Eki Alilovski (Mary Rose) povodom reizdanja i tridesete obljetnice kultnog prvijenca “Rocks Off”

Postoje albumi i albumi. Postoje bendovi i bendovi. A bila su osamdeseta. Ona osamdeseta koja su zahvatila i Sloveniju te je odvela u živahan hard rock i heavy metal pokret, koji je u drugoj polovici osamdesetih doveo i do nastanka postojnskog hard rock sastava Mary Rose. Oni su 1990. izdali svoj studijski prvijenac »Rocks Off«. Album, koji je tada izašao na kazeti, danas se smatra velikom raritetom i kultnim hard rock albumom, a ujedno je i jedan od krunskih dragulja ere rocka koju je proživljavala nekadašnja zajednička država, a s njom i Slovenija. Kvintet mladih, nadobudnih pastuha koji su u to vrijeme htjeli izbaciti iz sebe najbolje što mogu, a pritom uživati u trenutku i zabavljati se, u postavi Franci Tominšek (vokal), Eki Alilovski (gitara), Jure Škodič (bas-gitara), Primož Ogrizek (klavijature) i Mitja Šabec (bubnjevi), zapravo nisu ni znali da su u svom razuzdanom entuzijazmu stvorili album koji će postati važan dio povijesti slovenske hard rock i heavy metal scene. I više od toga. Dečki su se prilično otvoreno zaigravali i s tadašnjim glam metal trendovima. Nije malo onih koji i danas kažu da je album “Rocks Off” najbolja slovenska hard rock i glam metal ploča svih vremena!

Povodom izlaska reizdanja albuma, koji će u studenom ove godine, na 30. obljetnicu službenog izlaska, prvi put u povijesti dobiti i pravi CD te vinilnu ploču, razgovarali smo s kreatorom benda, glavnim vizionarom i pogonskim zupčanikom, gitaristom i skladateljem Ekijem Alilovskim.

»Rocks Off« se danas smatra jednim od temeljnih kamena na kojima počiva dio slovenske škole hard rocka i heavy metala. Dugo je trajalo da se dogodi ono o čemu smo godinama pitali. Vaš prvijenac je dakle doživio reizdanje.

Da, očito se sunce napokon i za nas postavilo na pravo mjesto da nas obasja. Zanimljivo je to da sam već odavno primao brojnu poštu, i to traje već poduže, godinama, s pitanjima kada će se album »Rocks Off« moći nabaviti na CD-u, odnosno gdje ga je moguće dobiti. I iz inozemstva je stizala hrpa takvih pitanja, primjerice iz njemačkog Bremena, gdje su mi iz neke glazbene trgovine poslali upit imam li kakvih albuma, jer su htjeli otkupiti 50-60 CD-ova. Što se tiče izdavačke kuće ZKP RTV SLO, bio sam uvjeren da za reizdanje nikako neće biti zainteresirani. Znaš kako je danas s time? Obično moraš i sam dodati poveću svotu novca da bi se tako nešto uopće realiziralo. Kad sam otišao u izdavačku kuću, otišao sam s namjerom da ih zamolim za dopuštenje mogu li sam pobrinuti se za reizdanje albuma »Rocks Off«. Vlasnici snimaka su naime oni. Kad smo započeli razgovor, a sa mnom je tada bio i Jernej Vene, koji mi je dosta pomogao oko svega, pokazalo se da su u ZKP RTV SLO već ranije razmišljali da bi uz 50. obljetnicu izdavačke kuće izdali reizdanje albuma »Rocks Off«, i to na CD-u kao i na vinilu. Njihova 50. obljetnica poklopila se s 30. obljetnicom albuma »Rocks Off«. Ja sam računao samo na CD reizdanje. No,  na moje veliko iznenađenje, izdavačka kuća je sama od sebe predložila i reizdanje na vinilu.

Kako gledaš na album »Rocks Off« 30 godina poslije? Što ti on danas predstavlja i što znači? I u osobnom smislu, kao dio puta tvoje glazbene karijere?

Prije Mary Rose svirao sam u Črnoj gradnji. S njima nikad nismo ništa izdali. Cijela stvar počela se događati na ljubljanskoj tržnici 1987., kad sam sreo Frenka (Franci Tominšek, op. p.). Frenk je tada bio u M.A.S.H., ja u Črnoj gradnji. Imali smo vremena pa smo se počeli dogovarati da zajedno snimimo pjesmu i pokušamo s njom sudjelovati na Pop Delavnici. No do toga nije došlo. Kako god, kad se bubnjar Mitja Šabec 1988. vratio iz vojske, ekipa za bend se polako počela skupljati i dogovorili smo se da zajedno snimimo ploču. Pjesme smo napisali između 1988. i 1989., a isprobali smo ih na tri-četiri koncerta jer smo htjeli provjeriti kako se pjesme primaju među publikom. Tada još nismo imali ni ime. Odziv je bio odličan, što nam je dalo krila da krenemo na snimanje. Kad snimiš album, neko vrijeme ne možeš slušati ploču. Barem je kod mene tako, a ni sam ne znam zašto. Obično je tako da glazbenik zamisli jednu varijantu koju želi imati na albumu, a na kraju dobije nešto drugo. Pogotovo što se produkcije tiče. Uvijek kad slušaš album, pomisliš: ‘Ah, tu sam mogao dodati ovo i ovo, isprobati ovo i ovo,..’ Ali očito je bilo da smo snimili dobar album. Smiješno, da ga ja zaista dugo nisam slušao, a kad sam susretao ljude i razgovarao s njima, svi su hvalili »Rocks Off«. Zapravo nitko od njih nije navodio nikakve zamjerke ni imao primjedbi, ljudi su o albumu govorili s oduševljenjem. To me napokon uvjerilo da sam ga ipak pustio i zaista u njemu pronašao kvalitete. Okej, tada je već bio vani album »Eat ‘Em and Smile« Davida Leeja Rotha, vrtjela se Panama od Van Halen, što je za 1988. i nas bilo prilično nedostižno, ali ipak. Za razinu Slovenije, čini mi se da smo u to vrijeme napravili vrlo dobru ploču. Kad danas slušam taj album, budi se u meni onaj elan, onaj puls vremena, neko veliko oduševljenje i iščekivanje koje me tada pratilo. Sve bi to trebao i danas. Znaš kako je. To su bila vremena kad je kipio pozitivizam: ‘Sunce sja, rock ‘n ‘roll, pivo, žene, akcija.’ Glazba se tada stvarala na takav način. Za nas je sve to bila jedna velika zabava. Uz to što smo puno vježbali. Pokazali smo priličnu dozu marljivosti.

Na scenu ste prodrli upravo u vrijeme kad su velike svjetske izdavačke kuće još ulagale velike novce u glam metal scenu i hard rock. Pojavili ste se negdje na vrhuncu tih događanja.

Da. Pa i engleske tekstove smo koristili. Zato su nas izravno uspoređivali sa stranim bendovima. To je bilo laskavo, ali stranim bendovima je doista bilo teško parirati. Vrijeme je bilo pravo. Imali smo i puno koncerata, i to na najvećim slovenskim pozornicama.

Tko je smislio ime Mary Rose, odnosno kako ste došli do imena?

Kad smo album napisali, Marko Milharčič, koji je imao dvoranu, predložio je da što prije izađemo na pozornicu. Morali smo isprobati kako pjesme funkcioniraju. Imena pak nije bilo. Na taj koncert smo krenuli s imenom Firefox. U to vrijeme na televiziji je išao film Clinta Eastwooda, koji nas je inspirirao za izbor tog imena. Svirka je bila uspješna, ali s imenom nismo bili zadovoljni.  Sjećaš se starih jugoslavenskih glazbenih časopisa kao što su Rock, Rock 82 i Džuboks? No, onaj Rock koji je kasnije postao Rock 82 i izlazio kao prilog Politikinog zabavnika. Imao je taj poseban format. Širina stranice bila je upola manja od A4 formata. Unutra je bila rubrika ‘Na današnji dan’, a kad smo jednog dana listali primjerak tog časopisa u našem prostoru za probe, u toj rubrici bilo je navedeno i nešto na temu flote ratnih brodova Kraljevske mornarice Mary Rose i tako dalje… To se nije dalo ni prevesti. Mary Rose je ionako svatko razumio. Iako ni mi nismo znali što je to točno. Tada nije bilo interneta. Skovanica nam je djelovala dovoljno rokerski i tako smo dobili ime.

Kako komentiraš ekipu prve postave? U relativno kratkom roku iznijeli ste prvijenac na svjetlo dana.

Mary Rose osnovani su 1988. Tada sam imao 25 godina. Današnjih 25 godina je kao tadašnjih 18. Danas ljudi počinju svirati instrumente mnogo ranije. Ja sam počeo tek s 18. Isprva sam malo »šlatao« bubnjeve, a spletom okolnosti prešao sam na gitaru. No odmah je bilo jasno da želimo imati svoju ploču. Ta postava bila je vrlo marljiva i angažirana. Vježbali smo dva do tri puta tjedno. Nijedna ekipa kasnijih postava nije imala takvu želju da snimi album kao upravo prva. Ne kažem da su kasnije bile lošije ili bolje od prve što se talenata tiče, ali takav zamah nije pokazala nijedna kasnija postava benda. Kad pregledavam web stranicu Heavy Harmonies i vidim da je album »Rocks Off« jednako ocijenjen kao album »Prisoners In Paradise« od Europe, koji je izašao iste godine, to je za mene zaista laskavo priznanje. Tamo možeš pročitati i komentare čitatelja, primjerice: ‘Šteta da bend nije djelovao u Americi, jer je imao velik potencijal.’ i slično… U to smo vrijeme bili jedan od rijetkih bendova, ako ne i jedini slovenski bend, koji je na koncertima svirao strogo samo svoju autorsku glazbu. Svi ostali svirali su obrade. Mi to nismo htjeli, pogotovo ne u početnom razdoblju djelovanja. Bilo mi je jasno da ako na kraju naših koncerata odsviramo obradu nekakvih Van Halen, poslije se na koncertu nitko neće sjetiti pjesama kao što su naše autorske Action i She’s Run Away. Dugo smo na tome ustrajali, i s idućom postavom.

Kako ste osamdesetih dolazili do glazbenih informacija?  Vi ste za ono vrijeme bili prilično dobro upućeni u novosti u svijetu rock’n’rolla?

U časopisima Džuboks i Rock bilo je puno korisnih informacija. A dok sam još bio tinejdžer, radio sam na tržnici, gdje sam pomagao mami. U to vrijeme imali smo i trgovinu voća i povrća, a ja sam pohađao pomorsku školu. Kad se dogodilo da sam uzeo u ruke neki tadašnji broj časopisa Džuboks s Joeom Satrianijem na naslovnici, rekao sam ocu: ‘Stari. Mene tri sata neće biti na tržnici.’ Sjeo sam u auto, odvezao se ravno u Trst, obišao deset trgovina i vratio se s novom Satrianijevom pločom, koja je bila vani tek 14 dana. U ekipi smo imali basista Jureta Škodiča, koji je isto tako bio zaposlen kod oca i slali su ga na obrtničke sajmove u Njemačku. On je tada donio ogromnu količinu aktualnih albuma iz Njemačke. Među ostalim i od grupe UFO, koja mi je jedna od najdražih. Michael Schenker i Eddie Van Halen gitaristi su koji su mi najdraži. Prije toga bili su Eric Clapton, Rory Gallagher i Jeff Beck. Njih trojicu istraživao sam već u osnovnoj školi. To su bili gitaristi preko kojih sam učio svirati gitaru. Stavio sam ploču na gramofon i svirao uz nju. Na mene su jako utjecali i Led Zeppelin, Deep Purple i Uriah Heep. Jure je sve te ploče imao doma. Ali mi ostali morali smo prvo pričekati da ih on preslusa, pa smo ih onda mogli posuditi od njega. Okej. Nekoliko albuma izašlo je i u Jugoslaviji, ali imali smo sreću da je Jure svaki put dovukao po 30 ploča iz Njemačke, među njima ogroman broj onih koje kod Jugotona nikad nisu izašle ili su otisnute znatno kasnije, nakon službenog izlaska. Trst je bio blizu. Kad bih dobio neku informaciju, odmah sam odjurio tamo. Sjećam se, pisale su se godine 1981-82. Tek sam dobro počeo svirati gitaru. Bila je neka diskoteka zvana Jama. Jedne večeri, kad sam ušao u nju, tamošnji DJ je upravo vrtio Mean Street od Van Halen. Pojma tada nisam imao tko su ti Van Halen. Morao sam ih odmah istražiti. Brzo sam nabavio i gitaru marke Kramer. Tako sam imao doma dvije gitare: Flyn’ V od Michaela Schenkera i Eddiejev Kramer. 

Krije li se iza imena albuma »Rocks Off« također neka posebna priča?

Naslov albuma smislio je Frenk. Mislim da je povezano s Def Leppard. Def Leppard imaju pjesmu s takvim naslovom. Sami nismo imali nikakvu posebnu ideju, i kad je Frenk na nekom sastanku izgovorio ‘Rocks Off’, prijedlog nam je zvučao vrlo posrećeno.

Onda je tu i ona priča s izgubljenim ‘master’ snimkama…

Ah, to je već naš drugi album.

Uh, bolje da ne preskačemo …

Ne, ne. Mogu ti reći. Aco Razbornik se u vrijeme dok smo snimali drugi album razilazio sa svojom tadašnjom ženom. Jednog dana je u bijesu dojurila u studio, zgrabila nekih deset koluta sa snimljenom glazbom i odnijela ih sa sobom. Studio je izgorio i bili smo uvjereni da su ‘master’ snimke zauvijek nestale. A onda me nedugo prije nazvao Aco da su se snimke našle. Jedna je bila ogorjela, ali spašena, a druga je očito sve te godine boravila kod Acove bivše žene. Aco je rekao: ‘Ako mi doneseš pet tisuća, dam ti snimke, inače ćemo mi te pjesme dati sastavu Kantor, koji je tada vodio ‘Popdesignovac’ Tone Košmrlj. Tako bi oni iskoristili te pjesme za svoj album.’ Tada sam brže-bolje prodao golfa da bih došao do te snimke. Sa Sandijem (aktualni klavijaturist Mary Rose Sandi Trojer, op. p.) sam stvar prebacio na računalo i počeli smo s miksanjem. A ZKP RTV SLO došao je čak na ideju da izda dvostruki album. Na njemu bi bili zajedno »Rocks Off« i naš drugi album. Ali to su dvije odvojene stvari. Dva odvojena razdoblja, s odvojenim pričama. To ne bi bio pametan potez.

Materijal za drugi album dakle je nastajao također vrlo brzo.

Čim smo završili snimanje s »Rocks Off« i kad je album izašao, imali smo puno koncerata. Dolazilo je do postupnih trzavica, događale su se stvari o kojima smo trebali usput razgovarati, usput rješavati, a nismo. I šteta što nismo. Bili smo mladi, nismo imali osjećaj za poslovanje, nismo imali menadžera koji bi nas gurao dalje i pomagao savjetima, … Odmah nakon albuma »Rocks Off« u mojoj je glavi već ‘svirao’ sljedeći album. No, tu se počelo komplicirati. Nisu svi bili na istoj valnoj duljini. Neki su htjeli nastaviti, drugi pak ne.

Na koje skladbe s albuma »Rocks Off« si posebno ponosan? Koje bi izdvojio?

Da si me to pitao prije 30 godina, sigurno bih ti na to pitanje odgovorio drugačije. Recimo Dead Dog Blues, koji je takav više ‘van-halenovski’, zatim Fever… Na reizdanju će biti objavljene tri dodatne pjesme koje nikad nisu bile izdane. Inače, teško izdvajam pjesme na individualnoj razini. Svaka ima svoju priču, priču tog vremena. Recimo skladba Hold On Baby. Znaš, ta je pjesma malo ‘TNT-ovska’. Svaki put kad smo je odsvirali na probama, bilo je toliko uzbuđenja i oduševljenja da smo je htjeli odsvirati još jednom. I još jednom. Takvo nam je uživanje bilo svirati je. I svaki put je bio neki drugačiji osjećaj kad bismo je odsvirali.

Vjerojatno je “Rocks Off” doživio i novo zvučno osvježenje?

Da. Napravljen je novi mastering. Obavio ga je Jadran Ogrin u studiju York u Dekanima. Pojačao je bubnjeve i bas, a u osnovi je zvuk ploče sačuvao što je moguće intaktnijim. Za kušanje mi je poslao jednu pjesmu i bio sam zadovoljan čuvenim.

Kako si se razvijao u gitarista s vlastitim identitetom, recimo ako krenemo posve od početka?

Jednom ću ti dati da poslušaš snimku s Črnom gradnjom iz 1983. Tada sam bio totalno u Iron Maiden. Tek sam dobro počeo svirati gitaru. Znaš kako je. Najprije naučiš odsvirati »Smoke On The Water« na jednoj žici. Vrlo brzo mi je postalo jasno da želim pisati svoju glazbu. Čak i kad sam slušao neku pjesmu na gramofonu, tu pjesmu poslije nisam išao prebirati na gitari. Ako to počneš raditi, pogotovo kad ti se neki izvođač sviđa, lako možeš pasti pod njegov utjecaj.

A tko je napravio naslovnicu za »Rocks Off«?

Tvrtka Nimbus iz Kranja. Tu se izdašnije angažirao Frenk. Tada su omoti albuma bili vrlo važni. No, i danas jesu. Na reizdanju albuma nalazi se drugačiji logotip. Novi logotip. Vrlo detaljno sam u glavi imao razrađeno kako želim da izgleda novi omot, zato sam tu stvar u cijelosti preuzeo na sebe, na svoj trošak. I u izdavačkoj kući su pohvalili omot, tako da je to još jedan dokaz da mora biti doista vrlo dobar.

Dotaknimo se još malo promotivnih aktivnosti. Kako ćete Mary Rose obilježiti 30. obljetnicu izlaska prvijenca?

Da. I o tome sam već sve proučio. Čak naslov događaja imam u glavi: ‘Back to the Future’. Tridesta obljetnica s koncertom na kojem bi sudjelovali svi glazbenici koji su bili dio ekipe Mary Rose. Prošlih postava, kao i članovi aktualne postave. Događaj bi otvorila zadnja ekipa, to jest aktualna postava, a zaključila bi ga prva postava. Počeli bismo s albumom »Resničen svet«, a završili s albumom »Rocks Off«. Za veliko finale bi recimo pjesmu Action odsvirali svi. S općinom Postojna već sam se dogovorio da dobijemo dvoranu na dva dana. Koncert bi se naravno i snimio. Onda je došla pandemija, ‘lockdowni’ i situacija u kojoj je sve stalo.

Inače je zanimljivo to da mi se ove godine događaju vrlo slične stvari kao prije 30 godina. Stvari koje su ostale nedovršene očito se moraju dovršiti. Tako je i s materijalom za drugi album. Nadajmo se da će se i to realizirati. U izdavačkoj kući su rekli da drugi album još ne mogu izdati ove godine, ali mogu iduće. Vidjet ćemo.

Možeš li izdvojiti neke detalje koncerata u vrijeme albuma »Rocks Off« i događaje povezane s time koji su ti se tada posebno urezali u pamćenje?

Turneja s Parnim Valjkom, s otprilike 30 odsviranih koncerata. Dogodilo se da sam jednog dana primio poziv s pozivom da zasviramo s njima u Kočevju. Dođemo tamo, odsviramo koncert. Kad smo bili u backstageu, susreo sam se s menadžerom benda, koji je zapovjedio: ‘Mali, dođi ovamo. Reci mi, imate li vi svoje autorske pjesme?’ Odgovorio sam: ‘Sve što smo danas svirali naša je autorska glazba’, nakon čega odvrati:  Ako se nisi šalio, onda se dogovorimo da kad god mi budemo svirali u Sloveniji, vi svirate uz nas? Odgovara li vam to? ‘Kad je primijetio da okljevam s odgovorom, upitao me: ‘Nema problema, bit ćete plaćeni. Ja ću sve dogovoriti s organizatorima.’ Tada smo mi imali bolju opremu od Parnog Valjka. Kad su oni to primijetili, zamolili su nas da nakon koncertnog nastupa ostavimo našu opremu na pozornici. Ta veza s Parnim Valjkom dovela nas je pred šire mase. Znaš kako je na koncertima Parnog Valjka? Svi su u zraku. I sve je nabijeno. I tada je bilo. Vedran Božić – inače legendarni gitarist, bio je njihov tadašnji tonski tehničar. On mi je predložio da kupim dodatne pedale da malo ‘sfriziram’ zvuk gitare.

Dakle, ti si zapravo samouk? Sam si naučio svirati gitaru? Bez ikakvih glazbenih škola?

Da. Htio sam doduše postati bubnjar. Kad god bi otac išao u Njemačku, uvijek bi pitao: ‘Trebaš li što? Da ti što donesem?’ Obično mi je donio neku ploču, npr. prvijenac sastava Queen. No, jednog dana sam mu rekao: ‘Donesi mi neku električnu gitaru.’ I zaista je to učinio. Doduše, bila je više ‘veslo’. Uz sviranje mi je dakle društvo pravio gramofon. Tako je počelo. Cijeli album »Rocks Off« odsvirao sam po sluhu. Sve što je na njemu snimljeno.

Autor: Aleš Podbrežnik

---