Izvođač: Shellac (of North America)
Izdavač: Touch and Go Records
Izdanje: 2007
Trajanje: 42:19
Ocjena: 4.9/5
Koji bi bend mogao imati na naslovnici albuma talijanskog hrta okruženog voćem i povrćem, kojeg sprijeda vidiš straga, a straga vidiš sprijeda? Shellac, naravno. Pas s naslovnice je Uffizi, pas Todda Trainera, bubnjara benda. Uffizi je neka vrsta bendove maskote, prisutan je na probama, na snimanjima, Todd tvrdi da od njihove glazbe luduje. To doduše ne govori puno o albumu, ali je sigurno ona vrsta anegdote koja bendu daje baš osebujan identitet. A ako je neki bend osebujan, onda su to sigurno Shellac.
Naravno, takva carska naslovnica konkurira glazbi. Shellac su nekako morali parirati Uffizijevu liku, a time su možda stvorili čak i najbolji album u svojoj karijeri, iako bih prije rekao da su svi njihovi albumi najbolji albumi njihove karijere. S jedne strane Exellent Italian Greyhound sadrži sve što je ime Shellac predstavljalo u 90-ima (i naravno to nastavlja do danas), sve stavove Stevea Albinija, a s druge strane djeluje nevjerojatno sofisticirano, što se možda čak prvi put primjećuje na nekom Shellac albumu. Ta sofisticiranost je naravno takva neuhvatljiva kvaliteta kod Shellac, pogotovo kad Albini spominje kpresice (»Genuine Lulabelle«), kad kao posljednji čovjek i DJ na svijetu posvećuje komade pojedinim curama (»The End of Radio«) i kad jednostavno blebeće ekscentričnosti (što doduše nije Albinijev zaštitni znak, nego odražava cijeli zeitgeist ere 80-ih i 90-ih neovisne scene), ali ju je nedvojbeno osjetiti u Albinijevu zvuku gitare, u isprepletenosti ritam sekcije i gitare, u zamućenosti glazbenikovih uloga, žanrova i ozbiljnosti poruke benda.
Exellent Italian Greyhound je na neki baš poseban način spomenik svim bendovima u kojima je bio Steve Albini. Naravno, ne tvrdim da se Steve glazbeno ne razvija, iako i s 50 godina još uvijek izgleda kao (stereo)tipično zbunjen, pomalo neuredan student s prevelikim naočalama (čime ne odaje ni djelić hipsterskog izgleda, što je danas teško postići), ali ploča baš gradi na svemu što je izvanredno kod Shellac, pa prije toga Rapeman i Big Black. Steve Albini unatoč nemogućnosti još uvijek usavršava svoj zaštitni robotsko-metalni zvuk gitare, Weston opet izmišlja najnemogućije i najraznovrsnije kombinacije basovskih tonova (ali mora jednom udovoljiti basističkom klišeju, pa jadnik cijelu skladbu »The End of Radio«, koja traje dobrih 8 minuta, a uživo prelazi 10 minuta, svira neprestano tri ista tona), a Trainer je ionako tipično odfuckan cijeli album. Tekstovi su mješavina genijalne suvremene poetičnosti, kritičnosti te dosjetljivih metafora i nekontroliranih krikova, ludih fraza i općenito su jedan takav duhovit i iskren poklon punk rocku, a time i Albinijevu neovisnom duhu.
Ipak, to još uvijek nije ona srž ploče, ono više, ono što nije samo homage, ako ste napisano shvatili tako. To je unatoč svemu glazba koja kroz matematički progresivne strukture još uvijek nudi inteligentna, jednostavna i inteligentno jednostavna rješenja, da se radi o spajanju nekog neobuzdanog punk rock odnosa, neke DIY tehnike, pri čemu dobijemo osjećaj da je sve tako iz prve, i stvarno progresivnih, jako zamišljenih struktura, zvučnih nijansi, naglasaka, prijelaza, kontrapunkata, atonalnosti, disonantnosti itd. Shellac se ne oslanjaju na prošle ideje, nego još uvijek traže nova rješenja, nove zvukove, dakle uvijek nešto novo, nešto svježe, nešto još nečuveno i posljedično zanimljivo. Čak i ako vam se glazba ne sviđa, ne možete tvrditi da ste nešto slično već čuli – osim možda kroz ostavštinu prije spomenutih (Albinijevih) sastava. Ali još nijedan nije bio tako izbrušen, tako opsežan i obuhvatan kao Shellacov Exellent Italian Greyhound.
Što je onda Excellent Italian Greyhound? Zasigurno prilično specifična ploča za prilično specifičnu publiku. Nije punk rock. Nije math rock. Nije noise rock. Nije zafrkantska i nije ozbiljna. Ozbiljno, što to uopće je Excellent Italian Greyhound? Jebeno što predstavlja taj voćem i povrćem okruženi talijanski hrt? Sve što je bitno, iskonsko i na kraju krajeva dobro u umjetnosti, a istovremeno predstavnika baš posebnog zeitgeista, filozofije, mentaliteta i dosjetljivosti? Ili, kako Albini često skromno kaže, samo običnu glazbu koju svira običan bend? Na oboje možemo odgovoriti s da i ne. Excellent Italian Greyhound je dakle prije stvarnog slušanja albuma samo Shrödingerov pas, a slušanjem može postati – sve.
Postava
Steve Albini – gitara, vokal
Bob Weston – bas gitara, vokal
Todd Trainer – bubnjevi
Produkcija
Steve Albini
Popis skladbi
1 The End of Radio
2 Steady As She Goes
3 Be Prepared
4 Elephant
5 Genuine Lulabelle
6 Kittypants
7 Boycott
8 Paco
9 Spoke
