Dying Fetus – iz maternice u propast! (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / Gala hala / Slovenija
Datum koncerta: 10.10.2012.
Broj posjetitelja: 260

Jesenska klupska koncertna sezona je u punom jeku i jedna od najišščekivanijih koncertnih karavana napokon je došla na svoje. Gala hala je u mukama rodila i iz maternice u propast poslala turneju From Womb to Waste, kojom zapovijedaju američki veterani death metala Dying Festu sa svojim novim magnum opusom Reing Supreme, a prate ih sunarodnjaci Job For a Cowboy, tehnički death/thrasheri Revocation i škotski brutalni death metalci Cerebral Bore.

Kao prvi na pozornicu su izašli jedini predstavnici večeri sa Starog kontinenta, škotski brutal death metalci Cerebral Bore. Oni vjerojatno ne bi bili ništa posebno i u poplavi death metala prošli bi posve nezapaženo da sastavom ne kraljuje tek dvadesetjednogodišnja nizozemska vokalistica Simone »Som« Pluijmers, koja je već prvim iskrulјenim linijama dokazala da se u njezinu naizgled krhkom ženskom liku zapravo krije George »Corpsegrinder« Fisher. Takvo kruljenje nisam čuo već poprilično dugo! Simone krulji kao pobješnjeli vepri iz Hannibala, koji su onom tipu u invalidskim kolicima unakažili faceu, a i inače sastav s brutalnim, zombijima i gadljivošću nadahnutim death metalom poprilično podsjeća na Cannibal Corpse. To znači da su baš svi glazbenici tehnički odlično potkovani, ponajviše basist Kyle Rutherford koji je nanizao brojne »Alex Webster worship« basovske linije, da riču kao stroj i da znaju u brutalne »groovy« dionice ubaciti i promišljene melodijske uloške. Novi singl Horrendous Acts of Iniquity uživo zvuči odlično, a Cerebral Bore su zasluženo dobili gromoglasan plješćak publike, koja je ovaj put unatoč prvom predbendu već brojala nekoliko desetaka glava!

Za još tehničiji, ali manje brutalan nastavak pobrinuli su se bostonski Revocation, koji su u nekoliko godina postojanja postali jedno od najvrućih imena modernog metala. Time su, uz nositelje turneje, i najzanimljivije ime ove postave. Revocation je među »zvijezde« ponijelo ponajprije fantastično sviranje gitarista Davida Davidsona i bilo je za očekivati da će na bend tripati i orgazmirati ponajprije gitarski zaljubljenici. No Revocation lako mogu slušati i ostali, jer grupa svira modernije usmjerenu mješavinu thrasha i death metala, a Davidson uz thrash režanje brine i za spektakularna solaža, koja često mirišu čak i na blues i jazz. Davidson u svom sviranju spaja imena poput Hendrixa, Mustainea, Van Halena i Vaughana, a pritom zvuči originalno i svježe. Vratolomne skladbe sastava dinamične su i razgibane poput instruktorice joge, a Davidson je s gitaristom Danom Gargiulom, koji se sastavu pridružio prije dvije godine, napokon našao barem približno ravnopravnog partnera. Ni ritam sekcija nije za bacanje, ali svu pozornost doista krade fantastični Davidson, koji nije samo tako neko ime, a mnogi ga svrstavaju među najbolja imena moderne metal gitare. Revocation su žestoko i agresivno odsviranim setom nasljednicima zadali doista tešku zadaću.

A Job For a Cowboy zbog mnogo dosadnijeg, monotonijeg i jednoličnijeg zvuka nisu ni približno uspjeli nadmašiti obje grupe koje su svirale prije njih. Istina je da se sastavu iz Arizone loš glas drži ponajviše zbog korijena u deathcoreu, ali nažalost ni novi komadi, koji zvuče sve više death metalski, nisu ništa više od generičke lekcije tog žanra. Arizonci na početku izgledaju kaotično i psihotično ponajviše zbog shizofrenog vokalnog napada vokalista Jonnyja Davyja, a zahvaljujući bubnjajućoj ritam sekciji i bolesnim gitarskim linijama vrijedni su mrdanja vratom. No vrat se nažalost brzo zaustavi, jer su si komadi previše slični, a Davyjevo psihotično lajanje prvotno dobar efekt brzo gubi. Lijepo je doduše čuti da Job For a Cowboy polako ostavljaju za sobom dosadne deathcore elemente, ali što će, na death metal vlak skočili su mnogo prekasno, a u death metalu ih premašuju mnogi.

Jedni od takvih su upravo nositelji turneje From Womb To Waste, legendarni američki death metal sastav iz Marylanda, Dying Fetus. Bend se bliži 20. obljetnici djelovanja, i to samo zahvaljujući neumornoj volji jedinog još originalnog člana Johna Gallaghera. U sastavu se naime tijekom svih godina izmijenilo toliko članova da ne preostaje prstiju da bi ih se izbrojilo, a danas Dying Fetus nastupaju kao trio. Što se Gallagheru, Seanu Beasleyju (bas) i Treyju Williamsu (bubnjevi) niti malo ne primjećuje. Trojac je tako ovog lipnja izdao jednu od najboljih plošča svoje karijere uopće – Reign Supreme tako je dobar album da se bez većih poteškošća mjeri s krunskim draguljima benda Killing On Adrenaline (1998) i Destroy the Opposition (2000). From Womb To Waste odjeknuo je kao eksplozija i Dying Fetus su već prvim taktovima dokazali da samo tri čovjeka mogu proizvoditi buku Velikog praska. Uigranost sastava je fenomenalna, prostora za pogrešku kod Dying Fetus jednostavno nema, iako znaju biti momci vrlo kompleksni. Ponajviše je Williams bio taj kojeg je zvučna slika gurnula u prvi plan pa se moglo odlično čuti cijelu paletu do detalja izrađenih prijelaza i vražje brzo udaranje po bas bubnjevima. Trey pak, sudeći po onome što se čulo, u slobodno vrijeme vjerojatno ide na trekinge po Černobilu i kući nosi suvenire u obliku dodatnih udova. Gallagher je u međuvremenu brinuo za sjeckanje i rezanje fantastičnim rifovima i pakleno dobrim solažama, a za njim je lako, s nevjerojatnom spretnošću, išao Beasley s “blunt force” sviranjem basa, dok se dvojac pobrinuo i za demonski vokalni duet. Dying Fetus uspijevaju samo s tri instrumenta stvoriti više buke nego cijeli simfonijski orkestar, a pritom unatoč stalnoj agresivnosti i pilanju zbog šarolikih i razgibanih struktura te tehnički izbrušenih linija ni na trenutak ne postaju dosadni. Dying Fetus su ovaj put pobrinuli i za odličan izbor komada, koji su dolazili s praktički svih plošča, a posebno s aktualne bezbožne kreacije Reign Supreme, koja će krajem godine vjerojatno biti na većini ljestvica najboljih metal ploša godine! Dying Fetus nisu gubili vrijeme na suvišno brbljanje, nego su došli, odsvirali i otišli. A ja sam se nakon vrhunskog finala s klasikom Kill Your Mother, Rape Your Dog osjećao kao novi komad – Subjected To a Beating!