Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1974
Ocjena: 4/5
Eloy su do svog trećeg albuma, “Floating”, još više izbrusili svoju eksperimentalnu komponentu i obogatili hard rockersko nasljeđe, koje se temeljilo prije svega na vatrenim ispreplitanjima između Bornemannovih žarkih gitarskih rifova i dramatičnih pasaža Wieczorkeovih hammond orgulja, poduprtih poskakujućim ritmom. Na “Floating” (kako primjeran naslov za album koji sadrži popriličan broj space rockerskih/psihodeličnih instrumentalnih “lebdenja”) Eloy su stavili još veći naglasak na dulje instrumentalne dionice, u kojima su gitara i hammond orgulje i dalje igrale središnju ulogu. Smjer je u mnogočemu ostao isti kao na prethodniku “Inside” (1973), no pojedini instrumentalisti vidljivo su napredovali, zvuk simfonijskih aranžmana postao je primjetno rafiniraniji i manje mutan, a i Frankovo je pjevanje ovdje bilo znatno bolje.
Bend kao kolektiv zvuči i puno jedinstvenije nego prije. Wieczorke je ovdje još uvijek bio potpuno vezan uz uglavnom prilično udaran zvuk svojih hammondica. Druge klavijature, osim malo mini mooga na “Plastic Girl”, još nije koristio, a grupa je još uvijek bila prilično daleko od simfonijske suptilnosti kasnijih dana. Originalnog basista Wolfganga Stöckerja ovdje je zamijenio Luitjen Jansen, koji na tom mjestu nije donio neki bitan napredak, ali je nastavio solidan prethodnikov pristup u izvođenju snažnih, a istodobno otmjenih linija bas gitare. U paru s bubnjarskom legendom njemačke prog/metal scene Fritzom Randowom činili su učinkovito ritmičko čudovište, koje je znalo iz sebe izbaciti i neke iznimno užarene linije. Frankovo unikatno pjevanje s naglašenim njemačkim naglaskom sigurno nije bilo za svačiji ukus, no bez njega si ni danas nije moguće predočiti njihov zvučni identitet. Njegova vokalnog doprinosa na ovom albumu ima doduše tek za uzorak, a često je podređen duljim instrumentalnim odvajanjima. Uglavnom znanstvenofantastični tekstovi sadrže neke futurističke vizije, a pri pisanju teksta za “Plastic Girl” pomogao im je i unajmljeni britanski tekstopisac. Na “Floating” se osjeti da je Bornemann u to vrijeme bio i producent heavy rockera Scorpions, jer je album primjetno tvrđi nego “Inside”, pa iako su cijelo vrijeme prisutni brojni utjecaji space rockerskih grupa poput Pink Floyd ili Hawkwind, art rock/hard rock utjecaji u stilu Uriah Heep ili Deep Purple gotovo su još očitiji. Frankovi gitarski rifovi naime su većinom položeni u heavy rockerske strukture, a puno manje u slobodne forme space rockerskih jamova.
Naslovni uvodni energetski punjač “Floating” solidna je mješavina nabrušenog heavy rocka i ezoterijskog space rockerskog jammanja. Nakon uvodne eksplozije na hammondicama nastupa stupnjevani masivni ritam, u kojem se međusobno odlično prelijevaju pojedine gitarske i orguljaške dionice. Između njih režu raznovrsni prijelazi na bongosima i udaraljkama te Frankovi dramatični vokalni “o-o-o-ji”. Brojni nepredvidljivi ritmički prijelazi s izmjenama energičnih i smirenih vremenskih intervala pokazuju znatan napredak u odnosu na prethodni album.
Space rockerska poslastica i središnje djelo albuma, “The Light From Deep Darkness”, među ostalim se skladbama ne ističe samo svojom epskom dužinom nego i zbog najboljeg protoka između vremenskih prijelaza, strukture pojedinih aranžmana i posljedičnog učinka futurističkog ugođaja. Uvodno stupnjevanje na orguljama, vokalu i upotreba činela pomalo podsjeća na neka ranija djela Pink Floyd, a onda sve presiječe sirovi gitarski rif, poduprt masivnim orguljama, poskakujućim bubnjevima i razjarenim vokalom. Dramatične višeglasne vokalne harmonije i linije hammondica povremeno rado povuku prema Uriah Heep. Dulja jazzom obojena instrumentalna dionica, u kojoj središnju inicijativu preuzima zveckavi Jansenov bas, sve dok završne kataklizme ne izvedu nabrekli gitarski rifovi i odlično solo na hammondicama, usporediva je s nekim od najboljih svemirskih odvajanja Hawkwind. Nakon ponovnog upada “Heepovskog” motiva među bubnjarskim prijelazima i gitarskim rifanjem te razdraženim vokalom, skladba opet zaluta u heavy rockerske sfere. Frank si priušti i odlično gitarsko solo te nekoliko gitarskih efekata iz astralne škole Syda Barretta. Završni instrumentalni jam lijep je prikaz potpune usklađenosti, a da pritom nije stvorio neku dosadnu tehnicističku kašu, kakva se rado događa većini današnjih grupa koje se ponose pridjevom “prog”. “Svjetlo iz duboke tame” je po mom mišljenju jedno od najboljih djela njihove karijere.
“Castle In The Air” je još jedan solidan križanac heavy i space rocka s uvodnim wah-wah efektima na gitari, sve dok ne nastupi žarki gitarski rif poduprt masivnim bubnjevima. Povremeno nastupi nevjerojatno suptilna melodija na akustičnoj gitari i naracija, koje pomalo smiruju udarno raspoložen tijek ove promjenjive skladbe. Bubnjarski su prijelazi za ono vrijeme zapanjujuće brzi, a upotreba melodičnog basa nije ništa manje izvrsna. Višeglasne vokalne harmonije stvaraju hipnotičko-psihodelični ugođaj, koji slušatelja može odnijeti i na kraći svemirski let, ako mu se dovoljno prepusti. Brutalni motivi preko bujajućih gitarskih rifova i paklenskog ritma brzo će ga ipak vratiti na zemlju. U završnici slijedi još dinamično Fritzovo bubnjarsko solo, kakvo se inače ne nađe baš svaki dan na tanjuru heavy rockerskog bubnjara.
Iznenada se skladba bez stanke prelijeva u uzburkanu “Plastic Girl”, koja je još jedno od najboljih djela na albumu. Ovdje Wieczorke za promjenu na nekim mjestima koristi i mini moog, koji je za tadašnje prilike još uvijek bio prestižan i prilično teško nabavljiv instrument. Sočan gitarski rif i orgulje cijelo vrijeme stupnjuju dramatični ugođaj, dok vokal pripovijeda tekst koji je napisao unajmljeni britanski autor. S vremenom inicijativu preuzimaju melodične dionice na hammondicama i gitari, sve dok skladba ne prijeđe u hipnotičko-transcendentalno instrumentalno odvajanje, koje djelo zaključuje jednako smireno kao što ga je i otvorilo.
Na završnom “Madhouse”, koji je više od svih ostalih skladbi na albumu blizak klasičnom heavy rocku sedamdesetih, u prvom je planu interakcija između karakterističnog Bornemannova udarnog rifanja i brojnih ritmičkih prijelaza. Nakon ritmičkog stupnjevanja nastupa odlična instrumentalna dionica s brojnim gitarskim tokarenjima i solom uz tutnjeći bas i bubnjeve. Vokal je i ovaj put u produkciji potisnut prilično u pozadinu. Još jedna solidna skladba s udarnom notom, koja je doduše malo premalo astralna za njihove uobičajene prilike, ali zato nimalo manje uvjerljiva u stvaranju dramatičnog, visokonaponskog ugođaja.
Neki ljubitelji progresivnog rocka “Floating” zbog njegove teško kategorizirane heavy rockerske naravi, koja se odražava na pojedinim skladbama, cijene bitno manje od njegova prethodnika, što me pomalo iznenađuje jer smatram da je napredak grupe u odnosu na “Inside” bio više nego očit, i u pisanju pojedinih aranžmana, i u samoj instrumentalnoj izvedbi, i u strukturi većine od pet skladbi koje se nalaze na njemu. Zvuk grupe u toj je fazi karijere, što se tiče prog rockerskih komponenti, dobio još veći naglasak na brojnim nepredvidljivim vremenskim prijelazima, koji su se često pretvarali u dulje space rockerske instrumentalne jamove. Možda je mjestimice doista malo previše naglaska na teškom zvuku orgulja, koje će se već na sljedećem albumu početi povlačiti pred većom raznovrsnošću i suptilnošću šireg raspona klavijatura, po kojima su obično u kolektivnoj svijesti bolje poznati, no to ni u čemu ne umanjuje njegove ostale progresivnorockerske kvalitete. S “Floating” se Eloy još nisu potpuno odcijepili od granica našeg Sunčeva sustava jer su slijedili još ambiciozniji uradci, uglavnom konceptualne naravi, sve više su se počeli naginjati i simfonici, no ovaj album ipak ostaje među najboljim dosezima njemačkog progresivnog rocka, čak i ako uz njega uzmemo u obzir neke dosege u kolektivnoj svijesti raširenije i tradicionalnije krautrock scene onog vremena.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Luitjen Jansen – bas gitara
Manfred Wieczorke – orgulje, akustična gitara
Fritz Randow – bubnjevi
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Floating (3:59)
2. The Light From Deep Darkness (14:37)
3. Castle In The Air (7:13)
4. Plastic Girl (9:05)
5. Madhouse (5:16)
Bonus skladbe s reizdanja:
6. Future City
7. Castle in the air
8. Flying high
Trajanje albuma: 40:10
