Izdavač: Insideout Music / Sony Music
Datum izlaska: 22. 10. 2021.
Produkcija: John Petrucci
Trajanje albuma:: 70.19 min
Žanr: Progressive Metal
Ocjena: 8.5/10
“A View From The Top Of The World” petnaesti je studijski album sada već slobodno možemo reći ikona progresivnog metala, Dream Theater. Njime je skupina nakon dvije i pol godine naslijedila prethodnika »Distance Over Time« (RockLine recenzija), koji je izašao u veljači 2019. Album “A View From The Top Of The World” producirao je John Petrucci u novom studiju skupine nazvanom DTHQ (Dream Theater Headquarters), koji je kombinacija snimateljskog (live) studija, prostora za probe, kontrolne sobe, skladišta za opremu i, kako kaže skupina, “kreativne košnice”. Skupina je izgradnju studija dovršila u vrijeme kad je morala otkazati turneju u prilog podršci albuma “Distance Over Time” i turneju u čast obilježavanja 20. godišnjice izlaska albuma “Metropolis pt. II: Scenes From A Memory”. Tako se u travnju 2020. oslobodio kreativni prostor za novi album. Glavninu materijala Dream Theater su napisali, odnosno stvorili između listopada 2020. i travnja 2021. Većinu skladanja skupina je obavila preko “zoom” susreta. LaBrie je cijelo vrijeme bio smješten u Kanadi, a ostali članovi ekipe u SAD-u. Kad je materijal bio spreman, LaBrie je sredinom ovogodišnjeg ožujka doletio avionom u New York, odradio karantenu i snimio vokale u studiju DTHQ.
“A View From The Top Of The World” peti je album s Portnoyevim nasljednikom Mikeom Manginijem i zapravo ga vrijedi proglasiti najkonzistentnijim među njima. Čak i konzistentnijim od Dream Theater albuma koji su izašli nakon usijano nakostriješenog »Train of Thought« (2003, RockLine recenzija), ili preciznije – ponovno klasičnije usmjerenog »Octavarium« (2005, RockLine recenzija). Možda je tome kumovao i dodir Andyja Sneapa, kojem je Petrucci povjerio miks i mastering konačne zvučne slike izdanja. Sneap je prethodno surađivao s Petruccijem na njegovu solo albumu »Terminal Velocity« (2020, RockLine recenzija), a mitski gitarist sigurno je bio više nego zadovoljan Sneapovim radom.
Svježina je uvijek dobrodošla. Pogotovo kad se late snimanja petnaestog albuma u karijeri. I novi Dream Theater pokazuje primjerenu pravu metalsku oštrinu, nakostriješenost i na trenutke čak i podrugljivost. Pravi je pravcati klasični progresivnometalski uradak, kakvog se pristaše skupine mogu samo nadati. Ovaj put gitarski življi od prethodnih izdanja. Zvuk je jednostavno briljantan. Ono što je vrlo zanimljivo jest nevjerojatan rezultat solističkog nadahnuća Petruccija, koji je ovaj put na vrpce položio seriju izuzetno proživljenih solaža, koje u formatu točaka sjede kao saliveno, bolje se ne bi mogle uklopiti. Da, i to govorim u vezi sa skupinom koja njeguje takav glazbeni stil u kojem se to u inače fragmentirano kompleksnim aranžmanima obično ne može izlučiti. No ovaj put je ravnoteža muzikalnosti i kompleksnosti koja je uspjela Dream Theater na novom albumu jednostavno izvanredna. U fascinantnoj ravnoteži. Isto tako na albumu nema nijedne balade, a skladba Invisible Monster, koja je vrhunac muzikalnosti novog albuma (to vrijedi i za LaBrieve vokalne napjeve), među svim se točkama najviše približava radijskoj prihvatljivosti (naravno u editiranoj verziji), jer i ona cilja na dužinu čvrstih šest minuta igranja.
Ako se još jednom vratimo unakrsnoj vatri soliranja na relaciji Rudess-Petrucci, treba istaknuti da ovaj put ne možemo govoriti samo o ‘robotskom stresanju nota’, zbog čega su Dream Theater postali, osobito u zadnjih petnaest godina, češće meta kritika. Solaže djeluju kao da je John pronašao savršenu ravnotežu između kompleksnosti i muzikalnosti, što njegovim solističkim akrobacijama daje snažnu kredibilnu kompaktnost. U svakom koraku albuma. Nadalje, vrijedi izdvojiti rad Jordana Rudessa. U vezi s Petruccijevim soliranjem njegov doprinos djeluje od svih dosadašnjih najviše ‘retrozvučno’. Dakle, Rudess ovaj put najuspjelije budi asocijacije na klasične Dream Theater, čega se ne sjećamo otkako je izašao album »Metropolis pt. II: Scenes From A Memory« (RockLine recenzija, 1999). Osjeća se da je čovjek posljednjih godina (u različnim suradnjama i projektima) puno svirao klasike progresivnog rocka sedamdesetih. Zato je naprosto razveseljujuće da je Jordan ovaj put iz pretežno već predvidljive (i nezavidno monotone) upotrebe klavijatura, čije zvukove ljubitelji skupine već znaju napamet, iskoračio i proširio arsenal tako da je aranžmane poduprijeo izdašnijom upotrebom Hammond zvuka orgulja i Mooga, a svakako ne manjka ni umetaka odsviranih na klasičnom klaviru. Ovaj put suradnja s Petruccijem odzvanja čak toliko retrozvučno da budi asocijacije na skupine koje su utjecale na Dream Theater. Takav je ulazni, a posebno izlazni dio skladbe Transcending Time, koji (posredno i zbog Jamesova vokalnog napjeva) vuče na pristupe starih dobrih Kansas. Općenito, Rudess je ovaj put ‘s glavom cijelo vrijeme na pravom mjestu’. Stvaranju aranžmana pristupa profinjeno, promišljeno, nikako naletno. Hammond linije u pravilu ubacuje na mjesta gdje leže sveprisutne i ovaj put izuzetno dominantne Petruccijeve fraze, odnosno gitaristov naoštreni ‘šreding’. Istodobno je Jordan nekoliko puta u sadržaj točaka izuzetno spretno uklopio dodatne uzorke i programske petlje te time nadogradio sam teatralni doseg pojedinih dijelova skladbi. Ne da Jordan to nije pokušavao postići i u prošlosti, ali nikad tako uspjelo i učinkovito grabežljivo kao upravo na “A View From The Top Of The World”.
Očito je skupina uistinu uživala u stvaranju ovog albuma, koje je proteklo bez posebnih smetnji i prekida. Vrlo glatko. Sneap je ovaj put i Myunga konkretnije pojačao pa su tako i njegove briljantne basističke dionice slušatelju konkretnije približene. Toplina i organičnost zvuka na izdanju su zadržane.
Uostalom, kako nalaže i ime skupine. Teatralnost. I to sanjska. Bend ne može snimiti lošu ploču. To je nemoguće. Ali među njima ima kvalitativnih kolebanja. »The Astonishing« (2016, RockLine recenzija) im baš i nije uspio i u visokoletećim ambicijama kako koncept približiti slušatelju razvodnio se. No Dream Theater su taj blijedi dojam konkretno ispravili s »Distance Over Time«, albumom kojim su se zagledali u korijene. Taj trend održava dakle i najnoviji album “A View From The Top Of The World”.
Nakon svih godina prkošenja skupine na glazbenoj sceni, kad svakako ne ostaje očima i ušima baš ništa više prikriveno, smiješno je uopće još raspredati o tome što donosi svaki sljedeći (novi) album skupine. No album “A View From The Top Of The World” pokazuje da su Dream Theater, usprkos čudnim vremenima koja prisiljavaju ljude da se sve više izbjegavaju, kao entitet dodatno narasli. Album pokazuje izuzetnu kreativnu kompaktnost kvinteta. Vrstu izuzetne studijske koherentnosti i međusobne kemijske povezanosti ovog izvanrednog glazbenog bratstva petorice nevjerojatnih talenata, koju serija prethodnih albuma s takvom uvjerljivošću već dugo nije pokazivala. Kruna ove spoznaje je završna, to jest preko 20 minuta duga progresivnometalska simfonija odnosno simfonijski EP, podijeljen u tri dijela, koja je još jednom opravdala svu postavljenu ambicioznost i angažiranost kvinteta. Na albumu “A View From The Top Of The World” definitivno ju je okrunila. Nastup Mikea Manginija upravo je u ovoj zmijolikoj točki posebno nevjerojatan i dah oduzimajući, a bubnjar ponovno potvrđuje da je u idejama i pristupu puno varijabilniji i maštovitiji od svog prethodnika. LaBrie je opet fantastičan, njegov vokal funkcionira na iznimno impresivan, proživljen način i James je u svom nastupu ne samo jedinstven, nego servira i novi ekspresivni vrhunac. Svakako je album više instrumentalan nego vokalan, što ne iznenađuje kad govorimo o Dream Theater, ali i u izboru vodećih napjeva, osobito kad su u pitanju refreni, LaBrie je ovaj put posebno fascinantan. Album kao cjelina što se tiče teatralnosti stoji na razini mračnosti prethodnika, a zbog oštrije produkcije gitara u mračnosti ga čak i nadmašuje.
Album “A View From The Top Of The World” vraća, ne samo Dream Theater, nego i glazbeni svijet progresivnog metala i ljubitelje tog žanra, toliko u njegova klasična vremena, koliko istodobno pokazuje svu jasnoću novih pogleda kvarteta na glazbenu sadašnjost, odnosno fokus novih vremena prema kojima gledaju ovi, mogli bismo reći, časni glazbeni gospodo. S nesmanjenom kreativnom drskošću. Nije dovoljno reći nevjerojatni glazbenici i talenti, nego čak »glazbena čudovišta«. “A View From The Top Of The World” vraća Dream Theater na razinu najboljeg što kvintet može isporučiti i manifest je izuzetne glazbene zrelosti, kao i novopronađene artističke briljantnosti. Kao takav spada u gornji rang najboljih Dream Theater albuma.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Alien (9:32)
2. Answering The Call (7:35)
3. Invisible Monster (6:31)
4. Sleeping Giant (10:05)
5. Transcending Time (6:25)
6. Awaken The Master (9:47)
7. A View From The Top Of The World (20:24)
Postava:
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
Jordan Rudess – klavijature
John Myung – bas-gitara
Mike Mangini – bubnjevi
