Izdavač: AFM Records
Datum izlaska: 26. 2. 2021.
Produkcija: Jacob Hansen
Trajanje albuma: 58.34 min
Žanr: Progressive Metal
Ocjena: 8.0/10
Kada bi feniks, mitološko pernato biće iz doba starog Egipta, zapravo mogao donijeti odluku da pobjegne? Kad mu ponestane svih razloga da čini dobra djela i okružuje ga samo još nepopravljivo i sveobuhvatno zlo. Svijet dakle, kakvim ga živimo danas. Švedski mračni prvaci progresivnog i power metala Evergrey ovaj se put vraćaju albumom takvog naslova, koji zvuči vrlo aktualno i u suzvučju s raspadom svega dobrog. Čak i ako tračak nade uvijek tinja, kao što tinja rođenje novog feniksa. Englund i ekipa su s »Return of the Phoenix« čak malo požurili, što se nije moglo očekivati, pa ipak. Kad ti netko zabrani korektnu koncertnu promociju, s druge se strane oslobodi više prostora za stvaranje nove glazbe. S druge strane, upravo turneje pridonose podizanju takvih kreativnih procesa, ali ostavimo tu raspravu za neki drugi put. Dečkima se u relativno kratkom roku i prema njihovoj procjeni nakupilo dovoljno novih upotrebljivih ideja.
»Escape of the Phoenix« tipičan je Evergrey album. Od glave do pete. Odmah znaš s čim i s kim imaš posla. Mračna, a neprestano grabežljiva, visoko teatralna produkcija nabijena elementom bombastike, odnosno pompe. Skladbe koje se razvijaju iz molskih ljestvica, a istodobno postižu visok učinak muzikalnosti, što opet donosi nekoliko točaka koje ti odmah uđu u uho, kao što su već otvarajuća Forever Outsider, Dandelion Cipher ili u drugoj polovici Eternal Nocturnal, obilježava izrazito našiljeno fraziranje. To je uklopljeno u jureći stampedo dvostruke bas-bubnjarske pedale, a sve tri posvećene su potrazi za refrenskim magnetizmom visoke pjevnosti. Zapravo su Evergrey tu vrlo spretno prepakirali svoju upaljujuću formulu tako da je ona opet jako dobro upalila. No, novi album u tom pogledu ne dostiže razinu prethodnika “The Atlantic” (2019, RockLine recenzija). Iako se osjeti da mu pokušava pratiti korak. Tu je primjerice sporija skladba Stories, koja bez obzira na naslov u glazbenom smislu ne kaže puno novog i zanimljivog. Isto tako je refren naslovne skladbe nešto što smo od Evergrey čuli na nekom od prethodnih albuma. Šteta je što je ta baladna skladba postavljena u uvodni dio albuma i nakon ugodno gromoglasnog zaleta, uspostavljenog na skladbama Forever Outsider i Where August Mourns, vrlo brzo ga smiruje. Isto tako The Beholder idejno djeluje kao neka starija pjesma grupe, što ne uspijeva spasiti ni gostujući vokal pjevača Dream Theatera Jamesa LaBriea, koji u duetu s Englundom ne donosi željeni kontrastni otklon.
Situaciju cijelo vrijeme drži iznad vode nova briljantna i duboko proživljena vokalna izvedba Toma Englunda, kojoj teško tko može stati uz bok. Čovjek u svojoj boji glasa ima dašak soul frizure, što je u metalu, pogotovo skandinavskog podrijetla, prilična rijetkost. Taj element prije nalazimo u pop glazbi. Pa ipak je upravo taj detalj u njegovu fenomenalnom pjevanju onaj važan dodatak koji Evergrey čini tako posebnima i drugačijima da nikad ne mogu djelovati kao generičan progresivnometalski klišej. I u smislu postizanja drama-teatra Englundova vokalna izvedba uvijek dodaje važan začin.
Inače, »Escape of the Phoenix« svakako nosi puno dobrog i poželjnog što sljedbenici od grupe uvijek očekuju. Tamnoća kojoj su Evergrey oduvijek odani opet je sveprisutna. Kao što rekoh. Da je »Escape of the Phoenix« primjerice tek četvrti ili peti album grupe, klanjali bismo mu se do poda, a ovako grupa na njemu više ne iznenađuje. Riječ je o dobrom albumu, ali ništa više od toga. Bez vrhunaca i posebnosti koje bi pozitivno iznenadile i zbog kojih bi slušatelj barem lagano podigao koju obrvu. Glazbena izvedba je fenomenalna, ekipa odlično funkcionira. Tu je nekoliko izvanrednih gitarskih solaža koje jamče raspoloženjske otklone i zahvalno podižu dinamiku razvoja događaja, a svoje je obavila osobito odlična produkcija, u kojoj je zid fraziranja izuzetno nakostriješen, donosi masivnu grabežljivost i usisavajuću zvučnu golemost. Produkcija slijedi tradiciju umijeća koje grupa posjeduje u malom prstu lijeve ruke. Kontrasti su maksimalno istaknuti, a zvučna slika majstorski ispunjena, s Englundom naravno u središtu te priče.
»Escape of the Phoenix« dakle ne donosi nebu vapijuće novosti koje bi jamčile artističko oduševljenje. Iskreno rečeno, ne donosi nikakve novosti. Nekoliko ideja je prepakirano i ponovno servirano. Osobito kad je riječ o napjevima. Refrenskim napjevima koji pokušavaju osigurati onu visoko privlačnu pjevnost, no s druge strane razotkrivaju predvidljivost i slušatelju ostavljaju učinak blage izlizanosti. Album u tom pogledu djeluje barem deset minuta predug, blago razvučen, pogotovo uz skladbe poput Stories, The Beholder ili You From You, u kojima se ne događa baš ništa posebno zanimljivo. Pri kraju su dvije točke albuma, Leaden Saints i Run, koje iz sebe izbacuju više visokooktanskog izgaranja i poguban nakostriješenosti, no u refrenskim se napjevima opet zaljubljeno gledaju s već isprobanim melodijama. Sljedbenici stila i zvuka grupe, a osobito štovatelji izvanrednih vokalnih kvaliteta Toma Englunda, bit će s »Escape of the Phoenix« više nego zadovoljni. Ostale, koji u riječi »progresivno« tražite pravu glazbenu avanturu, album neće pretjerano dirnuti.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Forever Outsider
2. Where August Mourn
3. Stories
4. A Dandelion Cipher
5. The Beholder
6. In The Absence Of Sun
7. Eternal Nocturnal
8. Escape Of The Phoenix
9. You From You
10. Leaden Saints
11. Run
Postava:
Tom S Englund – vokal, gitara
Henrik Danhage – gitara
Rikard Zander – klavijature
Johan Niemann – bas-gitara
Jonas Ekdahl – bubnjevi
Gostujući glazbenik:
James LaBrie (Dream Theater) – vokal na skladbi br. 5
