Mjesto: St. Veit an der Glan / Austrija
Datum koncerta: 03.07.2009
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 38 €
Kao i opsesivno stanje pojačane spolne aktivnosti prosječnog SDS-ovog birača, jednom godišnje dođe i vrijeme za brzi skok preko Ljubelja, točnije u sanjivi zagrljaj St. Veita, gdje se već deseту godinu zaredom u sklopu aktivnosti (kako ističe službeni bilten “događanja na visokoj umjetničkoj razini”) društva Burgkultur St. Veit odvija šaroliko festivalsko događanje. Uz tradicionalnu ponudu klasičnih i jazzovskih večeri, namijenjenu potrebama kultiviranije populacije glazbenih konzumenata, St. Veitom je ovaj put strašila i moralno manje dostupna pojava Erica Burdona, u pratnji najnovije reinkarnacije The Animals, kojoj, nažalost, nije uspjelo opravdati veličinu imena.
Što je dakle pošlo po zlu? Kao prvo, treba naglasiti da Eric kao osnivač kolektiva, koji je osnovao davne 1962., polaže sva prava na upravljanje njegovom ostavštinom, a isključivo je njegovoj volji prepušteno i korištenje imena legendarne postave. Bez sumnje opravdano! Tko bi se uopće usudio osporavati Ericovu prosudbu. Vjerojatno je upravo zato prvi pogled na pozornicu, mislim naravno na znatiželjno razgledavanje terena, koje je za svakog pravovjernog glazbenog ovisnika prije svakog dugo iščekivanog koncertnog događaja zapravo nužan posao, obećavao mnogo više od kasnije ponuđenog glazbenog majstoriranja, posluženog s predvidljivom sterilnošću i primjesom monotonije. Na prvi pogled stoički postavljen kolektiv očito je htio isticati prvenstveno na račun tetke Georgie Ntagaki, čija je orijentalno zvučeća aproksimacija violine obećavala zvukovno egzotičan priokus. Sav entuzijazam bio je uzaludan, a gospođica je na svoj način ostala čak i najveći dužnik cijele večeri. Curi je unatoč svoj privlačnosti jednostavno nedostajalo uvjerljivih glazbenih istupa, iako je istina da joj je jako okrnjen manevarski prostor malo pomogao. No to nije bio jedini minus večeri. I u cjelini gledano, nastup instrumentalno doduše šarolike prateće postave legendarnog “animala”, ako smo posve iskreni, pokupio je nezavidno malo simpatija. Mlakost pristupa petorke bila je očita, a manjak unosa emocionalnog elementa zapravo neopravdiv, pogotovo uz prisilno upijanje prekuhanih tipkarskih umetaka klavijaturista Reda Younga. Iz poplave gospodinovih brzoprstih manevara, doduše tehnički besprijekornih, ali motivski utoliko osiromaŠenijih, zapravo je bilo nemoguće izlučiti išta pretjerano oduševljavajuće. Sličan je problem mučio gitarskog žonglera Billyja Wattsa, čiji su se manevri previše činili kao nužno mazilo rijetkih na silu začetih instrumentalno-melodijskih dijaloga. Osjećaj hladnoće na pozornici tako je tek teško razvijao energično scensko zbivanje iz kojeg bi se napajala veličanstvena vokalna isporuka Erica Burdona
Priča s Ericom Burdonom na sreću i veliko olakšanje posve je drukčija. Eric na prvi pogled doduše djeluje poput starkastog avokada sa stilski izazovno aranžiranim tupeom, ali čovječuljak i dalje posjeduje zastrašujući vokalni kalibar, koji mjestimice doduše nagovijesti jedva primjetnu zarđalost. Njegov glas unatoč svim godinama drži izniman snagu i karizmu. I dalje ga definiraju uzburkane emotivne struje te naravno neiscrpna ljubav prema bluesu, žanru koji je s likom Erica Burdona neraskidivo povezan posljednjih 45 godina. Ericove vokalne linije vuku se posve prirodnim putem, bez napamet naučenih, bolje rečeno bezdušno drilanih izleta, baš u starsškolskom stilu intuitivnog vođenja. Više pozicije Ericu tijekom večeri nisu stvarale veće probleme, a posebno je oduševljavala energičnost kojom je čika postavio izvedbu tuceta karijernih vrhunaca. Njegov repertoar bio je očekivano hitovski orijentiran, prednjačili su naravno klasici The Animals, čiju je monolitnost Burdon bez straha razbijao hrabrim serviranjem svježih, aranžerskim inovacijama punih zahvata. Eric se otrcanosti spomenutih neuvenućaka suprotstavljao domišljatim zvukovnim adaptacijama koje su posuđivale iz različitih, često neočekivanih žanrovskih krajolika. Don’t Let Me Be Misunderstood predstavila se recimo odjevena u ležerni reggae ritam, koji se iznenađujuće tečno sljubio s hrapavošću Ericova vokala. Najviše emotivnog iskrenja razumljivo je izazvala House Of The Rising Sun, koja je uz It’s My Life i We Gotta Get Out Of This Place predvidljivo dočekala i vrhunac bjesomučnog klicanja i skladnog pjevanja publike. Dodatan izgovor za demonstriranje skromnih pokretnih sposobnosti okupljene mase ponudile su See See Rider i prilično suzdržano servirana Hookerova klasika Boom Boom, čija je krajnje oprezna izvedba uslužno kimala dostupnosti San Franciscan Nights i When I Was Young.
Iako je dobar sat i pol druženja s legendarnim glazbenikom prošao prebrzo, a u repertoaru nije manjkalo poneke s ne baš uvjerljivim instrumentalnim umetcima namjerno produljene skladbe (u korist potonjih besramno je žrtvovan prostor za svjetlucanje ostalih The Animals željeznina tipa Bring It On Home), bez dvojbe mogu zaključiti da posjet koncertu Erica Burdona u svakom pogledu nadilazi obvezu razgledavanja na račun legendarnog statusa glazbenika, jer Ericova scenska prisutnost i dalje oduševljava svojom vitalnošću, karizmom, kao i uvjerljivošću same izvedbe. Iskustvo s Ericom Burdonom tako spada u kategoriju posebnih glazbenih doživljaja, koji duboko u duši slušatelja ostavljaju trajan pečat.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. When I Was Young 2. Don’t Bring Me Down 3. San Franciscan Nights 4. The Night 5. Don’t Let Me Be Misunderstood 6. I Believe To My Soul 7. Boom Boom 8. See See Rider 9. Fourty Four 10. House Of The Rising Sun 11. We Gotta Get Out Of This Place —dodatak— 12. I’m Crying 13. Sky Pilot/It’s My Life
Galerija fotografija
