Izvođač: Metaphor
Izdavač: Trope Audio
Izlazak: 2004
Ocjena: 4.2/5
Nakon duge stanke 2004. godine američki progresivni rokeri Metaphor odlučili su se vratiti. Nakon izvrsnog uratka Starfooted, koji je postao svojevrsna kultna klasika, očekivanja su mnogih bila visoka. Često se dogodi da se iz tih očekivanja ne izrodi ništa dobro. Koliko je samo bendova stvorilo jedan sjajan album, nakon kojeg je uslijedio prilično prosječan uradak. Sudeći po tome koliko me Starfooted oduševio, i sam sam bio dosta skeptičan. Na Entertaining Thanatos tekstopisac John Mabry odlučio se posvetiti važnom aspektu života – smrti. Kao što je kod Metaphor već uobičajeno, valja očekivati duboka, maštovita i povremeno šaljiva razmišljanja o smrtno ozbiljnim temama.
Kad sam album poslušao prvi put, bio sam jako razočaran. Gdje su one čarobne melodije koje su resile prvijenac? Gdje je ona pjevnost i čarolija? No što sam ga više puta čuo, to mi se više sviđao. Metaphor doista znaju uvući slušatelja u svoju glazbu. U svakoj skladbi ima hrpa zanimljivih obrata, a ni lijepih melodija ne manjka. Vjerojatno mi se isprva malo čudnim činio avangardniji pristup (slično kao kod Gentle Giant), ali mi je kasnije taj aspekt jako prirastao srcu.
Već prva kompozicija pokazuje da to više nisu oni Metaphor iz vremena Starfooted. Doduše, postava je praktički ista, ali je zvuk gotovo posve drukčiji. Avangarde je više, melodije nisu tako tečne. Da albumom sudim samo po prvoj skladbi, ne bi dobio visoku ocjenu, ali srećom sljedeće su skladbe mnogo bolje. Skladba Socrates pita se što se događa s nama (odnosno sa Sokratom) kad umremo. Jesu li svi tretirani jednako, i veliki mislioci i najveći glupani? Socrates možda doista nije najprikladniji početak albuma, jer je po mom mišljenju to najslabiji komad, ali u smislu koncepta i tekstova izbor je logičan. Isprva mi je poprilično smetala, no nekako mi je prirasla srcu, i iako i dalje smatram da je riječ o najslabijoj karici, to dosta govori o kvaliteti ovog albuma.
Galatea već pokazuje onu pravu stranu Metaphor. Glazba je puno pjevnija i tečnija, a još uvijek dovoljno razigrana. Tekstovi su opet iznimno važni. U toj priči umjetnik (Pygmalion) naime stvara kip savršene žene, jer ga zanima samo tjelesni izgled, a ne duševnost. Afrodita se zbog toga jako ljuti pa mu odluči udahnuti kipu životnu energiju. Umjetnik je oduševljen kad vidi da mu je, poput Frankensteina, stvorenje oživjelo. No njegovo oduševljenje ne traje dugo, jer ga ljuta “savršena” žena vrlo brzo šutne u međunožje.
When It All Comes Together govori o razdoblju kad u svijetu nema ratova pa smrt mora čekati nove žrtve. Ovdje opet možemo čuti jednako divne trenutke kao na Starfooted. Nekoliko stvarno dobrih melodija, instrumentalnih dijelova i avangardnih skokova čini da pjesma djeluje puno duže nego što zapravo jest. Time ne mislim da se vuče, nego da je strukturno razgranatija nego što je uobičajeno kod tako kratkih pjesama.
Raking The Bones temelji se na petnaestom poglavlju finskog epa Kalevala. Majka pronalazi mrtvog sina i želi ga po svaku cijenu oživjeti. Majka naredi pčeli da joj donese nektar kako bi njegova energija mogla oživjeti sina. Majka ga posipa nektarom i sin polako oživljava. Kad se probudi, kaže da je bio na lijepom mjestu i da mu je počinak bio miran. Iako se vraća, nikad više nije zaista živ, misli su mu daleko.
Sljedeća pjesma vjerojatno je najodkačenija u povijesti ovog sastava. Temelji se na samo jednoj avangardnoj melodiji i tekstovima koji počivaju na crnom humoru. Neki gospodin naime pokušava uvjeriti da nije dosadan i jednoličan, a kao dokaz neka ljudi pogledaju zbirku ljudskih kostiju koju ima u dvorištu.
Yes and No dosad je jedina epska skladba koju su ovi momci sastavili. Tekstovi govore o opravdanosti ubojstva u ime religije. Glavni junak u unutarnjem dijalogu s Krišnom pokušava utvrditi je li ubijanje ljudi koje pokušavaš spasiti opravdano. Krišna ga uvjerava da fizička smrt ne znači pravu smrt. Dakle, poruka ove kompleksne (glazbeno i lirski) skladbe jest da božanstva čine više štete nego koristi. Yes and No prava je simfonijska poslastica s mnogo dobrih zamisli i lijepih melodija. Ovdje je manje avangardnih ideja nego inače, a drugi dio kompozicije temelji se na melodiji Gustava Holsta. Za mene je to najbolji komad na albumu i mogao bih ga čak staviti uz bok onima sa Starfooted.
Zadnja skladba opet se pita što postoji nakon smrti i ponovno je puna emotivnih dionica. Na kraju je opet prisutan saksofon, koji ploču vodi do lijepog završetka.
Već se od samog početka vidi da melodije neće biti tako ugodne kao na Starfooted. No to Metaphor možemo upisati u plus. Nisu se naime htjeli ponavljati. Ja ne bih imao ništa protiv da su napravili još jedan Starfooted, ali bi sve skupa vjerojatno moglo ispasti vrlo nesretno. Da su se prihvatili stvaranja sličnog uratka, lako bi se moglo izjaloviti i nastala bi prava propast. Na kraju ipak dolazim do zaključka da je bolje stvoriti nešto novo i svježe, makar time riskiraš da izgubiš one koje je prvi album oduševio.
Glazba na Entertaining Thanatos prilično je izvorna. Na Starfooted je puno uočljiviji utjecaj Genesisa, a ovdje su već stali na svoje noge. I dalje ima mnogo genesisovskih trikova (mellotron, gitara,…), ali oni više nisu tako očiti. Zanimljivo je da povremeno zvuče i kao Van Der Graaf Generator, osobito kad je prisutan saksofon (na skladbi Raking The Bones), a povremeno i kao Gentle Giant (među odkačenijim dijelovima i višeglasnim pjevanjem). Kad bih tvrdio da Metaphor te utjecaje samo kombiniraju, bio bih nepravedan. Imaju i mnogo vlastitih ideja kad je riječ o zvuku i strukturama, tako da se ni u jednom trenutku ne čini da je nešto ukradeno od drugog benda.
Pjevač John Mabry opet se iskazao izvanrednim tekstovima. Za mene nedvojbeno spada među najbolje tekstopisce u suvremenom simfonijskom/neo progu. Često se laća religioznih tema, ali za razliku od nekih poznatijih izvođača, kao što je primjerice Neal Morse, Mabry se zna našaliti na račun religije i biti kritičan, premda na vrlo metaforičan i povremeno duhovit način. Njegov glas vjerojatno se mnogima neće svidjeti (meni se sviđa), a onima koji poznaju poznatije Echolyn pomoći će informacija da njegov glas podsjeća na Raya Westona. Isprva mi se činilo da njegovi tekstovi nisu usklađeni s glazbom, kao da je pokušavao u kratko vrijeme natrpati previše informacija. Ipak sam shvatio da vjerojatno riječ o svjesnom pokušaju avangardnijeg načina skladanja, jer su i ostali aspekti albuma avangardniji. Gitarist u solažama opet koristi tipičan hackettovski stil, što me uopće ne smeta, jer smatram da je Hackettov stil jedan od najugodnijih. Na ovom albumu Metaphor imaju novog basista, koji se iskazuje nekim dobrim linijama. Spoonerov stil opet je klasično banksovski suzdržan, a ipak sjajan. Ne treba uvijek svirati punom snagom, kako je uobičajeno kod mnogih neo bendova koji pokušavaju oponašati brze poteze Ricka Wakemana. Ovaj put bubnjara je čak dvojica. Bob Koehler službeno se već oprostio od benda, ali na dvije skladbe ipak još svira. Bubnjevi su najmanje uočljiv instrument na albumu. Smatram da je ponekad dobro da se bubnjari previše ne ističu i da sviranje podrede bendu. Ovo je zacijelo jedan takav trenutak.
Entertaining Thanatos pokazao je da sastav Metaphor još diše i da sjena Starfooted više ne bdije nad njima. Zaslužuju sve pohvale jer se nisu ponavljali, a ipak su znali stvoriti album koji te, slično kao Starfooted, svojim čarima usisa u sebe. Melodije uglavnom nisu tako kvalitetne kao na prvijencu, ali album poput Starfooted ne ponavlja se tek tako. Mislim da će Starfooted uvijek biti mjerilo za sve njihove ostale albume i da nikad više neće dosegnuti takve visine (iskreno se nadam da griješim). Unatoč tome, od Metaphor se i dalje možemo nadati dobrim stvarima, a Entertaining Thanatos nedvojbeno je među njima. Album i bend koji su snažno podcijenjeni.
Postava
John Mabry – glavni vokal, akustična gitara
Marc Spooner – klavijature, prateći vokal
Malcolm Smith – električne i akustične gitare, gitarski sintisajzer, flauta, prateći vokal
Jim Andreson – bas
Gosti: Jeff Baker – bubnjevi (sve skladbe osim 1 i 3), Bob Koehler – bubnjevi (1 i 3), Tony Abena – saksofon (4 i 7), Tony Abena, Bob Acosta, Brooks Gregory, Ernest Herrera (The Hitmen Horns) – puhači (1)
Produkcija
Metaphor
Popis skladbi
1. Socrates (7:59)
2. Galatea 3.3 (7:43)
3. When It All Comes Together (4:17)
4. Raking the Bones (7:43)
5. Call Me Old and Uninspired or Maybe Even Lazy and Tired, but Thirteen Heads in the Backyard Says You’re Wrong (3:31)
6. Yes and No (17:49)
7. Wheel of the World (7:55)
