Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 13. 6. 1969.
Produkcija: Pink Floyd
Trajanje albuma: 44.57 min
Ocjena: 8.0/10
Žanr: Psychadelic Rock/Progressive Rock
U razdoblju nakon odlaska “ludog dijamanta” Syda Barretta i izlaska njihova drugog albuma “A Saucerful Of Secrets” (1968.) Pink Floyd su na poticaj poznatog njemačkog redatelja Barbeta Schroedera snimili glazbu za film “More”. Ta je zatim na poticaj izdavača, kroz dodatnu obradu i izmjenu nekih dijelova, izašla kao njihov treći album, koji je u široj kolektivnoj svijesti možda najpoznatiji kao njihov prvi uradak bez Syda u postavi, iako ni njegov glazbeni sadržaj nije za podcjenjivanje i nudi obilje onoga po čemu su se Pink Floyd još od svojih početaka ubrajali među najinovativnije i najjedinstvenije rock sastave iz druge polovice 60-ih.
Prvu važnu promjenu u sljedećem evolucijskom zvučnom koraku, do kojeg je došlo na ovom albumu, nedvojbeno je predstavljala uspješna integracija tada još sasvim mladog gitarista/pjevača Davida Gilmoura, koji je na ovom albumu dobio posve slobodne ruke i za vlastite glazbene ideje te se počeo razvijati u jednog od najboljih gitarista u povijesti rock glazbe. Kao gitarist je svoj izniman potencijal doduše već uspješno pokazao na prethodniku, a kao pjevač je do većeg izražaja došao tek ovdje. Na “More” mu je basist/pjevač Roger Waters naime dopustio da otpjeva sve glavne vokale, što je prije i poslije toga do određenog razdoblja bilo posve nezamislivo. Waters, koji je godinu prije uspio spasiti sastav s ruba egzistencijalnog ponora do kojeg su ga dovele Sydove ludorije na njihovim koncertnim nastupima, tada se čak trudio da mladi gitarist dobije još nešto veću ulogu u izričaju grupe nego što ju je imao po svom dolasku. S obzirom na to da su s godinama postali najbolji “prijatelji”, to je danas teško povjerovati. Možda najvažnije što je donio stvaralački proces ovog albuma jest to da je sastav nakon traumatičnog odlaska “ludog dijamanta” zaživio kao uspješan i ravnopravan kolektiv te se prvi put okušao i u ulozi producenata.
“More” je stilski poprilično raznolik album koji sadrži gotovo jednak broj instrumentala i vokalnih izvedbi. Na njemu se može čuti brojne raznolike, pa i neke za sastav netipične glazbene elemente poput folka i hard rocka te karakterističnije eksperimentalno avangardne kreacije s mnoštvom efekata i prepoznatljivom space rock atmosferom. Najpoznatiji (i po mišljenju većine najbolji) radovi na “More” su “The Nile Song”, “Green Is The Colour” i “Cymbaline”. Potonje dvije redovito su se u to vrijeme izvodile i uživo. Sadržaj filma ne poznajem pa ne mogu detaljnije komentirati razlike između filmskih verzija i onih na albumu, ali sam uvjeren da su za potrebe studijskog izdanja bile uočljivo poboljšane. Što se filmskog scenarija tiče, trebalo bi biti riječ o poprilično turobnoj egzistencijalističkoj drami o jednom paru, dvoje ovisnika o teškim drogama, koji na kraju dožive tužan kraj. Nekako sasvim u skladu s krajem psihodelične ere na glazbenom i društvenom planu, što su bili svjesni i članovi Pink Floyda, koji su se počeli polako, ali vidljivo odmicati od svoje psihodelično rockerske ostavštine iz Sydova razdoblja. Film je s godinama zbog svoje glazbe naravno stekao kultni status, ali to se dogodilo tek niz godina nakon njegova izlaska, kad su Pink Floyd već postali svjetska atrakcija.
Uvodni “Cirrus Minor” prožima nadrealna pastoralna atmosfera. Nakon uvodnih efekata cvrkuta ptica unutra upada smiren, hipnotičan Gilmourov vokal i nježna pratnja na akustičnoj gitari, koji u kombinaciji stvaraju neko posebno tajanstveno ozračje. Središnju poziciju u nastavku skladbe zauzima dubok zvuk Wrightovih klavijatura, ponajprije zvonkih orgulja, koje imaju blago jeziv prizvuk. Nadrealnoj atmosferi zacijelo ponešto pridonose i potpuna odsutnost Masonovih bubnjeva te neobična metrička struktura. Da je riječ o albumu s raznovrsnom mješavinom atmosfera potvrđuje već “The Nile Song”, koji je izašao i kao singl i nedvojbeno je jedan od najtvrđih radova u povijesti sastava. Mogao bih ga opisati kao jedan od rijetkih hard rock radova u njihovoj povijesti ili čak kao nekakvu proto metal tvorevinu. Obilježava ga udarni gitarski rif i Gilmourov netipično razjaren i sirov vokal, solidni i udarni bubnjarski prijelazi te potpuna odsutnost klavijatura. Gilmour je unutra spretno uvukao i kraću, za njega karakterističnu bluesy solažu, koja se još ne može mjeriti s njegovim kasnijim remek-djelima. Uz klasik The Beatlesa “Helter Skelter”, “The Nile Song” može se smatrati jednom od prvih “metalskih” skladbi u povijesti. Užareno ozračje u sljedećem trenutku smiruje zasanjana pastoralna balada “Crying Song”, koju prožimaju nježni zvuci Wrightova vibrafona i zveckanje melodičnog Watersova basa. I ovaj put u glavnoj je ulozi sanjivi Gilmourov vokal i njegova nježna melodija na akustičnoj gitari, koji stvaraju ugodnu romantičnu atmosferu. Poprilično jednostavna, ali iznimno ugodna folk balada.
Na instrumentalu “Up The Kyber” Pink Floyd pokazuju i osjećaj za jazzovsku improvizaciju. Ovdje je ponajprije riječ o spoju Masonove bubnjarske solaže i Wrightovih eksperimentiranja preko podivljalog klavira, disonantnih orgulja i upotrebe mnoštva čudaških efekata. “Green Is The Colour” još je jedna lijepa folk balada s nježnim Gilmourovim vokalom te melodičnom pratnjom na akustičnoj gitari i klaviru. Duhoviti zvuci frule u pozadini dodatno pojačavaju njezin eterični keltski prizvuk. Slijedi “Cymbaline”, koja je po mom mišljenju, barem što se tiče aranžmana i njezine izvanredne romantične atmosfere, najbolji rad na ovom albumu. Aranžmani u kombinaciji akustične gitare, klavira, orgulja, bubnjeva i basa predivni su i svjedoče o izvanrednom skladateljskom talentu sastava. Gilmourov romantično-sanjivi vokal položen je na izuzetno lijepu melodiju klavira i gitare. Skladbu krasi i Wrightova upotreba brojnih posebnih efekata te briljantne dionice na orguljama. Tekst govori o noćnoj mori, koja je zapravo metafora za prvi od Watersovih cinično intoniranih obračuna s glazbenom industrijom. Kratki instrumental “Party Sequence” skup je Masonovih šamanskih udaraljki uz pratnju na flauti u izvedbi njegove žene Lynette. Riječ je o jednom od rijetkih radova u njihovoj povijesti koji ima i etno prizvuk.
“Main Theme”, gdje opet izraženije oživi i njihova space rock strana, ima poprilično jezovito ozračje koje se poklapa s turobnom atmosferom samog filma pa je vjerojatno i zato izabran za njegovu središnju temu. Nakon prilično dosadnog, šumećeg zvuka gonga nastupa jeziv zvuk orgulja. Zvuk potonjih u kombinaciji s neobičnim ritmičkim uzorcima na basu i bubnjevima diktira tijek skladbe. Svoje mračnom ozračju pridonose i brojni neobični efekti Wrightova sintesajzera. Unutra se može čuti i nekoliko prilično neizraženih ukrasa na Gilmourovoj slide gitari. Udarni hard rocker “Ibiza Bar” ima poprilično sličan središnji motiv kao “The Nile Song”, samo što su ovdje integrirane i Wrightove klavijature. Netipični Gilmourov razjareni vokal i njegovo udarno štrapaanje po gitari ispadaju prilično zabavno, osobito u kontekstu usporedbe s nekim njihovim poznatijim i ambicioznijim tvorevinama. Solidan uradak koji predstavlja još jednu od njihovih rijetkih pustolovina na području hard rocka. Kratki instrumental “More Blues” pak je jedna od njihovih još rjeđih avantura na području bluesa, koja kao takva nije ništa posebno. Gilmour ovdje demonstrira nekoliko svojih tipičnih blues dionica, koje je tijekom godina poprilično nadogradio i dao im posve drugačiji kontekst. “Quicksilver” je najdulji i daleko najavangardniji rad na albumu, koji sadrži brojne čudaške efekte na sintesajzerima, zvukove karakteristične za izraz musique concrete te nezanemarivu upotrebu vibrafona. Sve zajedno opet snažno podsjeća na kakav psihodelični horor. Ovakve avangardne tvorevine dovest će doslovno do ekstrema na svom sljedećem albumu. “A Spanish Piece” još je jedan vrlo kratak instrumental koji sadrži tipičan španjolski odnosno latino gitarski rif te Gilmourovu opskurno usmjerenu vokalnu pratnju u pozadini. Ovdje se Gilmour predstavlja u potpuno samostalnoj ulozi, bez pomoći ostalih članova sastava. Završna “Dramatic Theme” još je jedan kratki instrumental koji sadrži identičan motiv kao “The Main Theme”, samo što njezino težište leži ponajprije na Gilmourovoj gitari.
Mogu reći da je “More”, bez obzira na to što nije tipičan studijski album, jedan od one šačice rock albuma koji su prvotno nastali kao glazba za film, a vrijedni su pozornosti i svih onih koji film na kojem se nalazi zvučni zapis nikad nisu gledali niti čuli za njega. Njegova pozicija u ostavštini Pink Floyda doduše ne zauzima previše ugledno mjesto, što je do određene mjere i opravdano ako ga se usporedi s većinom kasnijih tvorevina, ali ipak na njemu, unatoč tome što svi eksperimenti nisu najuspjeliji i što na njemu još nije moguće osjetiti onu kasniju transcendentalnu Floyd magiju, ne nalazim lošu skladbu. Čak se među njihovim obožavateljima nađe nekoliko osoba koje ovaj album ne vole i gledaju na njega samo kao na skup nekih nedorađenih ideja, a smeta ih ponajprije to što je sastav na njemu pokazao nekoliko njima netipičnih elemenata, koji su bliži folku i hard rocku/blues rocku nego space rocku. To je pak posve njihov problem, jer u mojim očima riječ je o više nego solidnom uratku sastava koji je u to vrijeme još tražio svoj zvučni identitet i u razmaku od nekoliko mjeseci snimio čak tri albuma, što zacijelo nije bilo lako. Da je “More” zamišljen kao konceptualni album, bio bi prilično slab skup nepovezanih radova i opravdano bi zaslužio kritiku. Ovako je pak riječ o još jednom posve jedinstvenom albumu, začinjenom raznolikim glazbenim idejama, koji je Davida Gilmoura predstavio kao ravnopravnog člana sastava i izvukao ga iz Sydove sjene. “More” je po mom mišljenju čak donekle previđen uradak, ali sa sastavom koji je stvorio toliko veliki broj odličnih albuma s time se naprosto treba pomiriti. Prve godine bez Syda bile su bez sumnje za sve članove sastava poprilično naporne u traženju nekog prepoznatljivog, jedinstvenog zvuka po kojem bi se zauvijek odvojili od psihodelične faze i s time povezanog neprestanog eksperimentiranja s raznolikim zvučnim uzorcima. Unatoč tome što u tom razdoblju, to jest do kraja 60-ih, nisu uspjeli stvoriti nijedan uradak kojim bi uspostavili neki novi, prepoznatljiv stalan zvuk, koji bi im ujedno donio i važan komercijalni uspjeh, Pink Floyd su tog vremena bili jedna od glavnih pokretačkih snaga tada tek oblikovanog progresivnog rocka. Među tadašnjim albumima kojima su, često na avangardne načine, istraživali nove granice popularne glazbe nedvojbeno spada i ova više nego solidna zbirka filmske glazbe.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Cirrus Minor (5:18)
2. Nile Song (3:26)
3. Crying Song (3:33)
4. Up the Khyber (2:12)
5. Green Is the Colour (2:58)
6. Cymbaline (4:50)
7. Party Sequence (1:07)
8. Main Theme (5:28)
9. Ibiza Bar (3:19)
10. More Blues (2:12)
11. Quicksilver (7:13)
12. Spanish Piece (1:05)
13. Dramatic Theme (2:15)
Postava:
David Gilmour – vokal, gitara
Roger Waters – bas gitara, vokal
Richard Wright – orgulje, klavir, vokal
Nick Mason – bubnjevi
