Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Ear Music Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 74:19
Ocjena: 4.5/5
Marillion, najmarljivije čuvana britanska glazbena tajna, nakon gotovo četiri godine studijske stanke, koliko je prošlo od njihova posljednjeg ‘pravog’ studijskog ostvarenja »Happiness Is The Road« (2008), vraćaju se s novim projektom koji su nazvali »Sounds That Can’t Be Made«. To je već njihov sedamnaesti studijski album, ako se uračuna i akustična ploča »Less Is More« (2009), što zorno svjedoči o radoholičnoj naravi kultnog art rock kvinteta iz Aylesburyja. Pojedine stvari na »Sounds That Can’t Be Made« snimljene su u Real World Studios, studiju u vlasništvu legendarnog Petera Gabriela (ex-Genesis), jednog od ključnih glazbenika kad je riječ o utjecaju na zvučni razvoj Marillion, osobito u njihovim ranim, neo prog rock godinama. I ovaj je put karizmatični pjevač i povremeni klavijaturist Steve Hogarth napisao sve tekstove na albumu, osim »Pour My Love«, na kojem mu je pomogao dugogodišnji vanjski suradnik John Helmer.
Lirski iskazi gospodina H-a, kao i obično, puni su duboke pronicljivosti i simpatija prema nerazumljenom pojedincu usred izbezumljenog svijeta, ali i društvenog aktivizma, što se najviše osjeti na uvodnom, više od 17 minuta dugom epskom remek-djelu »Gaza«, posvećenom patnji palestinskog naroda, osobito palestinske djece pod brutalnom izraelskom okupacijom. Postava Marillion nepromijenjena je još od 1989., što je naprosto zapanjujuće postignuće kojim se može pohvaliti rijetko koji sastav njihove generacije. Izvanredna kemija koja među članovima vlada već više od dvadeset godina omogućuje im maksimalni skladateljski luksuz, jer savršeno razumiju skladateljske ideje i potrebe jedni drugih. Ovaj im je put nešto dulja studijska stanka omogućila da se u tom vremenu nakupi lijep broj osvježavajućih skladateljskih i aranžerskih zamisli, što znači da je najnoviji studijski projekt njihovo najuvjerljivije ostvarenje nakon nezaboravnog remek-djela »Marbles« (2004).
Na »Sounds That Can’t Be Made« Marillion se vraćaju stvaranju duljih skladbi, i onih od više od 10 minuta, što je posljednjih nekoliko godina bilo prije iznimka nego pravilo. To će razveseliti sve koji kod njih najviše cijene progresivnorockerske elemente, kojih ovaj put nije malo, jer je u cjelini riječ o jednom od najkompleksnijih albuma H-ove ere, uz napomenu da su pojedini aranžmani neobično ‘protočni’ i relativno brzo uđu u uho, barem što se tiče nešto zahtjevnijeg slušatelja, po čemu se »Sounds That Can’t Be Made« također razlikuje od većine studijskih projekata Marillion u posljednjih deset godina.
Unatoč kompleksnoj ritmičkoj strukturi, široko razgranatim simfonijskim aranžmanima i brojnim neočekivanim vremenskim prijelazima, sve skladbe na albumu zadržavaju glavu i rep te melodijsku komponentu. Zahvaljujući fantastičnom gitarskom majstoru suptilnosti Steveu Rotheryju i svestranom klavijaturističkom čarobnjaku Marku Kellyju, album se utapa u količini eteričnih aranžmana kakve se otprilike i očekuje od modernih, art rock Marillion, kojima su suptilnost i profinjenost važniji od nekadašnje neo prog rock teatralnosti i pompoznosti. Sanjarski ritam dvojac, kultni basist Pete Trewavas (uz Marillion i član prog rock supergrupe Transatlantic), koji opet ne štedi široku ponudu melodičnih bas linija, te stari bubnjarski vuk Ian Mosley, koji je očekivano slika i prilika bubnjarske dinamičnosti, djeluje kao dobro podmazan stroj i ključan je za izgradnju epske razigranosti pojedinih skladbi na albumu. Gospodin H, koji nažalost, osobito dugogodišnjim obožavateljicama, već odavno nije u cvijetu mladosti, još jednom se iskazuje kao izvrstan i posve unikatan pjevač kojim Marillion uvjerljivo čuvaju prepoznatljivo zvučno lice, što doista nije nikakvo iznenađenje, jer je od 1989. nadalje u odličnoj pjevačkoj formi.
Već spomenuti, više od 17 minuta dugi uvodni ep »Gaza«, jedna od najkompleksnijih i najdubljih stvari u njihovoj povijesti, što je za sastav koji je u svojoj povijesti stvorio podosta ostvarenja koja slušatelju daju ‘za misliti’, još je jedan dokaz da im zapanjujućeg artističkog zanosa tek tako ne manjka. Kao što i priliči tekstu posvećenom patnji palestinskog naroda pod brutalnom izraelskom čizmom, koja pred očima međunarodne zajednice na krvav način svako toliko obračunava s ‘neposlušnom’ Gazom, najvećim zatvorom na svijetu, atmosfera ove izuzetno zanimljive skladbe većinom je mračna i melankolična, s cijelom paletom naglih ritmičkih promjena i nenadanih vremenskih prijelaza.
U uvodnom, izrazito uzburkanom dijelu H-ov se melodramatični vokal odlično slijeva s Kellyjevim ambijentalnim uzorcima na klavijaturama i Rotheryjevim neobično sirovim gitarskim pasažama. Kultni gitarist je opet izuzetno kreativan uz energično posluživanje inovativnih gitarskih improvizacija. Ta epska stvar neprestano prelazi između smirenih, melankoličnih ambijentalnih nijansi i udarnih, temperamentnih trenutaka, u kojima Hogarth, koji se na vlastite oči usred Gaze uvjerio u traumatičnu situaciju tamošnjih stanovnika, osobito djece, na izuzetno proživljen način izlijeva žuč na brutalnost izraelskog okupacijskog režima. Time se pridružio Rogeru Watersu (ex-Pink Floyd) kao jednom od rijetkih pjevača koji danas, kad nesposobna međunarodna zajednica pod pokroviteljstvom ‘svemoćnih’ Amerikanaca svjesno žmiri na oba oka, još uvijek upozoravaju na taj žalosni problem ovog u nebo vapijućeg pokopa svake čovječnosti. Povremena pomoć Trewavasa i Kellyja na mikrofonima pobrinut će se da vokalne linije u trenucima zvuče izuzetno eterično.
Nakon politički-humanitarno obojene propovijedi dobro dođe skladba s nešto opuštenijom atmosferom koja smiruje užareno ozračje, u liku naslovnog remek-djela, dakle »Sounds That Can’t Be Made«, za koje se već sada može predvidjeti da će se svrstati među omiljene koncertne klasike. Njezin glavni čar krije se u izrazito nostalgičnom ugođaju koji dočarava moćan gitarski rif u svezi s eteričnim sintisajzerskim aranžmanom. Kelly, koji između ostalog dočarava i sočnu klavijaturističku solažu, opet je izuzetno inovativan u stvaranju moćnih sintisajzerskih zavjesa, ključnih za gradnju melankolične, a ujedno i uzdižuće atmosfere. H-ov vokal ovaj put zvuči izrazito samouvjereno, u trenucima već gotovo arogantno, dok vrhunac ambijentalne magije predstavlja epski refren s hipnotičkim višeglasjem. Nakon domišljate Kellyjeve sintisajzerske solaže, s monumentalnom gitarskom solističkom izvedbom iskazuje se i Rothery.
»Pour My Love« je nježna, klavirski usmjerena balada s minimalističkim ambijentalnim uzorcima usred koje se H-ov, ovaj put izrazito žalobni vokal osjeća izuzetno udobno. Zasanjani ugođaj koji vlada većinu vremena donekle prozračuje neočekivani vremenski prijelaz, u kojem inicijativu preuzimaju prošireni simfonijski aranžman i odlučna gitarska fraza, nakon čega Rothery sve skupa dodatno začini kratkom, ali duhovitom gitarskom solažom. »Power«, na kojem vlada prilično fatalistički ambijentalni puls, još je jedan uvjerljiv kandidat za Marillion klasik, jer sadrži jedan od najboljih, odnosno najmoćnijih refrena u posljednjih nekoliko godina. Otužnu atmosferu polako gradi kombinacija dinamičnih sintisajzerskih uzoraka i slojevitih gitarskih pasaža, dok gospodin H između izmjena smirenih i uzburkanih ambijentalnih nijansi opet priređuje epsku pjevačku izvedbu u kojoj se miješaju zanos i bijes.
»Montreal« je još jedno kompleksno remek-djelo epske dužine, ovaj put 14 minuta, posvećeno svim kanadskim sljedbenicima sastava, a osobito gradu Montrealu, gdje su članovi sastava tijekom prošle turneje naišli na izrazito topao doček. Tekst »Montreal« na izrazito idiličan način, uz koji će poneku od načitanijih Slovenaca privući ideja o što skorijem ‘bijegu’ u Kanadu pred domaćim neoliberalističkim (ili bolje rečeno neofašističkim) pustošenjem, priča o pustolovinama kultnog benda (posjet cirkusu, lokalnim kafićima, trgovinama itd.) prije koncertnog nastupa u Montrealu. Tamo su ih navodno već na aerodromu dočekali oduševljeni obožavatelji, kojih u Kanadi nije malo. Kompleksna atmosfera skladbe cijelo je vrijeme izrazito ugodna i eterična, s povremenim, nešto užarenijim ‘eksplozijama’, jer Kelly marljivo polaže slojevite simfonijske teksture, dok je Rothery opet ‘klasa za sebe’ kad je riječ o tkanju suptilnih gitarskih fraza. Hogarth se pak opet iskazuje kao odličan pripovjedač bogatih životnih doživljaja. Bez sumnje će kanadski obožavatelji ovu skladbu odmah posvojiti, baš kao što su estonski fanovi Marillion 1997. klasik »Estonia« prihvatili kao svoju himnu.
»Invisible Ink« je relativno kompleksna ljubavna balada s izrazito mirnim uvodom na klaviru uz H-ovu melankolično posoljenu pjevačku izvedbu. Marillion na majstorski način iz neobećavajućeg, pomalo pospanog uvoda prelaze u energičnu i ritmički dinamičnu sekciju, u kojoj glavnu inicijativu preuzima moćna gitarska fraza, dok Hogarth uvjerljivo prelazi između visokih i niskih pjevačkih registara. »Lucky Man« je još jedna sjajna skladba sa zabavnim tekstom o samoostvarenju i ujedno sarkastičan obračun s niskim potrebama većine nasumičnih pojedinaca usred suvremene, hiperpotrošačke ‘civilizacije’ koja se polako, ali nezadrživo vozi u ponor. Tu se opet izmjenjuju uzburkana i melankolična atmosfera, pri čemu Rothery uz pratnju slojevitih simfonijskih aranžmana na klavijaturama plete suptilne gitarske pasaže te se povremeno upušta u relativno sirove vode. Hogarth opet na izvrstan, teatralan način prilagođava svoj vokal potrebama trenutnog ambijenta te se osobito iskazuje u uzdižućem, hiperaktivnom refrenu.
Završno majstorsko ostvarenje, »The Sky Above The Rain«, treći je u nizu prog rock epova dužih od 10 minuta koji se nalaze na »Sounds That Can’t Be Made«. Otvara se kao relativno nedužna ljubavna balada s otužnim H-ovim pjevanjem i nježnom Kellyjevom klavirskom pratnjom, nakon čega se polako uključuju i suptilna gitara, promišljena bubnjarska podloga, melodične bas gitarske linije te slojevite sintisajzerske teksture. Rothery je opet briljantan s ponudom hipermelankoličnih gitarskih improvizacija kojima veličanstvenu atmosferu podiže još jedan stupanj više. Simfonijske nijanse na izuzetno profinjen se način pretaču kroz moćne gitarske pasaže i skladno tvore prelijepu melodiju. Legendarni sastav tim se odličnim ostvarenjem, koje vrhunac doživljava u epskom završnom dijelu usred kojeg se osobito iskazuje gospodin H svojom srcedrapateljnom pjevačkom izvedbom, dok Rothery dočarava monumentalnu gitarsku solažu, još jednom iskazuje u ulozi izuzetnih majstora ambijentalne slojevitosti.
Marillion su sa »Sounds That Can’t Be Made«, svojim najnovijim studijskim remek-djelom, još jednom dokazali zašto su, unatoč kriminalnom ignoriranju od strane komercijalnih medija, jedan od najcjenjenijih progresivnorockerskih sastava našeg doba. Ovaj je put očito ključna filozofija artističkog procesa iza albuma bila ‘kvaliteta prije kvantitete’, što im se bogato isplatilo jednim od najboljih proizvoda ove nerazdvojne Marillion postave, koja nas već godinama razveseljuje zaraznim melodijama i dubokim porukama. Nekako je teško povjerovati da ove godine prolazi točno trideset godina od izlaska prvog singla Marillion »Market Square Heroes« (1982), a kako bolje obilježiti tu obljetnicu nego izlaskom sjajnog novog studijskog albuma koji će se svrstati uz bok njihovim glavnim remek-djelima H-ove ere kao što su »Brave« (1994), »Afraid Of Sunlight« (1995), »This Strange Engine« (1997) te »Marbles« (2004).
Postava
Steve Hogarth – vokal, klavijature
Steve Rothery – gitara, prateći vokal
Pete Trewavas – bas gitara, prateći vokal, gitara
Mark Kelly – klavijature, prateći vokal
Ian Mosley – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Marillion i Mike Hunter
Popis skladbi
1. Gaza
2. Sounds That Can’t Be Made
3. Pour My Love
4. Power
5. Montreal
6. Invisible Ink
7. Lucky Man
8. The Sky Above The Rain
