Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Frontiers Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 47:28
Ocjena: 2.5/5
“Fly From Here”, prvi album Yes nakon gotovo deset godina, koliko ih je prošlo od izlaska prethodnika “Magnification” (2001), i ukupno već dvadeset i prvi, bez konkurencije bi mogao osvojiti prvu nagradu za najkontroverzniji progresivno rockerski album posljednjeg desetljeća. Već sama pozadina njegova nastanka na krajnjoj je granici Spinal Tap bizarnosti, pa se prije slušanja novog albuma vrijedi bliže upoznati s njom. U posljednje su se tri godine određene stvari u taboru Yes dramatično promijenile; nažalost, ne nabolje.
Jon Anderson, karizmatični pjevač i autor tekstova, kroz desetljeća prepoznat kao definitivni glas Yes i uz basista Chrisa Squirea jedini originalni član legendarne progresivno rockerske grupe osnovane 1968., zbog ozbiljnih zdravstvenih problema s disanjem netom prije početka turneje 2008. završava u bolnici. Jonovim dugogodišnjim kompanjonima, kojima s izuzetkom bubnjara Alana Whitea njegovo zdravstveno stanje nije bilo važno ni toliko da bi ga jednom nazvali telefonom, u tom je trenutku puklo strpljenje, pa su odabrali novog pjevača, Kanađanina Benoita Davida, člana tribute to Yes sastava Close to the Edge i progresivno rockerskog benda Mystery, Andersonovu dvadeset godina mlađu karbonsku kopiju, ali bez njegova vokalnog raspona, bez uspješnog dosezanja falseta i naravno bez Jonova karizme. Zloće, koje s pravim ljubiteljima Yes nemaju previše veze, dodale bi da je i bez njegova smisla za neumorno novodobno propovijedanje u tekstovima.
Što prije ovog kontroverznog događaja, iz zdravstvenih razloga suradnju s Yes prekida legendarni klavijaturist Rick Wakeman, jedini član koji se tijekom bolničkog oporavka pokazao kao Andersonov pravi prijatelj i s kojim i dalje surađuje. Njegov odlazak naravno nije bio šokantan kao Andersonovo otpuštanje iz grupe jer ju je u svojoj burnoj karijeri već nekoliko puta napustio pa se zatim vratio, no legendarni je virtuoz kod dugogodišnjih sljedbenika grupe oduvijek važio za najomiljenijeg člana Yes i svojim je klavijaturskim nastupima, zapanjujućom virtuoznošću, ali i samim izgledom i karakterističnim humorom bio glavni magnet za mase.
Za turneju s novim pjevačem zamjenjuje ga sin Oliver Wakeman, kojeg netom prije početka snimanja “Fly From Here” protivno Oliverovoj volji nasljeđuje Geoff Downes, dugogodišnji klavijaturist Asije, povratnik u grupu s kojom je posljednji put uspješno surađivao prije trideset godina, na turneji s kultnog albuma “Drama” (o kojem će u ovoj recenziji još biti riječi). Downesa je u grupu doveo gitarski velemajstor Steve Howe, inače njegov suborac u Asiji.
Malobrojni pobornici novih Yes u obranu novog pjevača Davida, koji je svoj posao na albumu inače obavio korektno, prema očekivanjima i za nastalu zbrku osobno nije nimalo kriv jer je bio tek dio Squireovih egoističnih mahinacija, upozorili bi da je nova situacija prilično slična onoj oko nastanka albuma “Drama”, kad je Andersona na dvije godine zamijenio Trevor Horn (ex-The Buggles), koji će u recenziji još biti spomenut.
Razlika u odnosu na tadašnje razdoblje očita je, jer je Anderson tada dobrovoljno otišao iz grupe i nije bio prisilno otpušten, a nova postava prije izlaska albuma nije bila agresivno promovirana opsežnom turnejom niti opterećena međusobnim zamjerkama. Tada su svi znali da je riječ samo o privremenom eksperimentu. Anderson se već nakon godinu dana vratio grupi, a “Drama”, jedini album s Hornom, koji je na “Fly From Here”, ironično, producirao, napisao većinu (boljih) stvari i otpjevao prateće vokale, zbog svojstvenosti i općenite kvalitete s pravom je stekla kultni status.
“Fly From Here” u usporedbi s “Dramom” posve je drukčija priča, iako joj se trudi biti što sličniji i zvučati kao njezin nastavak. Yes se na njemu svim silama trude obnoviti retro zvuk i kompleksnost svojeg najboljeg razdoblja, no to im nikako ne polazi za rukom, a ne ide im u prilog ni Hornova retrogradna, plastična produkcija kojom je bend želio vratiti na prijelaz sedamdesetih u osamdesete. Većina skladbi na albumu pod Hornovim je i Downesovim perom nastala još početkom osamdesetih, tijekom nastajanja albuma “Drama”, tako da se Squire, Howe i White u ulozi skladatelja ovaj put nisu previše potrudili. Postavlja se ozbiljno pitanje zaslužuje li album uopće logotip Yes, s obzirom na to da su Horn i Downes napisali više od polovice kompozicija na njemu.
Najvažnije pitanje koje je prije izlaska mučilo većinu sljedbenika bilo je naravno to je li nova inkarnacija grupe s “Fly From Here” opravdala svoju ekskluzivnost na korištenje imena Yes. Odgovor bi mogao glasiti i da i ne. Yes bez Andersona su loša šala, u najboljem slučaju privremeni eksperiment, pa se prvi problem javlja već kod samog vokala. Novi pjevač David, ironično, kroz cijeli album zvuči kao hibrid Andersona i prethodno spomenutog Trevora Horna. Drugi problem su Downesove klavijature. Geoff je izniman klavijaturist, no njegov pristup, koji se odlično uklapa u art rockerske i AOR bendove poput Asije, ne uklapa se tako uspješno u kompleksniji, fusionistički zvučni izričaj grupa poput Yes. S te se strane još kako nedostaju Wakemanova višeslojnost i smisao za fuziju.
Najveće su svijetle točke albuma očekivano Squire sa svojom i dalje inovativnom i melodičnom svirkom na Rickenbacker basu i njegov ljudomrzački kompanjon Howe, koji unatoč tome što iz godine u godinu sve više podsjeća na osušeni jabučni kriškin, ne popušta u svojoj predanosti gitarskoj zvučnoj tradiciji Apalača. Upravo je potpuno usklađen i izvrsno izveden integritet njihovih instrumenata ono što osigurava da album ne ispadne kao potpuna groteska ili čisti tribute to Yes eksperiment.
Ironije, međutim, ne nema kraja. Yes su u prošlosti slovili kao majstori dugih, više od 10-minutnih kompleksnih epova, a sad su postali najuvjerljiviji u kraćim i ritmički manje zahtjevnim ostvarenjima, koja gotovo graniče s pop rockom. Najbolja skladba na albumu tako je upravo uvodni, šestominutni, ultramelodični “We Can Fly” sa svojim hipnotičkim refrenom i budničkim nabojem, inače potpuno Hornovo i Downesovo ‘dijete’, koje je izvorno u obliku dema nastalo još 1981. i bilo predviđeno za drugi album The Buggles “Adventures in Modern Recording” (1981). To je ujedno i jedino ostvarenje na albumu na kojem se uopće osjeti uspješna međusobna kemija članova grupe i na kojem novi Yes zvuče kao kohezivan bend u kojem su svi članovi srcem uz stvar. Skladba odlično ispada i samostalno, kao singl. Istodobno je riječ o ključnom dijelu 25-minutne suite “Fly From Here”, koju su najvjerojatnije iz bojazni od potpunog komercijalnog debakla radije razrezali na više kraćih međusobno povezanih skladbi. Unatoč opsežnosti, među pojedinim dijelovima suite ne osjeti se nikakva kohezivnost. Riječ je o skupu prosječnih art/pop rockerski usmjerenih skladbi s povremenim prog rock bljeskovima i solističkim letovima tu i tamo.
I solidna, melodramatično-nostalgična “Sad Night at the Airfield”, okrunjena Howeovom pastoralnom gitarskom melodijom i izvanrednom solažom na steel pedalu, nastala je kao plod Hornove i Downesove suradnje početkom osamdesetih. Eterični je refren posrećen i lijepo se prelijeva s Downesovim simfonijskim aranžmanima i Howeovom magijom na steel pedalu. Album je nažalost iz skladbe u skladbu sve manje zanimljiv i nakon početne obećavajućosti prelazi u sivi prosjek, dok na kraju posve ne potone. “Madman at the Screens” još je jedan potpuni Hornov umotvor koji i po raspoloženju i po ritmici više nego očito podsjeća na skladbu s “Drame”, “I’m a Camera”. Kronični nedostatak inovativnosti stvarno je gadna stvar, pogotovo ako na kraju počneš kopirati samog sebe. Funkom začinjeni “Bumpy Ride”, koji također spada u rubriku ‘već čuto’ i zvuči blesavo, kao da je napisan za neki crtić, prilika je za Howeovo solističko kosanje na električnoj gitari te usputne Squireove vragolije na Rickenbackeru, što u usporedbi s većinom ostalih stvari na albumu i nije tako loše.
Ostatak albuma znatno je manje nadahnut od uvodne suite, kojoj nije suđeno da se postavi uz bok epskim suitama iz njihove prošlosti. “The Man You Always Wanted Me to Be” posve je prosječno baladno ostvarenje s akustičnom gitarskom melodijom u kojem kronično nedostaje Andersonov vokalni doprinos, jer Squire, inače uvijek dobar prateći vokalist, na glavnom vokalu zvuči potpuno umorno, dok skladba nakon početnog obećanja nikako ne poleti. Repetitivni “Life On a Film Set” još je jedno prosječno ostvarenje u srednjem tempu s jakim Hornovim skladateljskim pečatom, plastičnom produkcijom i potpuno apsurdnim tekstom. Yes naprosto nisu The Buggles.
Slijede dva Howeova umotvora koji obećavaju osvježenje, ali ne opravdavaju očekivanja. Prvi među njima, akustično usmjereni “Hour of Need”, sadrži preslatku melodiju i razigrana višeglasja, dok je “Solitaire” ugodan za slušanje, ali s druge strane posve zaboravljiv solistički gitarski instrumental, koji je tek blijeda aproksimacija klasika “Clap” i “Mood For a Day”. Završni “Into the Storm” unatoč ambicioznoj usmjerenosti jedno je od najdosadnijih i nedovršenih ostvarenja koja su stvorili u posljednjih dvadeset godina i više podsjeća na nešto što bi u najboljem slučaju bilo primjereno za Squireov sporedni projekt Conspiracy nego za Yes.
Unatoč tome što Squire (trenutačno) ne želi pogledati istini u oči, pravi su Yes uvijek bili i ostali plod uspješne suradnje između njega i Andersona. Osim njih dvojice, svaki je od ostalih članova grupe zamjenjiv. Kad god ta suradnja pukne, za grupu nastupaju neugodna vremena. Posljednji put, 1981., gotovo je završilo raspadom grupe. Srećom, ovaj put ne treba očekivati tako dramatičan scenarij jer je Squire već priznao da je spreman ponovno surađivati s Jonom, ali tek nakon završetka turneje s novog albuma. Ni s druge strane unatoč svim peripetijama nema zle krvi, tako da je ponovno okupljanje posve realno.
“Fly From Here”, ako se zbroji sve zajedno i uzme u obzir starost glavnih članova postave, ipak nije potpuni promašaj, iako se u svojoj zvučnoj misiji previše očito trudi biti “Drama-Part 2”. U usporedbi sa zlatnim vremenima grupe riječ je naravno o podprosječnom proizvodu legendarne grupe koja je i zbog Hornove nesretne, plastične produkcije dopustila da je blago pregazi vrijeme. Umjesto da su s novim pjevačem pokušali stvoriti nešto novo, inovativno, podlegli su stvaralačkoj neinspiriranosti i određenim zvučnim klišejima iz prošlosti jer su na svaki način htjeli dokazati da mogu stvoriti tradicionalni Yes zvuk i bez Andersona. Pritom ih je nažalost stigla starost. Svakako “Fly From Here” nije bio vrijedan uništenog renomea i kraja uspješnog partnerstva legendarnog dueta Anderson-Squire, koji je sedamdesetih bio ključan za uspjeh takvih albuma kao što su “Close to the Edge, “Tales from Topographic Oceans” “Relayer” i “Going for the One”, bezvremenskih majstorija uz koje je najnoviji Yes uradak tek sterilna sjena nekadašnje veličine. Jon Anderson, vrati se što prije.
Postava
Chris Squire – bas gitara, prateći vokal, glavni vokal na “The Man You Always Wanted Me to Be”
Steve Howe – gitara, prateći vokal
Alan White – bubnjevi
Geoff Downes – klavijature
Benǫt David Рglavni vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Oliver Wakeman – dodatne klavijature na “We Can Fly”, “We Can Fly (Reprise)” i “Hour of Need”
Trevor Horn – prateći vokal, dodatne klavijature
LuÃs Jardim – udaraljke
Gerard Johnson – klavir na”The Man You Always Wanted Me to Be”
Produkcija
Trevor Horn
Popis skladbi
1. Fly From Here – Overture (1:53)
2. Fly From Here – Pt I – We Can Fly (6:00)
3. Fly From Here – Pt II – Sad Night At The Airfield (6:41)
4. Fly From Here – Pt III – Madman At The Screens (5:16)
5. Fly From Here – Pt IV – Bumpy Ride (2:15)
6. Fly From Here – Pt V – We Can Fly (reprise) (1:44)
7. The Man You Always Wanted Me To Be (5:07)
8. Life On A Film Set (5:01)
9. Hour Of Need (3:07)
10. Solitaire (3:30)
11. Into The Storm (6:54)
