Mjesto: Rock Cafe / Postojna / Slovenija
Datum intervjua: 03.12.2009
Miha Narobe je bubnjar nadobudnih novovalnih groove rockera FlySpoon. Momci na pozornici djeluju kao čvrsto fokusirana ekipa od petero glazbenika koja već na startu zna što želi i kakvi su joj ciljevi. Momci grade na snažnom osloncu masivnog zvučnog zida razmazane, jako distorzirane gitarske buke, kroz koju se s jedne strane probija bijesna ritam linija, a s druge fenomenalan, stjenovit, “grungeraški” obojen vokal pjevača Janija Premužiča, koji svojom razornošću, uvjerljivo funkcionira u oživljavanju emocija.
Skupina je nakon koncerta u Postojni, 03.12.2009., u sklopu natječaja “Epic RockLine Contest” (RockLine reportažu pročitaj OVDJE), na intervju poslala raspoloženog Mihu, koji je sa svojom vedrinom i nepresušnim osmijehom i nakon koncerta doista djelovao kao da mu je nakon nastupa ostalo još mnogo viška adrenalina i da bi bez problema odbubnjao još idućih 40 minuta, da ih je skupina imala na raspolaganju.
RockLine: Prvo tipično pitanje. Kako to da ste se odlučili sudjelovati na Epic RockLine Contestu?
Miha: Hm, na samom početku je za nas svaka prilika za nastup koja se pruži iznimno dobrodošla za Flyspoon. To je za nas novo iskustvo. Skupljamo iskustvo sa svakim nastupom. Od glazbenih kolega smo također čuli da je ovaj prostor u Rock Cafeu, ovdje u Postojni, jedan od boljih u Sloveniji, što se klupske scene tiče.
RockLine: Koliko dugo Flyspoon već svirate zajedno i što vam je osnovna vodilja kad zajedno pišete komade? Odakle crpite inspiraciju?
Miha: Skupina postoji već tri godine. U postavi kakvi smo trenutačno, idućeg mjeseca ćemo napuniti dvije godine. Povezuju nas slični glazbeni nazori. Zapravo je svatko od nas još kao dijete želio postati glazbenik. I kad smo zajedno, jednostavno nam ide. Komadi nastaju, stvar se miče. I na koncertima se osjeti da se nadopunjujemo, da kliknemo zajedno.
RockLine: Koji su zajednički nazivnici koji vas povezuju u glazbenom smislu? Što je onaj minimum koji određuje zajednički jezik i cilj kojem težite?
Miha: Svatko od nas imao je motiv da iz sebe izbaci što veću snagu, što veću energiju u izrazu. Kao pojedinac. Ja osobno to doživljavam tako da kao čovjek u sebi imam neki unutarnji ritam, koji bije svom snagom i želi prijeći u stvarnost. Jedan od načina da to pretočim u stvarnost je izražavanje kroz sviranje bubnjeva. Flyspoon nismo polovičari. Svega čega se prihvatimo, prihvatimo se na puno. U zvuku težimo tome da pokrenemo energetski maksimum. Da to dotjeramo do nekih granica. I naše probe, a ne samo koncerti, iznimno su energične. Naš osnovni motiv je da iz sebe iskopamo onaj tzv. “tribal” ritam, ili drugačije rečeno primitivni ritam, i izrazimo ga na pozornici. Tamo se pokušavamo tom unutarnjem ritmu koji je u nama slobodno prepustiti da nas vodi. Ponekad se dogodi da zbog toga i poneki činel pukne, he, he, he…
RockLine: Je li vam konkurencija sastava Spleen večeras ovdje u Postojni bila dodatna motivacija da izvučete maksimum?
Miha: Po pravici rečeno, njih sam tek nedavno prvi put poslušao preko MySpacea, a danas ih i službeno upoznao. Dečki i cura iz Spleena su super ljudi i super ekipa na pozornici.
RockLine: Vi i oni. Zajednička mini turneja po Sloveniji. Što kažeš?
Miha: Točno to. To bi bilo super. Inače nas je danas gonila naprijed kolegijalna motivacija. Kao i nama, glazba i skupini Spleen znači sve. To mi je večeras bio osnovni motivator tijekom nastupa.
RockLine: Ti kao glazbenik. Kakav je tvoj glazbeni ukus?
Miha: Kao klinca su me najprije očarali Queen. Imaju poseban ritam, a pogotovo Mercuryjev vokal. Ta kombinacija me potpuno privukla k njima. Kasnije sam preskočio na punk, Sex Pistols itd… faza s Nirvanom i Pearl Jam… sjećam se kako nisam mogao otići na koncert grupe Pearl Jam u Ljubljani 2000. Kod kuće me roditelji nisu pustili na koncert. To me tako snažno boljelo da Pearl Jam nakon toga nisam mogao slušati nekoliko mjeseci. Nakon te krize sam im se vratio i dodatno su me opalili po glavi. Od tada su mi Pearl Jam velika inspiracija. Pristupaju sa strašću, a energija koju oni bljuju na pozornici me i danas nevjerojatno privlači. Načelno me privlače svi bendovi koji iz sebe izbace puno energije na pozornici. Energija mi se čini bitnim sastojkom glazbenog izražavanja. I kad si ti recimo dio neke skupine. Kad si dio te skupine, nema ljepšeg osjećaja nego dijeliti tu energiju, zapravo energiju koju kreiraju ljudi na istoj valnoj duljini, koje povezuje isti “groove”, uživaju u toj energiji. Kreiraju je i primaju. Pokreće ih ta energija.
RockLine: Ovo što sam sam čuo, oduševljava me. Djelujete svojstveno, drugačije i svježe. Definitivno ste glasnici nekog novog vala, glazbenog pokreta, u Sloveniji. Moderni ste.
Miha: Zbilja? Hvala. Znaš što me u cijeloj stvari najviše čudi? Upravo to što mi mnogi ljudi govore da takve skupine kao što smo mi još nema u Sloveniji. Očito je da znamo probuditi zanimanje svojim pristupom i to nas jača i daje nam dodatnu motivaciju i vjeru u cilj.
RockLine: Kakvi su daljnji planovi za skupinu Flyspoon?
Miha: Nije davno kad smo izdali svoj prvi EP. I naravno koncerti. Početkom prosinca nastup u Novom Mestu, u siječnju nastupamo u austrijskom Grazu, u veljači “pada” Ljubljana, za ljeto također već istražujemo povoljan teren za koncertne termine. U zamahu smo. Nedavno smo se pojavili na klupskom maratonu, gdje je nastupilo puno skupina i tamo smo se jako dobro osjećali. A znaš što? Primijetio sam da ovaj bend na špilovima doslovno raste. U to nekad nisam bio siguran, mislio sam: “Pa on je cijelo vrijeme isti!”. A nije. Postoji razlika kad vježbaš u prostoriji i onda na koncertu. Na koncertu daš još više od sebe.
RockLine: Činiš li ti se da si samouvjereniji nakon svakog špila koji odsviraš za Flyspoon?
Miha: Pa niti toliko samouvjerenost, koliko to da prije nastupa više ne osjećam baš nikakvu tremu, nego osjećam samo kako sam napunjen adrenalinom i samo čekam da zagrizemo u komade.
RockLine: Gdje i kako si naučio bubnjati?
Miha: Moj brat svira bubnjeve. Puno sam ga puta promatrao dok svira. Promatrao sam ga i kad je samo vježbao s palicama u rukama, bez da je bubnjao. Tako se dogodilo da sam mu jednom ukrao palice pa sam bubnjao po jastucima, čak i po njegovim bubnjevima, kad njega nije bilo, krišom. Cijela stvar me sve više zabavljala i privlačila. Kad sam dolazio kući iz škole, a roditelja još nije bilo doma, brzo sam skočio po kasetu, ugurao je u glazbeni stolp i u ritmu glazbe mahao palicama po zraku. Po dva sata dnevno. Dani su se zbrojili najprije u jednu godinu, pa u dvije. Istovremeno mi se otvarao horizont. Još ni sam ne znam objasniti kako. Kasnije mi je kolega dopustio da vježbam na njegovim bubnjevima.
RockLine: Kao da ti je bilo suđeno?
Miha: Da. Moram priznati da u tom smislu imam zbilja sreće. Uživam u tome. To je u meni. Primarna stvar. A i kad promatram ljude koji dođu u kontakt sa samim instrumentom. Ne poznajem nikoga koga barem malo ne bi “povuklo” da ne sjedne za bubnjeve i isproba kako to ide. Očito svi u sebi nosimo neku primarnu vezu s ritmom.
fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
