Electric Light Orchestra Part Two

0 4

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Electric Light Orchestra Part II
Izdavač: Zomba Records
Izdanje: 1990
Trajanje: 42:03
Ocjena: 3.5/5

Electric Light Orchestra bez Jeffa Lynnea? Iznimno drzak, da ne kažem provokativan potez, koji je u prvoj polovici devedesetih čak i vrlo uspješno zaživio pod kompromisnim imenom ELO Part II. Korijeni tog neobičnog kontinuiteta drugim sredstvima sežu u vrijeme nakon kraja ELO turneje s podprosječnog albuma “Balance of Power” (1986.), kad je alfa i omega, gitarist, pjevač, skladatelj i producent Jeff Lynne, odlučio da je legendarnoj skupini istekao rok trajanja i upustio se u novu avanturu sa supergrupom Traveling Wilburys, u kojoj su uz njega bili još George Harrison, Bob Dylan, Roy Orbison i Tom Petty. U mnogočemu mu se odluka nije mogla zamjeriti, jer su ELO u to vrijeme bili gotovo posve istrošen kolektiv i tek blijeda sjena nekadašnjih veličina, s kroničnim nedostatkom svježih ideja i sveprisutnim sintetičkim zvukom.

Bubnjar Bev Bevan, uz Lynnea jedini izvorni član sastava, nije dijelio njegove osjećaje pa ga je htio na svaki način uvjeriti da skupini da novu priliku povratkom njihovim zvučnim korijenima. Lynne nije htio ni čuti za prijedlog da ponovno pokrene pogonske reaktore pokvarenog ELO-ova svemirskog tanjura pa se Bevan odlučio sve izgraditi iznova. Nakon kratkotrajnog tužakanja na sudu zbog legalnog korištenja imena, s Lynneom se dogovorio o kompromisu i priča o ELO-u mogla se nastaviti uz uvjet korištenja pridjeva Part II.

Bevan je na istoimenom albumu pokušao postići da se njegov sastav vrati klasičnom ELO zvuku uz opsežne orkestralne aranžmane, kojih se Lynne u drugoj polovici osamdesetih posve odrekao. U tu je svrhu pozvao na suradnju dugogodišnjeg ELO-ova dirigenta i aranžera Louisa Clarka. Od starih ELO drugara pridružili su mu se još basist Kelly Groucutt i violinist Mik Kaminski. Posve nova imena bili su klavijaturist Eric Troyer te gitaristi Peter Haycock i Neil Lockwood. Potonja trojica podijelila su i pjevačke uloge. Bevanov prvi kandidat za pjevača bio je doduše John Payne, no on se na kraju radije pridružio skupini Asia, s kojom je neko vrijeme izvodio obradu ELO klasika “Showdown”.

Bevanu je na “ELO Part Two” na mnogim mjestima uspjelo približiti se onom klasičnom ELO stilu sedamdesetih, s opsežnom uporabom ukusnih gudačkih aranžmana, ljupkih multiharmonijskih melodija i moćnih višeglasja. Drugdje, gdje orkestralni aranžmani nisu toliko izraženi, album je bliži AOR-u osamdesetih. Kompaktnih melodičnorockerskih himni i potencijalnih hitova na albumu vrvi. “ELO Part Two” bio bi komercijalno vjerojatno puno uspješniji da je izašao dvije ili tri godine ranije, kad je takva glazba bila na vrhuncu popularnosti. Kako god okrenuš, ovaj je uradak bolji od svih ELO albuma iz osamdesetih. Jedini je nedostatak produkcija, koja ne dosiže onu karakterističnu Lynneovu perfekciju, jer na nekim mjestima bas previše probija u prvi plan.

Povratak ELO tradiciji predstavlja već uvodni “Hello”, u kojem se preko sanjive, a poskočne melodije i eteričnih višeglasja nakon dugo vremena opet klanjaju svojim velikim uzorima Beatlesima. Izvrsnim pop rockerom “Honest Men”, koji sadrži sve potrebne elemente klasičnog ELO hita, pripremaju prvi vrhunac albuma. Mnogo tome pridonosi i nekadašnji ELO violinist Mik Kaminski kao gostujući glazbenik, koji u zavodljive orkestralne aranžmane upliće lijepu mjeru gudačkog šarma. Središnja melodija i višeglasni refren prekrasno su provedeni kroz orkestraciju, dok Troyerov “beatlesovski” vokal bojom čak pomalo podsjeća na Lynnea. Intoniran je i u istoj visini. “Every Night” je pak s istaknutim gitarskim rifovima bliži melodičnorockerskoj himni, mjestimice čak i hair metalu, nego karakterističnom ELO art pop rocku.

Zanimljivo, nakon svakog petljanja s američkim zvučnim manirima, na red dolazi hipnotička tvorevina u stilu “Once Upon a Time”, na kojoj se osjeća lijepa doza orkestralnog ELO šarma i moćnih vokalnih harmonija. Na “Heartbreaker” ponovno se vraćaju američkom melodičnom tvrdorockerskom zvuku. Gudački aranžmani lijepo se prepliću uz nestašni refren, ali ipak ovdje zvuče bliže nekim Bon Jovijima nego klasičnom ELO-u. Primjer skladnog križanja ELO tradicije i zvučnih manira osamdesetih je “Thousand Eyes”, izvrsna AOR himna u kojoj su romantični vokali odlično položeni na sočne gudačke aranžmane i pompoznu melodiju. I “For the Love of a Woman” hipnotička je tvorevina koja uspješno hvata starinski ELO duh, tako da bi si na njoj lako mogao predstaviti i Lynneov vokalno-instrumentalni doprinos.

“Kiss Me Red” prilično je nepotrebna obrada skupine Cheap Trick i providan pokušaj da zazvuče privlačno američkim radijskim valovima. Unatoč tome, uspijevaju joj utisnuti posve svojstven zvučni pečat. “Heart of Hearts”, u kojem se mogu naći čak i neke paralele sa skupinom Toto, izvrstan je AOR standard s brojnim sočnim gitarskim frazama i moćnim refrenom. Naravno, prikladno poduprt obaveznom orkestralnom pozadinom. Završni “Easy Street” pak je još jedan solidan kompromis kako očarati dugogodišnje ELO sljedbenike i istodobno zvučati srodno američkim AOR skupinama osamdesetih, koji bi mu mogao poći i znatno lošije za rukom.

“ELO Part Two” je, unatoč odsutnosti ključnog člana ELO-a, iznenađujuće uspio uradak koji predstavlja uspješno spajanje nekih elemenata klasične ELO tradicije sedamdesetih s melodičnim rockom osamdesetih. Uvjeren sam da bi neki od uradaka danas bili po volji i Lynneu, koji se nakon zalaska ELO Part II ipak odlučio oživjeti one “prave” ELO. Naravno, album je neka posve drugačija priča od onoga što bi Lynne napravio da se odlučio na suradnju, ali isto je vrijedilo i za Pink Floyd bez Rogera Watersa, kojima također nitko ne može osporiti lijep broj izvrsnih uradaka bez ključnog skladatelja i tekstopisca. Bevanova nakana o oživljavanju klasičnog ELO zvuka samo je djelomično uspjela, drugdje album zvuči bliže američkim AOR manirama, koje će se svidjeti svima onima koji štuju rad skupina poput Foreigner, Survivor ili REO Speedwagoon. S boljom produkcijom to bi bio čak i odličan uradak, ovako je “samo” sjajan zvučni dokument koji potvrđuje da se nastavak ELO-a drugim sredstvima posve isplatio.

Postava

Bev Bevan – bubnjevi, prateći vokal
Kelly Groucutt – bas gitara
Mik Kaminski – violina
Phil Bates – gitara, vokal
Neil Lockwood – gitara, vokal
Eric Troyer – klavijature, vokal

Produkcija

Jeff Glixman

Popis skladbi

1. Hello
2. Honest Men
3. Every Night
4. Once Upon A Time
5. Heartbreaker
6. Thousand Eyes
7. For The Love Of A Woman
8. Kiss Me Red
9. Heart Of Hearts
10. Easy Street

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići