Autor: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
Mjesto: Mostovna, Nova Gorica
Datum koncerta: 29.10.2015
Čemu tako besmislen naslov, pitate se, kad glavni bend nije ni finski, ni norveški, a ni black metal ne svira? Zato što je Paradise Lost u njemu svojstvenim, engleskim humorom obojenim, obraćanjima tako predstavio vokalist Nick Holmes. I dalje ne zvuči smisleno, zar ne? Bit koju želim reći je da je Holmes prošli četvrtak na pozornici lijepo napunjene Mostovne bio raspoložen kao već dugo ne. Ne samo u ulozi frontmena, koju je, ruku na srce, u prošlosti znao odraditi lošije od stalka za mikrofon, nego i u izvanrednoj vokalnoj formi, pa je koncert upravo zbog njega ispao tako dobro kao već dugo ne. No malo prehitravam.
Paradise Lost na The Plague Within turneji prati britansko-njemački spoj Lucifer, nastao nakon raspada dvojca The Oath, koji je prije pola godine izdao svoj prvijenac Lucifer I. Johanni Sadonis je unatoč raspadu prijašnjeg benda ipak sreća mahnula, jer joj se u Lucifer pridružio teškkaš Gaz Jennings (od početka do kraja gitarist legendarnih Cathedral), a s obzirom na to da prije nisam posvećivao posebnu pozornost bendu, stvarno me zanimalo što će ponuditi čorba iz njihova kotla okultnog rocka. Početak je bio obećavajući. Riffovi su više nego na mjestu, Gaz je naprosto majstor morbidne rifaže, ovaj put cijepljene utjecajima stonera i psihodelije, a ritam sekcija masivna, poduprta jednostavnim, ali snažnim bubnjevima te zaista groovy i dinamičnim basom. Dotad dojam vrlo dobar, no brzo ga je pokvario Johannin slabašan vokal, koji se doduše trudi unijeti u glazbu dašak zloslutnog i okultnog, ali u tome uglavnom ne uspijeva. Šteta, jer bend inače zvuči obećavajuće, ali željeni učinak upravo zbog promašenog vokala ne postiže. Za to je naprosto potrebno nešto više od mahanja ogrtačem i mnogo, mnogo bolje bi kao predgrupa ispao žanrovski srodan sastav Avatarium s ponešto boljom vokalisticom. Da je sve skupa natjecanje između biviših članova kultnih Cathedral, rezultat bi Lucifer (Gaz Jennings) : With the Dead (Lee Dorrian) svakako bio 0:1.
Prošlo je dobrih pola godine od izlaska četrnaestog studijskog albuma The Plague Within britanskih veterana Paradise Lost i potvrdilo se da početno oduševljenje njime nije bilo pretjerano (recenzija OVDJE). Album očito prolazi test vremena i opravdano je tvrditi da će ostati jedan od boljih u dugogodišnjoj karijeri benda. No pjesme pravi test tek čeka na koncertnoj probi, zato su uši već jedva čekale kako će kuga zvučati uživo. Paradise Lost nas nisu pustili čekati, jer su već za početak pozdravili udarnom himnom beznađa No Hope In Sight. Ako je stanje Holmesova vokala bilo upitno, on je sve sumnje u svoju formu zatro već u trenutku prvog stiha. Izuzetno uvjerljivim pokazao se njegov sirovi, hrapavi, a istodobno razumljivi i moćni growl, koji se uživo kod Paradise Lost nije moglo čuti godinama i godinama. Odlično je Nick odradio i nove pjesme, kao i sjajnu klasiku The Painless, na kojoj se njegov grubi vokal jako približio studijskoj verziji s Gothic. No znamo da je Holmesa znalo izdati i u pjesmama s čistim vokalima, ali i njih je ovaj put izveo više nego zadovoljavajuće. Očito njegova moć leži u novoj bradi, nekako u stilu Samsonove kose, hehe. Ako je Holmesov nastup u prošlosti bio upitan, instrumentalni nikad nije bio upitan i ni ovaj put nije bilo drukčije. Ako je zvuk kod No Hope In Sight još malo škripao, brzo se popravio i bez većih su poteško��a na površinu prodrle nezaboravne linije majstora Mackintosha, a uvjerio je i mladi finski bubnjar Waltteri Väyrynen (zamjenjivao je odsutnog Adriana Erlandssona, inače svira i u Mackintosheovim Vallenfyre), koji je po bubnjevima mlatio bez milosti. Izbor pjesama većih iznenađenja nije ponudio, jer su Yorkshirčani odsvirali gotovo cijeli The Plague Within. Čime nije bilo ništa loše, jer su nove pjesme uživo vrhunske, predvođene brzo-sporim magnum opusom Flesh From Bone/Beneath Broken Earth, odsviranim u dvojcu, koji je i uživo potvrdio da se radi o nekom od najjačeg materijala u cijeloj povijesti benda, što su samo potvrdili rušilački Gregorovi riffovi i gromoviti Holmesovi stihovi s »Hail to nothingness/You wish to dieeeeeeeeee!«, od kojih se dizala kosa na glavi. I u bisu je s novog albuma uvjerio epski Return to the Sun, a za kraj kao i uvijek hit Say Just Words.
Hrabro su se Paradise Lost late ovogodišnje turneje, jer je polovicu odsviranih pjesama zauzimala nova ploča. To svakako pokazuje da je bend čvrsto uvjeren u novi materijal i kako izgleda The Plague Within je skupini udahnuo novi život. U tako dobroj koncertnoj formi bend nismo vidjeli već dugo, a i veterani death/doom metala znaju pokazati da su i dalje relevantni, a nada da ponovni preporod neće biti samo privremen svakako je na obzoru.
Setlista
PARADISE LOST:
1. No Hope In Sight
2. Widow
3. The Painless
4. Terminal
5. Erased
6. Praise Lamented Shade
7. Victim of the Past
8. Enchantment
9. Flesh From Bone
10. Beneath Broken Earth
11. As I Die
12. Requiem
— bis —
13. Return to the Sun
14. Faith Divides Us – Death Unites Us
15. An Eternity of Lies
16. Say Just Words
Galerija slika
