Envy Of None: Envy Of None
Izdavač: Kscope Records
Datum izlaska: 8. 4. 2022.
Produkcija: Envy Of None
Duljina albuma: 41.51 min
Žanr: Art Rock
Ocjena: 9.0/10
Envy of None novi je sastav u kojem sudjeluju Alex Lifeson (Rush), Andy Curran (Coney Hatch), Alfio Annibalini i pjevačica Maiah Wynne. Da. Alex Lifeson. I nevjerojatno je koliko se često dogodi da rezultat bude potpuno drukčiji od očekivanja. Envy Of None glazbena su niša koja će prije zainteresirati ljubitelje sastava Depeche Mode ili Nine Inch Nails nego Rush ili Coney Hatch. Riječ je o art rock izdanju snažno oslonjenom na igranje s elektronikom, koja često crta glavninu zvučnog krajolika, prepredeno ukomponiranim zvučnim uzorcima, programiranjem, ukratko, lutanjem zvučnim petljama. Nad cijelom instrumentalnom jezgrom pjeva anđeoski vokal Maiah Wynne, koji taj dojam „zaleta” dobiva i zahvaljujući samoj zvučnoj produkciji albuma, jer se često obraća poput glasa koji dolazi iz drugog svijeta, s onu stranu.
Alex Lifeson, daleko najzanimljivije ime u ovom novom kvartetu, nije stran ovakvim konceptima glazbene evolucije. Iako na ovom izdanju zapravo u stilskom smislu nema paralela s njegovim matičnim sastavom, zahvaljujući njegovoj otvorenoj glavi za isprobavanje novog, ikonska kanadska progresivnorockerska formacija kroz godine djelovanja prošla je nevjerojatnu zvučnu i stilsku evoluciju kojom se može pohvaliti tek rijetki sastav koji se pojavio na sceni početkom sedamdesetih, možda samo Genesis i Yes (u inkarnacijama s Jonom Andersonom). Alex Lifeson je tijekom djelovanja sastava svoj glazbeni izričaj izbrusio i razvio kao rijetko koji drugi gitarist, a rock glazba je zahvaljujući njegovim često i vrlo izazovnim i inovativnim idejama prerastala u sve nove i nove dimenzije progresivne glazbene transformacije. Gitara upletena u glazbenu filozofiju četvorke Envy Of None jasno najavljuje da Alexa ta gitarska zvučna profinjenost i radoznalost nipošto nisu napustile.
Na prvijencu »Envy Of None« ukupno je jedanaest skladbi koje se vrte kroz varijacije alternativnog, eksperimentalnog i sint rocka, nude iznenađenja na svakom koraku i traže gipku oprugu suprotnosti između mračnih melodija i finesa suvremenog popa. Izravnih asocijacija s Rush dakle nema, ali kad podrobno analiziraš Lifesonov nevjerojatan osjećaj za biti u pravom trenutku na pravom mjestu, što se tiče upletanja tonova i u fraziranju i u nekim atmosferskim ukrasima, postaje jasno tko stoji iza gitarske svirke albuma »Envy Of None«. Primjerice, uvod u Spy House na tren dozove trikove posljednjeg Rush albuma Clockwork Angels, ali nakon nekoliko sekundi ruho aranžmana odnese skladbu u posve drugu ekspresivnu dimenziju.
Maiahin vokal definitivno je jedan od najvećih magneta privlačnosti na ovom albumu. Čak i u trenucima koji su posebno mračni, primjerice u tkanju masivne zavjese druženja elektronike i fraziranja u Dog’s Life (flertanje s industrialom ovdje će biti domaće poznavateljima NIN-a ili Massive Attack), vokal se uzdiže iznad svega s nekakvim dodirom ezoterije. Mariah te doista usisa svojom čarobnom vokalnom krhkošću. Dakle. I kroz najmračnije dijelove albuma sja zraka. Upravo taj trenutak intimnosti, koji tako suptilno, gotovo neprimjetno prodire u jezgru skladbi, nadograđuje umjetničku razinu pjesama, dodaje im notu ekspresivne neuhvatljivosti i jedinstvenosti te na neki način činjenicu da iskrenije od ovoga ne ide. Posebno je intenziviran taj trenutak u pjesmama poput Enemy ili Kabul Blues. Čak i kad stvar ponekad djeluje kaotično, pjevačica Mariah uvijek stvara red.
Završna skladba albuma Western Sunset, koju je napisao Lifeson, posvećena je oproštaju od njegova preminulog Rush kolege, bubnjarske ikone Neila Pearta. »Posjetio sam Neila kad je bio bolestan«, prisjeća se Lifeson: »Stajao sam na balkonu i gledao zalazeće sunce i tada pronašao inspiraciju. Osjećaj ‘konačnosti’ koji me obuzeo dok sam promatrao zalazak ostao je uz mene, prisutan sa mnom tijekom cijelog procesa snimanja albuma. To je imalo smisla. U skladbi je uhvaćeno savršeno raspoloženje koje razelektrizira sliku albuma nakon što on prođe kroz mnoge teksture… na neki način prepjev načina na koji zatvoriš knjigu.« Riječ je o kraćem instrumentalu koji zaključuje album. Akustičnom. Da. Na repu albuma. Mogao bi se naći i na Lifesonovu samostalnom albumu kao i na Rush albumu.
Hoće li »Envy Of None« dobiti nasljednika ili ne, nije ni važno. Afirmacija ideje obavila je svoju misiju. Stvoriti nešto drukčije, isprobati nešto što je ostalo neisprobano i stvoriti izdanje koje nosi izrazitu premisu umjetničke posebnosti, i nepredvidivog razvoja događaja i zato neprestane privlačnosti. Posebno ga moraju isprobati glazbeni razmaženci koji traže zvučnu i aranžersku profinjenost slaganja pojedinih glazbenih djelića u izazovnu umjetničku cjelovitost. Album koji je na trenutke mračan i zahtijeva nešto vremena da ti uđe pod kožu – dakle pozornost i vrijeme – bogato nagrađuje slušatelja. Pritom je otvaranje skladbom Never Said I Love You naprosto stvoreno za puštanje na radijskim frekvencijama.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Never Said I Love You [04:06]
2. Shadow [03:21]
3. Look Inside [04:44]
4. Liar [03:13]
5. Spy House [02:23]
6. Dog’s Life [04:36]
7. Kabul Blues [03:12]
8. Old Strings [05:15]
9. Dumb [04:19]
10. Enemy [04:16]
11. Western Sunset [02:25]
Postava:
Alfio Annibalini – gitara, klavijature, programiranje
Andy Curran – bas gitara, sintetizirani bas, programiranje, gitara, prateći vokal, stylophone
Alex Lifeson – gitara, mandola, bendžo, programiranje
Maiah Wynne – vokal, prateći vokal, klavijature
