Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1997
Trajanje: 113:44
Ocjena: 4/5
King Crimson su 1997. godine, preko samostalne izdavačke kuće Discipline Global Mobile, koju je osnovao njihov strogi poglavar i glavni gitarist Robert Fripp, počeli izdavati stare koncertne snimke, koje su time doživjele i svoja prva službena izdanja. Fripp, vječni opsesivac ultimativne kontrole i perfekcije, naime je imao dosta raznoraznih neautoriziranih koncertnih izdanja, pa se odlučio zaštititi svoju glazbu i istodobno oživjeti zanimanje za veličanstvenu koncertnu ostavštinu King Crimson. Među prvim albumima u toj seriji bila su dva dvostruka koncertna albuma naslova »Epitaph« (po istoimenoj King Crimson klasici), koja su sadržavala četiri koncertna snimka u izvedbi originalne King Crimson postave iz 1969. »Epitaph, Volumes One & Two«, povijesno izuzetno važan dokument za sve obožavatelje ovih progresivnorockovskih legendi, sadržavao je rijetke koncertne snimke s nastupa benda u okviru radijske postaje BBC, snimku nastupa u New Yorku te zaključne nastupe u San Franciscu kojima je završila originalna King Crimson postava.
»Epitaph, Volumes Three & Four« na prvom disku sadrži nastup originalnog benda na festivalu usred grada Plumptona, koji se dogodio 9. kolovoza 1969., kad se ta inkarnacija King Crimson nalazila na vrhuncu svojih moći, dok drugi disk sadrži snimku iz jazz kluba u Chesterfieldu, od 7. rujna 1969. Dakle, oba spomenuta nastupa odvila su se još prije izlaska njihova studijskog prvijenca. Obje snimke, nakon temeljite studijske obrade, imaju još sasvim zadovoljavajući zvuk, s obzirom na okolnosti i tehnologiju kojom su snimljene, a istodobno nude zornu koncertnu sliku jedne od najuzbudljivijih koncertnih atrakcija s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Originalna King Crimson postava i nakon gotovo pedeset godina ostaje najcjenjenija u povijesti ovih progrockovskih pionira te je istodobno, ponajprije zahvaljujući nezaboravnom prvijencu »In The Court of the Crimson King« (1969.), bila i komercijalno najuspješnija u njihovoj povijesti. I danas se postavlja pitanje što bi se dogodilo da ih krajem 1969. nisu napustili bubnjar Michael Giles i klavijaturist/puhač Ian McDonald (kasnije Foreigner), koji su bili siti naporne turneje i radije su osnovali kratkotrajni projekt McDonald Giles. Osim toga, nisu se slagali s Frippovom vizijom daljnjeg glazbenog smjera King Crimson, jer su oduvijek veću važnost pridavali melodičnim aranžmanima i folk elementima.
U slučaju da je originalna postava ostala složna i nakon kraja šezdesetih, vjerojatno ni Fripp ‘sticajem okolnosti’ nikad ne bi preuzeo zapovjedništvo i najvjerojatnije bi ih čekala sudbina kolega iz Genesis i Yes, koji su u kasnijim godinama žnjeli izuzetne komercijalne uspjehe, makar nauštrb zamućene artističke samobitnosti. Posvuda gdje su se našli bivši članovi King Crimson, komercijalni je uspjeh naime bio zajamčen (Emerson, Lake & Palmer, UK, Foreigner, Asia, itd). Ipak, većina King Crimson obožavatelja i danas je zadovoljna što se njihovi heroji nikad nisu ‘prodali’, nego su ostali vjerni sami sebi, iako su zbog čestih raspada i brojnih izmjena postava izdali popriličan manji broj studijskih albuma nego što su mogli te svojom izrazito eksperimentalnom glazbenom ekspresijom oduševljavali samo najzahtjevnije sladokusce.
King Crimson u postavi Robert Fripp (gitara), Greg Lake (vokal i bas gitara), Ian McDonald (puhači/melotron), Michael Giles (bubnjevi) i Peter Sinfield (tekstovi, rasvjeta) bili su sredinom 1969. vodeća eksperimentalna snaga britanskog progresivnorockovskog pokreta, koja je zapanjila čak i takve glazbene inovatore kao što su bili Pete Townshend (The Who) i Jimi Hendrix. Njihovo stapanje rocka, klasične glazbe, jazza i povremeno folka, ponajviše preko McDonaldove flaute te izuzetne improvizacijske vještine, i na koncertnim je nastupima oduzimalo dah, dok je svjetlosni show pod palicom Petera Sinfielda bio gotovo na kvalitativnoj razini Pink Floyd, i to bez usporednog uživanja bilo kakvih opojnih supstanci. Iako je glazba originalnih King Crimson imala priličan broj psihodeličnih elemenata, oni nikad nisu uzimali droge, za što su imali još jedan dodatni dobar razlog nakon što je Barry Godber, autor legendarnog omota albuma »In The Court of the Crimson King« i ovisnik, 1969. počinio samoubojstvo.
King Crimson su svoj nastup na Plumpton festivalu otvorili prilično izravnom i energičnom verzijom klasike »21st Century Schizoid Man«, koja je uz »In The Court of the Crimson King« i danas najpoznatija skladba njihove karijere. Greg Lake na ovoj snimci nije koristio vokoder, koji na originalnoj verziji pošteno iskrivljuje njegov glas, uz to su improvizacije na gitari, saksofonu, basu i bubnjevima kraće i brže odsvirane. Ipak nije teško shvatiti zašto je ta legendarna skladba, koja je postavila posve nove i visoke standarde za progresivni rock i heavy metal, bila jedini logičan izbor za otvaranje svih njihovih ranih koncertnih nastupa.
King Crimson su se u svojoj karijeri krajnje ozbiljno klonili obrada. Zapravo su ih, s iznimkom »Lucy In the Sky With Diamonds« (orig. The Beatles) i puno kasnije »Heroes« (orig. David Bowie), gotovo mrzili, jer su, prema Frippovim riječima, Beatlesi bili njihov jedini pravi utjecaj iz svijeta popularne glazbe/rocka. Pa ipak su se tijekom ranih nastupa nekoliko puta prihvatili improvizacijske preradbe Donovanova standarda »Get Thy Bearings«, koji su tijekom nastupa u Plumptonu pomoću dugih jamova i Gilesova bubnjarskog solo ludila preoblikovali takoreći do neprepoznatljivosti. Sinfield je, prema vlastitim riječima, bio veliki Donovanov obožavatelj, tako da je pri tom izboru obrade zasigurno imao središnju inicijativu, iako je bio ‘samo’ pisac tekstova i scenski tehničar.
»In The Court of the Crimson King« u ovoj verziji ne sadrži završno improvizacijsko ludilo, u kojem je na flauti blistao ponajprije McDonald, no u svemu ostalom vrlo je vjerna studijskom izvorniku, što znači da su vokalne harmonije otpjevane ‘u nulu’, dok veličanstveni melotronski aranžmani u trenu dočaravaju epsku atmosferu. »Mantra« je jedan veliki instrumentalni jam s odlutalim improvizacijama kakve su mogli stvoriti samo originalni King Crimson, što znači da bi pridjev ‘svemirski’ ili ‘eteričan’ bio krajnje prikladan. »Travel Weary Capricorn« i »Improv«, koji sadrži središnji motiv »By the Sleepy Lagoon« (orig. britanski skladatelj Eric Coates), nabijeni su improvizacijskim kanonadama i slobodnim glazbenim formama, koje su ti majstori rockovskog eksperimentalizma stvarali tako spontano da je i danas pravo veselje slušati njihove instrumentalne vještine, a zbog takve prakse zavidio bi im i poneki majstor jazz fusiona.
Vrhunac prvog diska, odnosno nastupa na festivalu Plumpton, predstavlja izvedba »Mars: The Bringer of War« (orig. njemački skladatelj Gustav Holst), prije nego što su tu Holstovu klasiku na sljedećem studijskom albumu »In The Wake of Poseidon« (1970.) preimenovali u »Devil’s Triangle«. Ta koncertna verzija jednog od najzahtjevnijih i najeksperimentalnijih ostvarenja u cijeloj povijesti King Crimson sadržavala je još veličanstvenije melotronske aranžmane pod McDonaldovom palicom nego što su bili na kasnijoj, studijskoj inačici, kad se istog posla prihvatio Fripp.
Drugi disk, koji sadrži nastup u jazz klubu usred Chesterfielda, sadrži temeljito ‘prozračenu’ snimku s Frippove kasete i jedan je od rijetkih koncertnih dokumenata na kojem je »21st Century Schizoid Man« odsviran sa završnim improvizacijskim ludilom koje se nalazi na originalnoj verziji. Ta je snimka ujedno jedina koja sadrži cijelu verziju skladbe »Drop In«, jer na verziji koja sadrži nastup King Crimson na znamenitom američkom koncertnom poprištu Filmore East nedostaje Frippova gitarska solaža. Jedan od vrhunaca drugog diska predstavlja izvedba skladbe »Epitaph«, koja unatoč slabijoj zvučnoj slici po ambijentalnoj intenzivnosti gotovo doseže poruku snage nezaboravnog studijskog izvornika. Prije najave »Get Thy Bearrings« može se čuti kako bend najavljuje izlazak svog studijskog prvijenca, koji je izašao 10. listopada 1969. Pri završnoj improvizaciji na »Improv« može se čuti motiv koji se kasnije našao na »Lizard« (1970.) u skladbi »Happy Family«.
»Mars« je ovaj put pošteno skraćen, no unatoč tome među melotronskim valovanjem i zlokobnim ritmičkim stupnjevanjem ipak sadrži karakterističan fantazmagoričan klimaks. Nastup u jazz klubu usred Chesterfielda na ovoj snimci nije objavljen u cijelosti, jer zbog tehničkih problema s kvalitetom zvuka, ponajprije na račun razglašenog melotrona do čega je zbog tadašnje zastarjele tehnologije došlo tijekom snimanja nastupa, nisu uključene izvedbe klasika »I Talk to the Wind« i »In The Courth of the Crimson King«.
»Epitaph, Volumes Three & Four« nužan je dodatak koncertnom albumu »Epitaph, Volumes One & Two«, koji svi King Crimson obožavatelji također već odavno imaju u svojoj kolekciji. Zvučna kvaliteta tih snimaka još je daleko od optimalne, no Fripp je u studiju najbolje što je mogao ‘zagladio’ i ‘zakrpao’ sve što se dalo srediti. Najvažnije je to što se na pojedinim izvedbama može čuti zašto je originalna King Crimson postava i danas najcjenjenija u njihovoj povijesti, iako pravi ljubitelji ovih progresivnorockovskih legendi jednako poštuju sve njihove inkarnacije.
Postava
Robert Fripp – gitara
Greg Lake – vokal, bas gitara
Ian McDonald – puhači, klavijature, melotron, prateći vokal
Michael Giles – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Peter Sinfield – tekstovi, rasvjeta
Produkcija
Robert Fripp & David Singleton
Popis skladbi
CD 1: 53:26
1. 21st Century Schizoid Man (7:14)
2. Get Thy Bearings (10:32)
3. In the Court of the Crimson King (6:43)
4. Mantra (8:48)
5. Travel Weary Capricorn (3:58)
6. Improv (8:55)
7. Mars: The Bringer of War (7:23)
CD 2: 60:18
1. 21st Century Schizoid Man (7:57)
2. Drop In (6:20)
3. Epitaph (7:22)
4. Get Thy Bearings (18:10)
5. Mantra (5:29)
6. Travel Weary Capricorn (4:54)
7. Improv (4:32)
8. Mars: The Bringer of War (5:37)
