Autori: Urban Bolta, Aleš Podbrežnik
Mjesto: England Pub / Ljubljana
Datum intervjua: 20.03.2014.
Elvis Jackson su primorski veseljaci kojima se dugogodišnje klupsko žurkanje bogato isplatilo i danas uživaju status jednog od najvećih slovenskih rock bendova, po koncertnoj kilometraži izvan naše domovine možda čak i najvećeg, a sigurno najaktivnijeg. No ništa ne dolazi samo od sebe. Tisuće prijeđenih kilometara diljem Europe i stotine nastupa, uključujući one s najvećim imenima alternativne glazbe, plod su teškog rada, čega su svjesni i sami Elvisi, koji u mislima i dalje ostaju trijezni i prizemljeni.
Pred Ajdovcima je naporna godina. Sedmog travnja nakon petogodišnje studijske suše napokon izdaju novi kratki album »Window«, a slijedit će aktivno koncertno razdoblje, počevši s dvije večeri u ljubljanskom Orto baru početkom idućeg mjeseca. Prije ponovnog aktiviranja primorskih koncertnih šoumena, koji su zahvaljujući neopterećenom glazbenom izričaju među svoje obožavatelje uspjeli uloviti i punkrockere, i metalce, pa i regijaše, za Rockline su o bendu govorili frontman David Kovšča – Buda i basist Erik Makuc – Slavc.
Pozdrav, Buda i Slavc! Pred vama je izlazak novog EP-ja »Window«, čime otvarate novi promotivni ciklus. Koncerti će se nizati kao na traci, tu su i obveze poput intervjua i pojavljivanja u medijima. Kako podnosite taj dio posla, je li naporan?
Buda: Da, sad se moramo navići natrag, malo smo ispali, malo zahrđali, sad se opet podmazujemo.
Siguran sam da vam ti razgovori s novinarima smetaju, stalno morate odgovarati na ista pitanja, jeste li se već zasitili tog dijela posla?
Buda: Kako se mi osjećamo u takvim razgovorima, ovisi o tebi, čovječe! (smijeh)
Slavc: Od – do… imaš takve i drukčije novinare, takvi su i naši osjećaji kad dajemo intervjue. Imao sam jednom intervju u Austriji u kojem nije bilo problema pričati o tome da netko ponekad prdne ili povraća. Super su oni spontani intervjui, gdje nema prisile, gdje razgovor teče kao čavrljanje među prijateljima, gdje ne moraš ništa na silu izmišljati.
Buda: Sve što ćemo reći od sada nadalje, ionako će biti izmišljeno. (smijeh)
Vratimo se sad vašem skorom izdanju »Window«. Kako to da ste se odlučili za EP, dakle za kratki uradak?
Buda: Njime ćemo popuniti vrijeme do izlaska novog, »pravog« albuma, koji je već gotov i izaći će uskoro. Odlučili smo se za EP na kojem će biti još neobjavljene pjesme, među ostalim i koncertni snimci, što do sada još nismo prakticirali, bit će jedna nova pjesma, jedna akustična, jedan remix. Tijekom zadnjeg razdoblja nakupila se hrpa materijala pa smo odlučili popuniti vrijeme i slovenskim obožavateljima i posjetiteljima koncerata ponuditi novu glazbu.
Slavc: Zapravo smo se ovog projekta prihvatili na poseban način. Na naše prethodne albume stavili smo sve pjesme koje su obilježile određeno razdoblje, a naše karakteristično mijenjanje raspoloženja nekoga može smetati, pa smo se ovaj put odlučili povući crtu kroz naše žanrovsko preskakanje.
Buda: Ploča će biti puno žanrovski ujednačenija.
Slavc: Nadolazeći EP bit će sporiji, dok album neće.
Buda, spomenuo si sintagmu »slovenskim obožavateljima«. Znači li to da možemo očekivati i neku pjesmu na slovenskom ili ćete se i dalje držati engleskog?
Buda: Ne. To će biti takve lijepe pjesme na koje paše engleski. (smijeh)
Slavc: O samom jeziku zapravo nikad nismo raspravljali, slovenskog jednostavno nikad nije bilo u igri.
Dakle, pjesma Ni več poti nazaj ostat će vaša jedina na slovenskom?
Slavc: Onda je tu još Srow fižol…
Da, ali pjesma Srow fižow ima unatoč slovenskom naslovu engleski tekst…
Buda: Ne, tekst je na ajdovščini: »Hej how, srow fižow…«. Dakle stvarno nije na slovenskom. (smijeh)
Povijest benda je već poprilično opsežna, vaša biografija naime bilježi nastanak još davne 1997. Jeste li možda već na početku pomislili da će iz garažnog benda ispasti nešto više?
Slavc: Na početku nismo ciljali ni na što… na početku smo samo svirali. Tek kasnije smo počeli ozbiljnije sastajati. (smijeh)
Buda: Svi smo već svirali u raznoraznim bendovima, a Elvis Jackson su nastali nekako spletom okolnosti, skupili su se ajdovska i goriška scena, nastao je bend, a stvari su se onda odvijale same od sebe. Želja je bila da sviramo i idemo po svijetu, već smo brzo otišli u Austriju, Njemačku, Švicarsku i tako dalje, zapravo smo imali gotovo više koncerata u inozemstvu nego doma.
Kako ste došli do onog koncerta s Offspringima u Hali Tivoli? Krajem devedesetih oni su bili na vrhuncu popularnosti, a vi još mala neafirmirana grupa.
Buda: Korupcija. (smijeh)
Slavc: Menadžer je imao prste u tome. Ne znam, osobno sam se uvijek bavio samo basom, i danas je tako. (smijeh)
Je li Sandi Maver tada već bio vaš menadžer?
Buda: Da, mislim da jest. On je došao k nama nakon nekih tri godine.
On vam je pomogao i oko one mini turneje s Faith No More 2009., zar ne?
Slavc: Do suradnje s Faith No More došlo je na više načina.
Nas dvojica smo se tada vozili za vama u Bugarsku i Rumunjsku, čak smo se sreli na nekoj benzinskoj postaji u Srbiji.
Slavc: Pa, mene tada nije bilo, baš sam se oporavljao od slijepog crijeva. Ali sam ipak bio na dosta koncerata Faith No More, mislim na nekih četiri.
Jeste li se osobno s Billom Gouldom (basist Faith No More i povremeni producent, op. a.) upoznali na tim zajedničkim istočnoeuropskim koncertima ili kako je došlo do te veze da vam je album producirala takva glazbena eminencija?
Slavc: O tome pričam, do kontakta s Faith No More došlo je s dvije strane: jedna je bio menadžer, druga Budina suradnja na jednom projektu iz kojeg na kraju ipak nije ispalo ništa.
Buda: Radio sam s jednim Dancem, radilo se o jednom projektu, s Elvisima smo svirali u Danskoj, nakon zvučne probe prišla mi je neka žena i rekla, slušaj, moj dečko sastavlja novi projekt i trebao bi nam samo još jedan pjevač. To je stvarno bila slučajnost, imali smo samo zvučnu probu i zafrkavali se, a ona mi je ipak rekla: »ti si pravi«. Rekao sam da me zanima, a onda je počela nabrajati tko je u bendu: Bill Gould (Faith No More), bubnjeve svira Dave Ruan (Lagwagon), a gitarist je njezin dečko. Rekao sam si: »Opa«! Pokrenuli smo projekt i napravili nekih deset pjesama, a onda zbog reunije Faith No More i nekih drugih stvari projekt nije prošao. Već prije suradnje smo se dakle povezali s Billom, a naravno je u svemu pomogao i menadžer Sandi, koji je s njima ostvario kontakt još krajem devedesetih, kad su Faith No More svirali u Ljubljani.
Slavc: Tada ih je intervjuirao.
Buda: Zatim je Bill s Nijemcima Harmful kao gost na gitari ponovno došao u Sloveniju. Tako da se zapravo skupilo više stvari koje su na kraju dovele do naših zajedničkih nastupa u Rumunjskoj i Bugarskoj.
Oduvijek ste poznati po energičnim nastupima i zanimljivim začinima šouova. Sjećam se nekog nastupa od prije desetak godina, kad ste na pozornici kuhali njoke i dijelili ih među prve redove.
Buda: Imao sam ja neku foru s tim njokima, ne znam zašto, možda sam u prošlom životu bio njok. (smijeh) Puno puta sam na koncertima zajebavao svijet, znaš, »jeste li jeli njoke«? U Ajdovščini smo onda radili i Njoki summer festival, naš kolega kuhar, koji inače radi cateringe i slične stvari, onda je predložio ideju s kuhanjem njoka na samom špilu. Imao je sa sobom svu mašineriju, pod stresom se tijekom nastupa prvi put u svojoj profesionalnoj karijeri čak i porezao. Profesionalni kuhar se porezao, zamisli! (smijeh) To je bilo na Rock Otočcu, kuharev prijedlog s njokima nam se svidio, ideju smo izveli i bilo je super.
Dakle, radilo se o jednokratnoj fori, nikad je niste ponovili?
Slavc: Da, to je bilo samo tada na Otočcu 2004. Kad smo već cijelo vrijeme pričali o njokima, bili smo takvi da smo ih barem jednom stvarno i ponudili.
Vjerojatno je to morao biti neki brzi recept, sjećam se da su nove porcije među prve redove stizale svake dvije, tri minute.
Buda: Da, tada su njoki letjeli na sve strane. (smijeh)
Uvodite li tijekom godina rado nove elemente u svoje nastupe i glazbu?
Slavc: S prijeđenim kilometrima dolaze nova iskustva koja bez sumnje utječu i na naš izričaj, naša glazba postaje sve teža. Ne znam, neke stvari dođu same od sebe, čak i ako ne misliš na njih.
Buda: Ne radimo nekih strašnih planova. Nikad nismo radili strateške planove kako ćemo se obući za na pozornicu, kako ćemo izvoditi stvari i slično, te stvari dolaze spontano. Te stvari dakle dolaze direktno iz nas.
Ako se vratimo u budućnost, na dugometražni album o kojem na početku razgovora niste rekli puno. Ima li oko njegove dorade i izdavanja još puno nejasnoća ili zašto niste rekli nešto više?
Slavc: Pokušat ćemo s izdavačkom kućom ili nekom booking agencijom, ako nam se poklope sve stvari. Ovo će biti naš peti album i ako izdaš nešto u prazno, to nije to, htjeli bismo složiti neku logičnu priču.
Buda: Htjeli bismo da se poklope sve stvari, album bismo htjeli izdati istovremeno na što više mjesta.
Slavc: Od izlaska zadnjeg »Agains The Gravity« prošlo je već pet godina, ionako smo već zakasnili na vlak, pa smo odlučili uzeti si vremena i posložiti stvari kako treba. Ali nije sve ovisno samo o nama.
Buda: Prethodne albume smo tako izdavali posebno u Njemačkoj, pa u Švicarskoj, svaka država je bila priča za sebe, bilo je puno posla i ulaganja.
Slavc: U takvim situacijama puno ovisi o samom glazbeniku, a onda je tu još faktor sreće, koji ili postoji ili ne. Materijal već postoji neko vrijeme, na pravi trenutak za izdavanje čekamo već toliko dugo da se možda čak i uplesnivi. (smijeh)
Slavc, na jednom vašem koncertu primijetio sam da je u tvom dredu zarobljena cijela povijest benda. Drži li to još uvijek?
Slavc: Sad više ne, već mi je otpao, ali kad bi napravio njegovu analizu, vjerojatno bi stvarno otkrio svašta.
Buda: Sad je došao žled i prelomio ga na pola. (smijeh)
Slavc: Ne, ne, zapravo mi se dred već par puta usput slomio…
Buda: Slavčev dred je kao godovi na drvetu, sadrži povijesni zapis. (smijeh) Unutra bi se vjerojatno stvarno našlo mnogo stvari, priče iz njemačkih, švicarskih skvotova i još svašta.
Slavc: Ali stoji, ovaj naš put od štale do hale bio je smiješan.
Na festivalima i samostalnim koncertima svirali ste već s brojnim velikim imenima, imate li možda na zalihi neku zanimljivu anegdotu vezanu uz neko od tih velikih imena?
Slavc: Ja bih rekao: I zvijezde pišaju u umivaonik. Velike zvijezde. Kad te pritisne, moraš otići obaviti potrebu, to je činjenica i za imućnije ljude.
Buda: Tih anegdota ima bar milijardu. Uvijek si kažem da moram imati jednu pripremljenu, baš za slučaj takvog pitanja, ali ih je toliko… (smijeh)
Slavc: Ali tako je, što se dogodi na turneji, tamo i ostane…
Buda: Trebao bi jednom biti s nama, kad se pokrene debata, kako je bilo tu i tamo, priče kar padaju.
Slavc: Dođeš bez diktafona, pa idemo! (smijeh)
Kako kažete, nikad niste razmišljali o tome da ćete jednom biti veliki. Kakav je osjećaj sada kad s pozornice gledate ljude koji pucaju od vaše glazbe? Skok s klupske scene na veće pozornice naime uspije samo rijetkim grupama.
Slavc: Nemam taj osjećaj, stvarno. Iskreno. Bilo je koncerata koji te podignu i daju ti vjetar u leđa, ali realnost je jednostavno takva da ne možeš glumiti veliku zvijezdu ako nemaš ni za burek. Ta me misao uvijek iznova prizemlji.
Dobro, ali ipak ste među onom šačicom od četiri, pet najvećih slovenskih rock bendova.
Slavc: Vjeruj da pritom ipak nije teško ostati human, kad nemam ni za burek. (smijeh)
Buda: Svaki koncert je priča za sebe, nikad ne znaš kako će se sve skupa odvijati dalje. Kad staneš na pozornicu, otvori se novi svijet, ako osjetiš da si na istoj valnoj duljini s ljudima ispod pozornice, to je to.
A sada za čisti finiš još jedno od onih nužnih, makar i blesavih pitanja, o kojima smo govorili na početku intervjua. Imate li za kraj još kakvu poruku za naše čitatelje, za vaše obožavatelje?
Slavc: Joj, sad moramo biti iskreni. (smijeh)
Buda: Dođite u Orto bar! Tamo sviramo 2. i 3. travnja, moći ćemo popiti koje piće zajedno i izmijeniti koju riječ.
Slavc: Ja bih pak čitateljima htio poručiti da je pivo bolje kad se poslužuje hladno! (smijeh) To sam naučio u zadnjih petnaest godina.
Hvala na vašem vremenu i ugodnom razgovoru!
Intervju vodili: Urban Bolta i Aleš Podbrežnik
Fotografije potječu s nastupa Elvis Jackson na ljubljanskom Rock Music festivalu 2012 (reportaža ovdje) – sva prava pridržana!
Galerija slika
