Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izlazak: 1997
Ocjena: 4/5
“Epitaph” je dvostruki koncertni album iznimne povijesne važnosti za sve privrežence King Crimson, jer donosi neke od njihovih najranijih snimki i trenutke s koncerata legendarne izvorne verzije sastava u postavi Fripp/Lake/McDonald/Giles/Sinfield. Prilikom predstavljanja ovog izdanja, 1997., na konferenciji za novinare nakon gotovo 30 godina ponovno su se okupili svi originalni članovi originalne postave. Pričalo se čak i o nekakvim simboličnim nastupima, no neprijeporni šef sastava, gitarist Robert Fripp, poznat po svojim posebno “uljudnim” manirama, pobrinuo se da od toga ne bude ništa. Obožavatelji sastava, pogotovo oni koji nikad nisu imali priliku vidjeti svoje miljenike u izvornoj postavi, tako su se morali pomiriti s ovim koncertnim albumom, kojemu više nego pristojno uspijeva dočarati atmosferu i energiju koja je prožimala tadašnju inkarnaciju sastava. Taj je sastav ionako uvijek uživo zvučao još bolje nego u studiju, pa nije nikakvo iznenađenje da neke izvedbe ovdje ispadaju bolje od svojih studijskih verzija.
Glazbeno lice originalnih King Crimson, prema mišljenju većine poznavatelja službeno prvog progresivnorockovskog sastava u povijesti, za koje većina fanova i danas kaže da su im najdraža verzija sastava, bila je jedinstvena i energična mješavina jazza, klasike, rocka i avangarde, a tijekom nastupa među pojedine skladbe često su ubacivali i kraće improvizacije, što je kasnije postalo jedan od njihovih zaštitnih znakova. Vjerojatno je ono najvažnije što ih je odvajalo od većine tadašnjih sastava bilo poprilično mračno i mistično, da ne kažem apokaliptično raspoloženje koje je zračilo iz većine njihovih skladbi i tekstova, a što nije imalo baš nikakve veze s tadašnjim uobičajenim, već poštено iskvarenim hipijevskim mantrama o cvijeću i svjetlosti. Za ono vrijeme posebno su neobični bili inteligentni, često metafizički tekstovi iz pera njihova tekstopisca i tehničara na pozornici, Petera Sinfielda. King Crimson bili su od početka potpuno antihipijevski bend i jedni od prvih vjesnika novog glazbenog i društvenog razdoblja, u kojem više nije bilo mjesta za naivnost i lažne ideale. Vjerojatno nije bilo nikakvo iznenađenje da su među njihovim obožavateljima, uz Yes, The Who, Jimija Hendrixa i ostale, bili i članovi Black Sabbath.
Ova snimka predstavlja svojevrsno blago za sve generacije njihovih privrženika, jer obuhvaća neke od prvih koncertnih trenutaka u njihovoj povijesti, preciznije iz vremena turneje nakon izlaska njihova legendarnog prvijenca “In The Court of The Crimson King” (1969). Kvaliteta zvuka nekih snimki je, posve razumljivo, u prilično lošem stanju, no na sreću su dovoljno očišćene da su povremeni šumovi poprilično rijetki, a zvukom su i dalje bolje od mnogih sličnih snimki iz tog vremena. S jedne strane, time se barem čuva neka povijesna autentičnost. Na prvom CD-u oduševljavaju četiri izvedbe snimljene tijekom emitiranja za britansku radijsku postaju BBC, prije svega vrlo dobre izvedbe njihovih dviju najpoznatijih klasika “21st Century Schizoid Man” i “In The Court Of The Crimson King”. Potonja je ovdje još s drugačijim tekstom u prvoj strofi. Budući da do tada, nakon izlaska prvog albuma, još nisu imali dovoljno vlastitih djela, tu i tamo uključili bi i poneku obradu. Na ranim nastupima to je obično bila klasika The Beatlesa “Lucy In The Sky With Diamonds”, a kasnije ju je zamijenila obrada Donovanove “Get Thy Bearings”, koja se nalazi na prvom dijelu ove snimke. Riječ je o prilično psihodelično usmjerenom djelu, koje su King Crimson preradili tako da je njihova verzija sadržavala poprilično dodatnih jazzističkih umetaka na saksofonu te improvizacija. Mnogima će se najviše svidjeti odlična izvedba mračnog postapokaliptičnog epa “Epitaph”, prožetog moćnim valovima melotrona i Lakeovom izvrsnom vokalnom izvedbom. Upravo je Lakeov vokal često onaj koji je na ovim snimkama najveći užitak slušati. Ponekad je baš neobičan osjećaj kad se tako iznova uvjeriš kakav je to izvrstan pjevač nekoć bio, zasigurno među najboljim rock pjevačima tog vremena, a danas je tek blijeda sjena nekadašnje veličine.
Sljedeći dio izvedbi potječe iz legendarnog nastupa tijekom prvog dijela njihove prve američke turneje, preciznije iz slavnog Filmore East u New Yorku. Ondje su, među ostalim, već izvodili dvije skladbe koje su u izmijenjenom obliku izašle na sljedećem studijskom albumu “In The Wake Of Poseidon” (1970). To su “A Man A City”, koju su kasnije preimenovali u “Pictures Of the City”, te po mom mišljenju vrhunac tadašnjih koncertnih nastupa – mračni apokaliptični instrumental “Mars”. Potonji su kasnije preimenovali u “The Devil’s Triangle”, a izvorno je riječ o jednom od dijelova klasične suite “Planeti” legendarnog njemačkog klasičnog skladatelja Gustava Holsta. Ova se verzija osjetno razlikuje od kasnijeg studijskog oblika i po mom je mišljenju u ovom ranom koncertnom obliku bila čak i bolja. Glavni razlog zašto je bolja leži u drugačijoj, suptilnijoj upotrebi melotrona u uvodu. Upotreba melotrona u uvodnom dijelu iz ruku multiinstrumentalista Iana McDonalda zvuči puno simfonijskije i epskije, dok je kasnija Frippova studijska interpretacija već od prve minute prava avangardna vožnja kroz pakao, a melotron je u uvodu osjetno manje dominantan. Esencija zla i potpune ratne destrukcije koja je zračila iz gotovo svih interpretacija ove klasike bila je jedan od razloga McDonaldova odlaska iz sastava nakon kraja ove turneje, jer je tada izjavio da “ne želi svirati glazbu koja prenosi negativne vibracije”. Ta se izjava danas čuje gotovo banalno, pogotovo od nekoga tko je prije King Crimson svirao u vojnom orkestru, ali tada je sastav zbog njegova odlaska jedva opstao i time postao kolektiv koji se stalno mijenja.
Tu su i tri izvedbe kojih nema ni na jednom studijskom izdanju. Snimljene su tijekom nastupa u Filmore West, u San Franciscu. “Mantra” je solidan, prilično hipnotičan instrumental s lijepom harmonijom koju stvara McDonaldova flauta. Lagani jazz-folk eksperiment “Travel Weary Capricorn” sadrži iznenađujuće pristojan vokal bubnjara Michaela Gilesa, dok je improvizacija “Travel Bleary Capricorn” solidna, ali ništa osobito dramatično, ako ne računam neobične flamenko pasaže na Frippovoj gitari, u usporedbi s nekim kasnijim, avangardnijim i zanimljivijim improvizacijama. Pretpostavljam da se naslov i tekst prve verzije “Capricorn” odnose na Sinfielda, koji je tada ujedno bio i roadie sastava.
Drugi disk donosi posljednji nastup sastava na toj turneji, posljednji McDonaldov nastup sa sastavom i time posljednji nastup originalnih King Crimson. Već je sam po sebi obavezan za svakog privrženika sastava. Uz prije spomenute standarde, tu je i izvedba “Drop In”. To je zanimljiv jazzističko-psihodelični eksperiment s odličnom Lakeovom vokalnom izvedbom. Ta je skladba kasnije u dosta preinačenom obliku izašla kao “Letters” na albumu “Islands” (1971). Izvedba “Mars” s tog nastupa još je bolja, još jezivija i dramatičnija. Svaka čast onome tko je u mraku može preslušati više od dva puta zaredom, a da mu ne preleti srh niz tijelo.
Frippove usputne najave, u njegovu tipičnom, gotovo profesorskom engleskom, pri prvim su slušanjima prilično duhovite i svjedoče da je taj čovjek, kojeg većina danas obično povezuje sa strogošću, redom i disciplinom, ipak imao nešto smisla za humor. Tako, primjerice, jednu od izvedbi “21st Century Schizoid Man” najavljuje kao posvetu njezinu glavnom nadahnitelju, Spirou Agnewu, tadašnjem američkom potpredsjedniku u Nixonovoj administraciji, dok prije izvedbe “A Man A City” sažima svoje dojmove iz pogleda iz hotelske sobe na ulice New Yorka, gdje se već tada gomilalo svakojako smeće. Fripp je dakle već tada, kad službeno još nije bio alfa i omega sastava, nastupao u ulozi glavnog govornika pred publikom i medijima.
“Epitaph” (kasnije je pod istim imenom izašao i drugi dio zbirke snimki iz tog razdoblja) obavezno je štivo, odnosno slušanje, za svakog pravog privrženika sastava. Ova zbirka snimki svjedoči o nevjerojatnoj magiji izvorne postave King Crimson. Ponajprije je to jasan dokument da je sastav već tada uživo zvučao puno bolje nego u studiju. Nakon McDonaldova odlaska (on je kasnije postao originalni član Foreignera, a naposljetku je svirao u 21st Century Schizoid Bandu, sastavu koji okuplja neke bivše članove King Crimson) slijedile su neprestane promjene koje su istodobno uzrokovale neprestane glazbene inovacije i stilske izmjene. Tko zna kakva bi bila daljnja sudbina sastava da je on donio drugačiju odluku i da Fripp tako ne bi postao vrhovni poglavar. Vjerojatno bi još neko vrijeme zadržali simfonijskiji stil, prodali puno više albuma, punili stadione, a o njima bi razgovarali i slušatelji trendovskijih glazbenih žanrova, što je kasnije snašlo neke njihove suvremenike predvođene Pink Floydom, Genesisom i Yesom. S vremenom bi se njihova eksperimentalna narav vjerojatno puno više prilagodila nekim komercijalnim izazovima. U tom su slučaju neprestane promjene koje su slijedile u narednim godinama bile više nego korisne za očuvanje njihove progresivne naravi i izvornog poslanja.
Postava
Robert Fripp – gitara
Greg Lake – vokal, bas gitara
Ian McDonald – puhački instrumenti, klavijature, melotron, prateći vokal
Michael Giles – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Peter Sinfield – tekstovi, rasvjeta
Produkcija
Robert Fripp & David Singleton
Popis skladbi
CD 1: 71:37
1. 21st century schizoid man (7:06)
2. In the court of the Crimson King (6:27)
3. Get thy bearings (5:59)
4. Epitaph (7:08)
5. A man, a city (11:41)
6. Epitaph (7:42)
7. 21st century schizoid man (7:16)
8. Mantra (3:47)
9. Travel weary Capricorn (3:15)
10. Improv: Travel bleary Capricorn (2:23)
11. Mars (Holst) (8:53)
CD 2: 48:36
1. In the court of the Crimson King (7:13)
2. Drop in (5:14)
3. A man, a city (11:19)
4. Epitaph (7:31)
5. 21st century schizoid man (7:37)
6. Mars (Holst) (9:42)
Trajanje albuma: 120:13
