Lokacija: Beograd / Arena / Srbija
Datum: petak, 01.07.2011.
Judas Priest, neosporna institucija heavy metala, polako se oprašta. Metalsku scenu ove je godine snažno potresla vijest da su očevi heavy metala najavili posljednju veliku svjetsku turneju, vrlo prikladno nazvanu Epitaph. Nažalost, stiže vrijeme gorke spoznaje da legende neće zauvijek biti mlade i da će nas polako, jedna za drugom, napuštati. Mali kralj rock ‘n’ rolla Dio već se oprostio, a miru se polako približavaju i Judas Priest i drugi. Posve zaslužno, ali više brine to što na obzoru (trenutno) po mom mišljenju nema benda koji bi mogao preuzeti njihovu ulogu. No dosta jadikovanja, Judas Priest su još uvijek tu i sada, te su već duboko u svojoj monumentalnoj svjetskoj turneji Epitaph, koja bi trebala trajati čak dvije godine. Svojim posjetom našim krajevima Priesti nas nažalost nisu počastili pa smo masovno hodočastili u nama najbliži Beč, a još više nas je iz “Beča” mamio bijeli Beograd. Isprva čak pomalo oklijevajuće, jer je sada već dobro poznato da su Priesti “pohabani”, bez polovice jedinstvenog heavy metal gitarskog dvojca Tipton/Downing. Potonji “stari prdonja” zamijenio je svoju sjekiru za golf palicu, kožu i nitne za golf cipele i Lacoste polo majice. No unatoč blago gorkom okusu njegove prisutnosti, nismo ga čak ni toliko falili, kao što ćete moći pročitati u nastavku.
Dolazak u Beograd bio je pun iščekivanja i uzbuđenja, pogotovo kad smo stigli na cilj, veličanstvenu beogradsku Arenu, pred kojom je gotovo u stilu kultnog Heavy Metal Parking Lota vrvjelo od obožavatelja. Obećavao se dakle odličan posjet i doista se u zraku osjećala pozitivna napetost zbog iščekivanja druženja s kumovima heavy metala. Ovaj su put pred Priestima publiku zagrijavala još dva domaća predbenda, no aklimatizacija na srpski način života (“lagano”, hehe) uzela je svoj danak, pa smo predbendove propustili.
Judas Priest su na turneju kao goste pozvali legendarne hard rockere Whitesnake. Ne nužno najprikladnija kombinacija, ali bilo je lijepo vidjeti i Coverdalea i njegovu bandu jebača. Whitesnake su si odrezali debeli sat za predstavljanje svog željeznog repertoara klasika, koje su začinili s nekoliko točaka s novog albuma Forevermore. No s obzirom na viđeno, ni za Whitesnake ne bi bilo loše da polako najave svoj oproštaj. Instrumentalna četvorka je neosporna, drukčije ni ne može biti ako na gitarama imaš imena poput Douga Aldricha i Reba Beacha, koji je majstorski nudio slatko-teške hard rock rifove. Ni ritam sekcija nije svoj posao odradila ništa manje nego zadovoljavajuće, a kamen spoticanja je bez dvojbe vječni mladić David Coverdale. On je prvih nekoliko komada vrlo lijepo predstavio svoj slatko zavodljivi vokal, koji se ipak vrlo brzo slomio. I od komada do komada lomio se sve više i više. Coverdale dobiva ogromnu pomoć s miksete, bolno očito u višim registrima, a inače krevelja i hrešti poput parne lokomotive. Bez izdašne podrške back-vokala stvar bi ispala još jadnije. No Coverdale se naprosto ne da. Zato si u relativno kratkom setu može priuštiti čak dvije solo točke, koje povrh svega nisu bile ništa posebno. Sâm sam barem od Aldricha očekivao neku promišljeniju gitarsku liniju, zato smatram da se mnogo, mnogo bolje snašao u ulozi Dio gitarista. Još je mrtvilnije bio bubnjarski solo, koji nije pokazao baš ništa spektakularno. Svejedno je bilo ugodno čuti besmrtne hitove poput željeznih, Is This Love, Here I Go Again i Still of the Night, a bezobrazno su Whitesnake zapalili s tek nekoliko sekundi nestašne Slide It In, koja se prelila u Fool For Your Lovin’. Odlično je ispala ponajprije potresna naslovna skladba novog albuma, balada Forevermore. Whitesnake u 2011. tako ostavljaju poprilično gorak okus, jer si Coverdale očito ne može i ne želi priznati da je vokalno poprilično jadan. Savjet Milana Tarota danas bi se mogao poprilično preinačiti: “Nek ne pušta kose kao Dejvid Koverdejl, nego zabrije kosu kao Rob Halford i sluša Đ U D A S P R I ST!”
Čim su se bijele zmijice pospremile s pozornice, nju je prekrila golema zastava s natpisom Epitaph, za koju su pozornički tehničari pripremili sve potrebno za nastup Judas Priest. Ubrzo je iz zvučnika zagrmjela Battle Hymn, a iza zastave su svoja mjesta zauzele siluete članova Judas Priest. Oduševljenje u dvorani bilo je eksplozivno u tren, a žmarci su se po tijelu prikrali sami od sebe (meni još toliko više, jer sam skupinu zadnje tri, četiri godine ustrajno, ali neuspješno lovio)! Priesti za početak nažalost nisu ponudili logičan nastavak Battle Hymn, One Shot At Glory, nego su nemilosrdno zapalili s Rapid Fire. Zvuk je već na početku bio vrlo dobar, mjestimice blago zapacan, ali sve je bilo na svom mjestu – Travisovo torpediranje dvostrukom pedalom, rezanje enciklopedijskih heavy metal rifova novog dvojca Tipton/Faulkner, tiho, ali pouzdano Hillovo basiranje, i da, ovaj put i ubilački krikovi i odlični vokali metal boga, Roba Halforda. Upravo je “Metal God” ovaj put najviše opravdao svoj besmrtni nadimak i dokazao zašto je još uvijek jedno od najvećih vokalnih imena heavy metala. Jasno je da Halford ubilački visoke vokalne linije po kojima je slovio u osamdesetima više ne može. No najviše registre odlično nadomješta nešto nižima, još uvijek otrovno visokima, a kod nebeskih krikova mu mikseta očito, ali nenametljivo malo pomaže i reverb i echo efektima naglašava “scream”. Prema svjedočanstvima očekivao sam poprilično slabiji nastup, no Metal God je blistao od početka do kraja. Setlista je bila fenomenalna od prvog do zadnjeg komada, i iako svatko ima svoje favorite i htio bi čuti barem još ovo ili barem još ono, ovo je bio savršen izbor klasika koje su pisale heavy metal žanr, a mjesta je dobilo i nekoliko pravih bisera. Među uvijek prisutnim klasicima odlično su se uklopile Heading Out to the Highway, ubilački rušitelj Judas Rising, fenomenalni Starbreaker, pa Never Satisfied s prvijenca, a najveće iznenađenje svakako su bile skladbe s najkritiziranijih albuma skupine, Turbo i Ram It Down, Turbo Lover i ludi mini ep Blood Red Skies. Ta je uživo ispala još mnogo bolje nego na ploči, jer Travis svoj posao odradi blistavo u usporedbi sa sintetično zvučećim bubnjevima na albumu. Podavanje dramatičnih tonova u takvim trenucima bilo je srhljivo, Judas Priest točno znaju kako složiti komad i kako u njegovu atmosferu uviti višetisućnu rulju. Nezaboravno! Halford je tijekom koncerta upriličio pravu modnu reviju, jer je gotovo za svaki komad promijenio uniformu. Na početku se jasno pojavio u cijelosti uvijen u kožu i nitne, s obveznom kapicom na glavi, a najdramatičnije je na pozornicu zacijelo ukoračio kao prorok s kapuljačom preko glave i Judas Priest križem u ruci, tijekom komada Prophecy. Uz obvezne modne dodatke Rob nije zaboravio ni na publiku, jer joj se više puta obraćao, poticao je i neprestano je držao u šahu iščekivanja. Ovo je bio mnogo bolji Halfordov nastup nego današnje, za njega poprilično karakteristično, gledanje u pod i stajanje na miru. Samo si je kod Hell Beant For Leather malo odmorio i odpjevao ga sjedeći na svom čeličnom Harleyu. Nezaboravna heavy metal ikonografija Judas Priest i danas je nevjerojatna i besmrtna! Judas Priest na Epitaph djeluju kao preporođeni, nešto zasluga za to zacijelo zaslužuje Richie Faulkner, koji je imao petlju stati u cipele K.K. Downinga. Vidi se da je Richie daleko najmlađi član skupine, jer je na pozornici bio i najživlji i najenergičniji. Neprestano je održavao kontakt s publikom, nemilosrdno headbangao i uopće odlično (i s poštovanjem!) preuzeo lik i djelo Downinga. Osim toga, dečko doista vlada svojim instrumentom, jer su sve linije bile odsvirane kirurškom preciznošću, mjesta za pogreške nije bilo, a odlično se uklapa i u nezaboravno micanje bokovima rame uz rame s Glennom Tiptonom! Glazbeni je nastup sastava odlično nadopunjavala metal pozornica, ovješena golemim lancima, mnogim pirotehničkim i dimnim efektima, laserima, te obveznim Judas Priest križevima na obje strane. Priesti su se na pozornicu vratili čak dvaput, a ukupno trajanje nastupa premašilo je dva sata! Velika pouka mlađim bendovima od strane njihovih kumova! Završna himna Living After Midnight bila je odlična popudbina za nastavak noći u Beogradu. Budućnost Judas Priest još je pomalo obavijena maglom, iako obećavaju novi album. No, ako je ovo bio oproštaj od Judas Priest, neće biti gorak, nego sladak! Hvala metal bogovima koji su napisali knjigu heavy metala. Ako je ovo kraj, epitaf skupine već je napisan: “I can see my future/Writings on the Wall/Legend in My Lifetime/Stories Will Recall” (Leather Rebel, Judas Priest)!
autor: Rok Klemše
fotografije: Aleš Podbrežnik
Whitesnake;
1. Best Years
2. Give Me All Your Love
3. Love Ain’t No Stranger
4. Is This Love
5. Steal Your Heart Away
6. Forevermore
7. Guitar solo (Doug Aldrich/Reb Beach)
8. Love Will Set You Free
9. Drum Solo (Brian Tichy)
10. Slide It In
11. Fool For Your Lovin’
12. Here I Go Again
13. Still Of The Night
Judas Priest:
1. Battle Hymn (intro)
2. Rapid Fire
3. Metal Gods
4. Heading Out To The Highway
5. Judas Rising
6. Starbreaker
7. Victim Of Changes
8. Never Satisfied
9. Diamonds & Rust
10. Dawn Of Creation (intro)
11. Prophecy
12. Night Crawler
13. Turbo Lover
14. Beyond The Realms Of Death
15. The Sentinel
16. Blood Red Skies
17. The Green Manalishi (With The Two-Pronged Crown)
18. Breaking The Law
19. Painkiller
—dodatak I.—
20. The Hellion
21. Electric Eye
—dodatak II.—
22. Hell Bent For Leather
23. You’ve Got Another Thing Comin’
—dodatak III.—
24. Living After Midnight
