblaci u daljini najavljivali nevrijeme. Prekrasan krajolik kroz koji se vijuga cesta do dvorca očarava nas. Usput zastanemo i fotografiramo veliki plakat s Vladinom fotografijom koji najavljuje njegov koncert. Nismo sigurni vozimo li pravo, ali nitko se zbog toga previše ne sekira. Stanemo kod jednog od seoskih imanja i pitamo za put. Ljubazni mještanin smije se i znatiželjno zirka u auto te nas usmjeri dalje. Stižemo do dvorca koji krade svu našu pozornost. Očarani pozdravimo vlasnika i razgledamo pozornicu koncerta u dvorskom dvorištu. Crne stolice već su spremne za posjetitelje, a pozornica još samuje uz dvorski zdenac i čeka da je zauzme Vlado Kreslin. Vlado zagrijava svoju crnu gitaru, a po pozornici se već vuku kabeli i ostala oprema. Što prije nego što je sve postavljeno, ostvare se naše brige: sruši se pljusak i zabrinuto gledamo u nebo, slušamo grmljavinu i tješimo se da će se isprazniti pa će biti mir. Vlado preigrava poznate melodije na gitari, a mi ostali buljišimo u kapi kiše i ljuljamo se u ritmu glazbe. Kad mu dosadi, zapričamo se i čujemo poneku zanimljivu priču. Vlado je pun priča koje privuku svako uho.
Nevrijeme se polako odvuče, a Vlada zove generalna proba s muškim pjevačkim zborom. Dečki zauzmu pozornicu i veselo pjevaju, a mi im se tu i tamo pridružimo. Obuzeo nas je osjećaj bezvremenosti i odjednom smo shvatili da će se uskoro otvoriti vrata za posjetitelje. Pozornica se isprazni, krase je samo crveni baršun, barokna stolica, crna gitara, dvije knjige te čaše crnog vina i vode na starinskom stolići, a posvuda se bujno razlijevaju bijele surfinije i crvene pelargonije. U pozadini se ispod svodova upale svjetla u duginim bojama koja najavljuju čaroliju… I gle, u trenucima prije početka koncerta crno nebo prerežu sunčeve zrake. Svjetla sjaje u svim mogućim nijansama, a pozitivno raspoloženo mnoštvo nestrpljivo čeka dolazak pjesnika sa šeširom, koji će uzeti crnu gitaru i čarobnim melodijama odvesti njihove duše u svijet duge…
Snažnim pljeskom pozdravimo Vlada Kreslina, koji kaže da ovdje svira prvi put, pohvali ambijent te pozdravi »vlastelina i vlastelinku« koji su zauzeli mjesto na dvorskom balkonu. Cesta je prva pjesma koja nas uljuljka u početak osjećanja Vladine glazbe. Nakon pjesme još jednom pozdravi mnoštvo i potakne ga na sudjelovanje. Publika ne čeka i pridruži se pjevanju komada Tvoje jutro. Energija je prekrasna – ljudi pljeskaju i pjevaju, a uz Vladine riječi: »Ponovimo zadnju, koja djeluje terapeutski: Včasih, redkokdaj, se fino ti zdi, / da si živ, da te nič ne boli, / da je najlepši žarek, ki tebe zbudi, / ko si ga odgrneš z oči!«, još više otvaraju svoja srca i glasnice. Nakon bučnog pljeska pjevač nas u mislima povede u jutro uz rijeku Müri – Nekega jutra, ko se zdani odveze svakog slušatelja u maglice nad murskom vodom… Romantični zanos Vlado prereže sjećanjem na Beatlese koje mu je sinulo pri pogledu na »grofa i groficu«; kad su britanski glazbenici bili na prijemu kod kraljice (koja je također sjedila na balkonu, a ispod nje mnoštvo ljudi), John Lennon je sarkastično primijetio: »Svi dolje pljeskajte, a vi gore zveckajte draguljima.« Dvorište dvorca pune smijeh i pljesak, u kojem već odjekuju prvi taktovi Ene pesmi, koju Kreslin otpjeva silnom snagom, a publika nježno uskače u pjevanje refrena. Veliki pljesak, zvižduci i usklici oduševljenja. Usna harmonika najavi novi komad – Abel in Kajn, koji svojom melankoličnošću smiri slušatelje, a poneki od nas tiho šapuće refren: »Ni nama šlo, / bila sva kot Abel in Kajn. / Morda pa na drugem svetu nama bo fajn.« Vlado uzme u ruke svoju pjesničku zbirku Pojezije (2009) i između redaka stihova zahvali publici: »Što bih ja bez tebe, draga publiko?« Immigrant Song donese među slušatelje miris daljine i nepoznatog, pjesničku priču o cirkusantskoj djeci koja su vrtjela Stonese, bila na Madagaskaru, a sutra će možda već biti u Engleskoj… Priča o Jugovićima i pjesma Kritik nasmiju okupljene, a najava pjevačkog zbora Grajski oktet izmami im bučan pljesak. Osam dečki (1. tenor: Primož Peterka i Simon Birk, 2. tenor: Rok i Peter Grad, bariton: Ambrož Peterka i Janez Majdič, bas: Miha Klopčič i Robert Brulc) zauzme lijevu polovicu pozornice te pomalo zbunjeno i sramežljivo počne pjevati Dekle moje, pojdi z menoj!, koju uz Vladinu gitaru obogati tamburica Roka Grada. Nastavak je sve energičniji i na Vladin poticaj publika se vrlo brzo odazove. Svi nastupajući nagrađeni su glasnim pljeskom i uskliccima. Oktet prati Kreslina i u pjesmi Daleč je moj rojstni kraj, a zatim Vlado napusti pozornicu i iz zbora se čuje: »Jesmo li sad mi na redu?« Slušatelji se nasmijemo i pjevače pljeskanjem potaknemo na pjevanje. Dečki svoje odlično znanje pjevanja pokažu već prvom narodnom pjesmom (Rezijansko), a u daljnjim pjesmama (Tam, kjer teče bistra Zilja, Žabe i The lion sleeps tonight) svoje sposobnosti samo dodatno potvrde i oduševe mnoštvo. Koruška narodna o rijeci Zilji dočara domaću atmosferu na selu, žabe koje su imale svadbu nasmiju nas i podsjete na pjevanje te pjesme u školskim klupama, a oponašanje zvukova džungle zagonetka je što slijedi; uz prve taktove izvrsnih pjevača oduševljeno shvatimo da ćemo čuti svima dobro poznatu pjesmu iz mnogih crtića i filmova. Pljesak samo dokazuje da su pjevači ostavili snažan dojam na nas i svoj posao odlično obavili, što im potvrdi i sam gospodin Kreslin, koji im pljeska iza pozornice te pri njihovu odlasku s pozornice skine šešir i tako iskaže poklon zboru. Pjesmu Z Goričkega v Piran uljepša oglašavanje pauna i publika ne ostane nijema. »Tožne misli o vsem kar je že bilo / nekaj o smislu in o minljivosti, / pa o tem, / da sem si sam največji problem,« kitica je koja je otpjevana s posebnom energijom, a zaključi je stihom: »Z Goričkega v Tuštanj!«, što mještane oduševi, a ni paun ne ostane ravnodušan te svojim oglašavanjem zaključi komad. O prekmurskim iseljenicima u Kanadu, Ameriku, Brazil govori krasna pjesma Preko Mure, preko Drave, koju zna svaki prisutni, a priča o Vladinu ocu, koji je krenuo na vlak za Maribor da bi kupio gitaru jer je imao jazz orkestar, najavi skladbu Tista črna kitara. Riječi »O, bog, ne daj, da bi umrl mlad …« pak su uvertira u još jednu legendarnu pjesmu – Namesto koga roža cveti. Svi smo kao začarani – u čarobnjaka na pozornici zurimo otvorenih usta, srčemo njegovu energiju i riječi, naježi nam se koža i kao u transu s njim pjevamo poznate stihove… Nakon silovitog vala oduševljenja publike čarobnjak s gitarom izrekne svoju zahvalu i želju da mu slušatelji zapjevaju jednu. Vsi so venci vejli gotovo u cijelosti otpjevamo mi, slušatelji, i paun. »Teško bi bilo od života očekivati više. Pjevaju mi Venci, pa je to moj koncert!« Vladine su riječi oduševljenja otvorenoću prisutnih. Ta je pjesma ujedno uvod u recitiranje pjesama iz pjesničke zbirke Venci. Autor kroz pjesme Gostilna Central, Nostalgija, Sodobnik iz 1905, Pleterje i Olimpijada pripovijeda priču o sastavu Beltinška banda – te su pjesme dijelovi mozaika dogodoviština ljudi (bilo da ih je doživio s njima, bilo da je o njima čuo) s kojima danas nastupa. Publika se smije do suza, a za kraj je nagrađena još komadom Od višine se zvrti, koji sa silnom strasti otpjeva i Kreslin i gotovo svaki prisutni. Čarobnjak napusti pozornicu, ali mi začarani ga ne damo. Uz nepresušni pljesak vrati se na prijestolje te pripovijeda o svojim putovanjima u Ljubljanu i Niš-ekspresom. Prešernova Vrba budi ljubav prema rodnom kraju, prema domovini, a Vlado je zaključi obraćanjem: »O, Tuštanj!« Ljudi su oduševljeni. Iz zbirke Venci počne čitati pjesmu Daj mi Micka pejneze nazaj, ali prekine čitanje i ispriča priču o svojoj mami, koja tu pjesmu zbog riječi kupleraj nije htjela pjevati (usput se našali da je to zbog utjecaja Pleterja) te je izmislila novu riječ: lumperaj. Recitira još jednu pjesmu iz Venaca, koju zatim uz pratnju publike otpjeva i doda još treću, očevu kiticu. Zatim najavi pjesmu Jožek moli za mene, koju izgovori s nevjerojatnim žarom, i nastavi veselom pjesmom Poj mi pesem. Mahne oktetu da dođu na pozornicu i osvijestimo da se čarobna večer bliži kraju. Vlado stane među pjevače okteta i zajedno završe pjesmicom Ku-ku, koju pri kraju prilagodi za ustrajnog pauna koji je svoje pjevanje cijelu večer dijelio s nama. Nastupajući napuste pozornicu, ali magija u dvorskom atriju ne jenjava. Pozornica se prazni: nestaje crna gitara, nestaje stolica… A pljesak začaranih slušatelja ne jenjava. Otvore se vrata i na pozornicu dođe Vlado s harmonikom. Znamo da se oprašta. Muzikanti, otpjevani s primješom tuge, ispraćaju nas iz dvorca u topli večer. Neki su s radošću u srcu otišli prema domu, drugi su čekali Vlada Kreslina da mu izreknu zahvalu, fotografiraju se s njim, daju na potpis Čarobnice i knjigu, a treći smo bili samo neizmjerno zahvalni što smo bili dionici divnog koncerta koji je priredio veliki pjesnik, pjevač i čovjek otvorenog srca.
I ovaj ponovljeni doživljaj Pojezije te svih dobro poznatih napjeva bio je još intenzivniji od prvog dodira s čarolijom Kreslinovanja u ljubljanskom SiTi Teatru. A ne zato što bi veliki Vlado na pozornici sam davao manje duše nego inače. Srce i emocije uvijek su puno podarene, a iz pregršti punih mudrosti i ljepote lako se nahrane i najzahtjevnija uši, naviknuta samo na najbolju glazbu. Kod Vlada Kreslina kvaliteta nije upitna, a njegovo ime uvijek jamči nešto vrhunsko, izvanserijsko i prije svega iskreno. Takav je on sam, kad sjedne za mikrofon i pestuje svoju crnu gitaru te preko čela navuče šešir, a nakon nekoliko taktova udarajućih čizama čarolija se jednim mahom rasplamsa. Uvijek, ali nikad na isti način. Uvijek si tako svjedok sličnom, a opet posve drugačijem. Zato nema mjesta za pretvaranje i licemjerje. Maske uvijek padnu, grla se rastvore i srce plače za ponavljanjem čarobnih snova, uvijek u drugim nijansama, ali uvijek protkano prigušenim šumom Mure i beskrajne prekmurske duše, kojom se lako natopi svaki čovjek koji ima srce i uši na pravom mjestu.
Setlista
VLADO KRESLIN:
1. Cesta
2. Tvoje jutro
3. Nekega jutra, ko so zdani
4. Ena pesem
5. Abel in Kajn
6. Dekle moje, pojdi z menoj!
7. Daleč je moj rojstni kraj
8. Z Goričkega v Piran
9. Preko Mure, preko Drave
10. Tista črna kitara
11. Namesto koga roža cveti
12. Vsi so venci vejli
13. Od višine se zvrti
—dodatak—
14. Vrba
15. Daj mi Micka pejneze nazaj
16. Poj mi pesem
17. Ku-ku
18. Muzikanti
GRAJSKI OKTET:
1. Rezijanska (ples iz Rezije) – prir. Alojz Srebotnjak
2. Tam, kjer teče bistra Zilja (koruška narodna) – prir. Luka Kramolc
3. Žabe – Vinko Vodopivec
4. The lion sleeps tonight – prir. Scott Turnbull
Galerija fotografija
