Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 108:16
Ocjena: 4/5
Južnoamerički pristaše metalskih bogova Iron Maiden već dugo slove kao najveći fanatici kad je riječ o bezuvjetnoj vjeri u svoje idole, a po vjernosti s njima se možda mogu mjeriti tek poneki Japanci. Upravo zato nije veliko iznenađenje da su Željezne djevice nakon Brazila, gdje su snimile dvostruki koncertni album »Rock in Rio« (2002), za snimanje novog koncertnog dokumenta, koji su posve jednostavno nazvali »El Vivo!«, odabrale Santiago, glavni grad Čilea. Odluka o novom koncertnom izdanju pala je tijekom svjetske turneje ‘The Final Frontier’, na kojoj su predstavljali istoimeni aktualni studijski album. Na taj način Maideni od povratka pjevača Brucea Dickinsona i gitarista Adriana Smitha nastavljaju lijepu tradiciju da svakom novom studijskom ostvarenju slijedi i novi dvostruki koncertni album, što usrećuje sve višegodišnje pristaše, a istodobno im donosi masne novčiće.
Iron Maiden već dugo su najveća teškometalna korporacija i u vezi s tim nema smisla zavaravati se. Glavna razlika u odnosu na ostale ‘korporacijske’ sastave pak je ponajprije ta što vjernim sljedbenicima u zamjenu za novac još uvijek znaju ponuditi visokokvalitetne glazbene proizvode. I ovaj su put ponovno briljirali i stvorili koncertnu poslasticu koju je užitak slušati od početka do kraja, pa makar popis izvedbi (opet) bio poprilično predvidljiv.
Ozračje na »El Vivo!« je, primjereno južnoameričkom temperamentu, izuzetno bučno i hiperaktivno, tako da slušatelju nije teško zamisliti nepreglednu masu ljudi usred golemog stadiona Estadio Nacional kako Dickinsonu na svaki mig ‘jede iz ruke’, dok Steve Harris s Fender bas gitarom jednom nogom stoji na pojačalu i dodatno potiče već ionako do kraja zagrijane i uvjerene metal-manijake. Trojna gitarska navala, koju čine Dave ‘ta brljavi’ Murray, gospodin Adrian Smith i vječni tvrdorokerski vrtuljak Janick Gers, osobito za mlađe sljedbenike koji nisu doživjeli razdoblje kad su Maideni imali ‘samo’ dva gitarista, svojom tehničkom kontrastnošću također je jedna od glavnih koncertnih atrakcija. Dakako, ne treba previdjeti ni prisutnost uvijek simpatično ludog Nickoa McBraina, koji osim bubnjarskih stampeda marljivo brine i za uvijek dobrodošao djelić humora. Produkcija, za koju su se ponovno pobrinuli Harris i Kevin Shirley, u dugogodišnjoj je maidenovskoj tradiciji ponovno superiorna, tako da suvišnih šumova i mogućih pogrešaka na »El Vivo!« nema.
Iron Maiden mogu s pravom biti ponosni na aktualni studijski album »The Final Froniter« s kojeg su na turneji u prosjeku izvodili čak po šest skladbi. »Satellite 15«, »The Final Frontier« i izvrstan singl »Eldorado«, kojima se otvara prvi disk »El Vivo!«, predstavljaju njihova najsvježija ostvarenja i dokazuju da su Željezne djevice i nakon prvog desetljeća 21. stoljeća još uvijek vodeća metalska velesila i na području skladateljske inovativnosti, putem stalne obnove starih trikova. Glavnu pozornost sljedbenika dakako i dalje privlače dugogodišnji klasici poput »2 Minutes To Midnight«, na kojem se ozračje uz pomoć hiperaktivne publike podiže barem još za dva stupnja. S odličnim izvedbama »The Talisman« i Coming Home« vraćaju se na aktualno, futurističkim ambijentom prožeto studijsko ostvarenje, koje je za svoju kvalitetu opravdano požnjelo hrpu pohvala.
»Dance of Death«, najbolje ostvarenje s istoimenog studijskog albuma, sa svojim je u pozadinu postavljenim orkestralnim aranžmanima lijepa prilika za koncertnog klavijaturista Michaela Kenneya da se nakratko iskaže sintetizatorskim umjetninama. Klasik s albuma »Piece of Mind« (1983), »The Trooper«, bez dvojbe predstavlja vrhunac prvog dijela ovog koncertnog dokumenta, što se tiče samog intenziteta koncertnog ozračja. »The Wicker Man« i dalje ostaje najpopularniji klasik novijeg (post 2000.) maidenovskog razdoblja, zato ni ovaj put ne izostaje. Zanimljivo je da s albuma »A Matter of Life and Death« (2006) nisu izveli niti jednu skladbu. Isto tako je, s izuzetkom vječne uzdanice »Fear of the Dark«, ‘zaboravljeno’ gotovo cijelo devedesetih. ‘Zaboravljena’ ostaju ponajprije zato što su tada Iron Maiden s komercijalne strane zarađivali poprilično manje novčiće nego nakon Dickinsonova i Smithova povratka.
Na drugom disku, koji otvara himnični »Blood Brothers«, a koji je oduvijek bio namijenjen ponajprije raspirivanju duha ‘bratstva i jedinstva’ unutar metalske srenje, uglavnom se nalaze dugogodišnji maidenovski klasici poput »Iron Maiden, »The Number of the Beast i »Hallowed Be Thy Name«, bez kojih dakako ne ide, pa makar su s godinama na neki način postali toliko predvidljivi da bi ih neki sljedbenici već odavno najradije zamijenili s nečim što još nikad nisu čuli uživo. Da ne bude zabune, svi su odsvirani kako treba. Epski »When the Wild Wind Blows« ugodno razbija predvidljivost dugogodišnjih klasika. »The Evil That Man Do« jedan je od onih maidenovskih klasika koje svako toliko izvuku iz naftalina, pa je i ovaj put više nego dobrodošao. NWOBHM dragulj »Running Free«, koji se nađe sasvim na kraju, jedini je maidenovski klasik kod kojeg se među autorskim kreditima može zamijetiti i ime izvornog pjevača Paula Di’Anna. Iron Maiden se, kad god je moguće, inače izbjegavaju spominjati doprinose bivših članova, kao da sadašnja postava djeluje od samog početka i kao da s nekadašnjim supatnicima, koje uglavnom more takve ili drukčije nevolje, ne bi željeli imati više nikakva posla.
Jedino što kod »El Vivo!« pomalo bode u oči, to jest ne u uši, poprilično je generična naslovnica u stilu »Rock In Rio«, na kojoj se još kako nedostaju Derek Riggs i njegova monumentalna umjetnička djela (Melvyn Grant doduše lijepo ide njegovim stopama), uz neugodnu činjenicu da je Eddie degenerirao do te mjere neprepoznatljivosti da se mnogi mogu opravdano pitati nije li na posljednjem studijskom izdanju usput zamijenjen mutiranim potomkom koji ga tek bežno podsjeća.
Svako novo koncertno izdanje Iron Maiden slast je i mast za vjerne sljedbenike, zato je »El Vivo!« još kako dobrodošao službeni dokument turneje ‘The Final Frontier’. Kultnom statusu »Live After Death« (1985) se dakako ni slučajno ne približava, no svejedno ga se može svrstati uz bok njihovim ostalim, uz rijetke iznimke, uglavnom sjajnim koncertnim izdanjima.
Postava
Bruce Dickinson – vokal
Adrian Smith – gitara
Dave Murray – gitara
Janick Gers – gitara
Steve Harris – bas gitara
Nicko McBrain – bubnjevi
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
CD1:
1. Satellite 15
2. The Final Frontier
3. El Dorado
4. 2 Minutes To Midnight
5. The Talisman
6. Coming Home
7. Dance Of Death
8. The Trooper
9. The Wicker Man
CD 2.:
1. Blood Brothers
2. When The Wild Wind Blows
3. The Evil That Men Do
4. Fear Of The Dark
5. Iron Maiden
6. The Number Of The Beast
7. Hallowed Be Thy Name
8. Running Free
