Autor: Aleš Podbrežnik, Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Datum koncerta: 27.08.2007
Broj posjetitelja: 1708
Cijena karte: 150.000
Organizatori su se pobrinuli barem za zdravstveni minimum i dijelili besplatne kabanice, a pozornica posljednjeg glazbenog obračuna zbog bijele boje polivinilnih kišnih štitnika podsjećala je gotovo na skup Ku-Klux-Klanovaca. Hvala bogu da nije bilo puno tamnoputih izvođača, jer bi ih pri pogledu na tisuće bijelih prikaza stislo i mogli bismo početi evocirati sjećanja na vremena rasne segregacije …
DRIVE BY ARGUMENT: 14.20 – 15.00
I prvi put u tri dana obećavalo je da će koncertna livada Velikog finala biti uzorana baš na glavnoj pozornici, Race stageu. Kao prvi su svoju viziju alternativnog indie rocka došli predstaviti mladci iz škotskog gradića Ayr, Drive By Argument. Prilično anonimno, ali ništa manje šareno društvo petero prijatelja već je na prvi pogled podsjećalo na studente čarobnjačke škole Bradavičarke iz Harryja Pottera, a međuljudska kemija već prvim dodirom minijaturnih klavijaturskih tipki pokreće atmosferu tendencioznog screamo raspoloženja. U svom lebdenju između imaginarija Radioheada, At The Drive In i Musea dugokosi basist Ryan, gitarist i klavijaturist Colin, dečko s dugim crvenim čuperkom kose koji mu je kao krhotina padao na lice, njegov gitarski kompanjon Stu, minijaturni bubnjar Lewis te škotska inačica slovenskog zabavljača Slona, frontmen s naočalama, pjevač i drugi klavijaturist Stoke, iz takta u takt privlačili su sve više ljudi. U lipnju su izdali i svoj dugometražni glazbeni debi, album Sex Lines Are Expensive Comedy, a nakon slušanja elektro eksperimentalnog nizanja fragmenata nadahnute katarze jasno je da bi bila velika šteta da su ostali samo na jednom izdanju, jer su Drive By Argument nadareni u smislu glazbene svježine i originalnosti, koje se na pozornici posljednjih dana moglo čuti tek u tragovima. Pjesme poput ‘Sex Lines Are Expensive Comedy’ i ‘Eyefish Star Fish Eye’ doduše još se ne mogu definirati kao hitovi, ali ulaze u uho neusiljeno, nenaporno, a reakcija mase pokazatelj je zadovoljavajuće razine kataliziranog scenskog erotizma i kemije. Pljesak je za strance sa sjevera bio glasna pohvala i nagrada za pokazani trud i muzikalnost. Nakon otprilike tričetvrt sata dugog seta Škoti se opraštaju i, zadovoljni vlastitim nastupom, prepuštaju daske domaćinima.
HELLOGOODBYE: 15.15 – 15.55
Zakonom bi trebalo propisati da tko god za ime grupe želi odabrati stihove ili naslove pjesama kakvih Beatlesa mora podnijeti barem certifikat kvalitete. U tom bi slučaju kalifornijski power popovci, synth popovci, bubble-popovci ili kako god ih htjeli etiketirati morali odabrati neko drugo ime. Iako su na sceni već dobrih šest godina, tek su prošle godine izdali album koji se kiti naslovom Zombies! Aliens! Vampires! Dinosaurs! Najstrašnije u nizu utvara i strahova upravo je činjenica da sami sebe smatraju plodnim glazbenicima. Prvi pozdrav publici bio je više mlitavo mahanje, zbog kojeg je slučajni prolaznik dobio dojam da su “seks simbol” za peglanje na sredini pozornice, sramežljivi pjevač i gitarist Forrest Kline, klavijaturist Jesse Kurvink, basist Marcus Cole i Chris Profeta više plod kozmičke šale nego ozbiljan bend. Cmizdrenje i bijedna melodika. Isprazne i usisavačem pročišćene tekstove, u kojima su ostali samo, opet, klišeji i zarezi, bombardirali su nas nemilosrdnih pedeset minuta, u kojima je jedinu dinamiku na pozornici osiguravala trema zbog koje su Forrestu klecala koljena. A kad pjeva o ljubavnim činjenicama u pjesmama ‘Baby It’s A Fact’, ‘Here (In Your Arms)’, ‘Shimmy Shimmy Quarter Turn’ ili ‘All Of Your Love’, kvartet nevinašaca vam se iskreno smili pa počnete pljeskati zato što se to nekako pristoji, zar ne? Ako je istina da je nomen est omen, onda se u imenu grupe Hellogoodbye više oduševljavam drugim dijelom, kad ga se dosljedno i istinski provede.
SORGENTE: 16.10 – 16.55
Puno više erotike i zanimljivosti imaju bečki dečki, funk reperi koji doista znaju suvereno braniti boje glazbe, grupa Sorgente. Kvintet je okupirao pozornicu i servirao bograč poslušljive glazbe uz koju vas uhvati da biste se ljubili. Funka nam nedostaje. Potpuna nepoznanica, o kojoj nisam ni naknadno mogao saznati ništa opipljivo, bio je repertoar seksteta već sam po sebi privlačan niz svih skladbi sa zadnjeg, odnosno do sada jedinog albuma First…And Then?! Fafuu, pjevač koji povremeno prihvati dvanaestožičanu gitaru, majstor je komunikacije s publikom, a gdje mu ponestane glasa, dopunjuju ga Ojam, saksofonist Peti i Mr. Jacobsen, solo gitarist. Višeglasna uglazbljenost u današnje je vrijeme, kad se publici prodaju instant proizvodi, barem što se tiče rocka, rijetkost. Sorgente su prožeti melodikom i ritmom. To odaju klasični funk štikleci kao ‘Funky Donkey’, ‘Pumpin”, ‘Tight Shit’, a među funk uključuju fragmente soula i r’n’b-ja. Ubrojio bih ih među najveća iznenađenja festivala, no treba uzeti u obzir i sretan splet okolnosti zbog kojih su s zabačene Open(minded) Stage preseljeni na središnju pozornicu. Usprkos prilično stresnoj situaciji dečki su se u ulogu jedinstveno uživjeli te barem naizgled prikrili stres i tremu.
GODS OF BLITZ: 17.10 – 18.00
Kičasti neonski natpis navodnih “Bogova bljeska” značio je iznenađenje koje se dalo i očekivati, jer su organizatori posljednji dan ostali bez još jednog headlinera. Niz otkazivanja nastavio je i zaključio glazbeni derivat po imenu Klaxons. Ostarjeli striko-tipovi, koji su se kalili i na njemačkoj turneji s Nickom Olivierijem, bivšim članom grupe Queens Of The Stone Age, svoj su centar postavili u neposrednoj blizini Reichstaga, gitaristi Jens Freudenberg, Olli Wong, bubnjar Jakob Kiersch i basistično vokalni centar grlenog pjevanja Sebastian Barusta Gaebel u svojoj trogodišnjoj povijesti zajedničkog stvaranja imaju čak dva albuma. Nakon predlanjskog izdanja Stolen Horse ove se godine pojavio i drugi “umotvor”, ploča Reporting The Mirage. A čudo bi bilo da su berlinski rockeri probili plato i postali svjetski europski fenomen, jer je ovo što smo čuli bliže preglasnoj inačici klišejiziranog garažnog rocka, gdje ste u poziciji da se morate frontalno suočiti sa zvučnim pretjerivanjem i bijednim riffovima, a piku na i audio brutalnom silovanju stavlja činjenica da su Marshalli navijeni do kraja, tako da pred razvučenom crijevastom nakazom komada ‘The Rising’, ‘Greetings From the Flasbackville’ i, recimo, ‘Gods Of Blitz’ zapravo nemate kamo pobjeći. Domaći glazbeni zaljubljenici pak doživljavali su ponovni val orgazmičnog raspoloženja. Možda zato što se ispod debelih slojeva sranja dadu naslutiti odsjaji punkerske etike i metalski nabrijanih gitara. Ostatak je bolje zaboraviti nego pamtiti u nedogled. Nažalost, “zvjezdana” predstava bila je nešto duža i nakon 50 minuta, uz srdačnu zahvalu publici, u kojoj se nisu zahvalili samo svojim ženama što su ih pustile da nastupe, mamama što su im ugradile tako fenomenalan “talent” i svima ostalima, primijetili su i plakat na obližnjem brdu, na kojem su vas zvali u obližnje gnijezdo erotskih užitaka, u noćni bar. Kako “originalno”. Kako “odraslo”. Kako “oduševljavajuće”. Bogovi groma više su Bogovi prdeža, a u ustima je ostao okus koji bi vjerojatno dobio da si porciju govneta isplahnuo mlakom mokraćom. Slijedila je kraća pauza tijekom koje je razvodnjeni okus upravo odslušanog trebalo nekako isprati i ublažiti pivom …
THE LOCOS: 18.30 – 19.20
Prilično spasonosno i blagotvorno smirenje prije rasplamsalih negativnih kritika i nezadovoljstva većine publike donijelo je društvo španjolski govorećih zabavljača, ska punkera i prije svega beskompromisnih čudaka, grupa The Locos (Blazneži ili Ludaci po naški), koja je pred ispražnjene zaplate Race Stagea namamila horde punkera i emota, koji su išli izboriti najbolje pozicije pred nastupe najeminentnijih glazbenih gostiju. Katarza zvuka, usprkos tomu što bi mnogi zaključili da su vremena skate punka i ska odavno pokopana, izazvala je buran odziv, a zabavu je okrunila razmjena tjelesnih sokova između publike i izvođača. Crvenokosi pjevač Pipi, majstor presvlačenja, tijekom pjesama se čak triput preobukao. Iz uobičajene opreme prešao je na policajsku inačicu Elvisa, koji maše pendrekom i izaziva salve zadovoljstva, a tijekom pjesme posvećene Georgeu Bushu, s kojim se obračunavaju svi aktualni punkeri, nad pozornicom se napuše Locos inačica Kipa slobode, koja s kosom i podignutim srednjakom prkosi trenutnoj političkoj situaciji. Tigrooki gitarist Santi, kojeg podupiru basist Andrés “Coco”, divlji bubnjar Hatuey, brass sekcija Luisa Frana i Javija te drugi brenkač, gitarist Ken, kompanjoni su jake satire i humora. Pipi se preobuče i u kardinala te papinski obradi izopačeno licemjerje Vatikana, a sve je odjeveno u cirkusku atmosferu sarkazma, ironije i zvučne jednostavnosti. Less Is More. Locos pometu s konkurencijom i ukradu žezlo dotadašnje nadmoći na glavnoj pozornici. I svjesni su pobjede te znaju da je stanje punkerske uzurpacije potpuno dementnih, pop-om prožetih masa posve prirodno stanje bivanja. Sve pohvale i čestitke. Vrijedni ponovnog scenskog iskušenja!
FALL OUT BOY: 19.50 – 20.50
Prvi pravi headlineri posljednjeg dana bili su dečki iz Chicaga, koji su ime dobili po sporednom liku kultnog crtića The Simpsons, i u skladu s imenom počeli su se gomilati redovi kabanica pod pozornicom, koji su se gimnastički zagrijavali i planirali desant crowd surfera na ništa sluteće, ali uvijek spremne zaštitare, koji su podsjećali na austrijsku inačicu Hell’s Angelsa. Prilično duge pripreme i rastuću nervozu publike prekida zvuk fanfara, nakon čega pozornicu zauzimaju debeljuškasti pjevač i gitarist koji se skriva iza sunčanih naočala i kad nema sunca, Patrick Stump, a ostatak sastava čine još basist Pete Wentz, koji ujedno i pjeva te se brine za inteligentne tekstove, solo gitarist Joe Trohman, bubnjar Andy Hurley, i prikaz scenske snage i spremnosti može početi! Nakon dva albuma izdana kod malih izdavača, albuma Fall Out Boy’s Evening Out with Your Girlfriend (2002, Uprising Records) i Take This to Your Grave (2003, Fueled By Ramen), čikaški emo coreovci, punkeri ili samo rockeri, ovisno o tome kako ih već smjestite u sistematiku suvremenog rocka, prešli su vrata velike izdavačke kuće i zasjali s dva opjevana albuma koji su, ekonomski gledano, prilično velik komercijalni hit u SAD-u, ali i s ove strane bare – albumi From Under the Cork Tree (2005, Island Records) i posljednji, Infinity on High (2007, Island Records), FOB su si utrli put do slave. Prvi akordi i ludilo počinje. Publika skače kao da je plaćena za to, a kaotičnu invaziju crowd surfera mogli bismo usporediti s invazijom na Normandiju. Ipak, dalo se čuti da su Pete i kompanija aljkavi, a manjak kvalitetnih vokala kompenziraju divljim okolovratnim akrobacijama, visokim skokovima i nemilosrdnim ritmom emo hitova poput “Sugar, We’re Going Down”, “Dance, Dance”, “A Little Less Sixteen Candles, a Little More ‘Touch Me’˝, “Dead on Arrival”, “Grand Theft Autumn / Where Is Your Boy”, “Saturday” te najnovijih – “This Ain’t a Scene, It’s an Arms Race”, “The Carpal Tunnel of Love”, “Thnks fr th Mmrs”, “The Take Over, The Break’s Over” i još bismo mogli nabrajati. Zapravo je glazba prilično dvodimenzionalna i namijenjena vlaženju međunožja tinejdžerica, akrobatskim pokušajima koncertnih samoubojstava i prilično opskurnoj zabavi. Glazbeno gledano usuđujem se prosuditi da su FOB na FreQuencyju bili više u fazi štednje energije, a danak je nedvojbeno uzeo i Jägermeister te koje pivo previše …
FALL OUT BOY setlista:
1. Thriller
2. Grand theft Authumn
3. Where Is Your Boy
4. Take Over, The Break’s Over
5. Sugar We’re Going Down
6. Dance Dance
7. Thnks Fr Th Mmrs
8. Hum Hallelujah
9. The Carpal Tunnel Of Love
10. This Ain’t A Scene It’s An Arms Race
11. The Power Of Love
12. Beat It
13. One And Only
14. Saturday
KAISER CHIEFS: 21.20 – 22.50
Isprva su bili Runston Parva, no kako ime po yorkshirskom selu nije baš najzvučnije, ubrzo su se preimenovali i postali Carevi šefovi, Kaiser Chiefs. Nakon savršenog nastupa na ovogodišnjem Radar Festivalu, kad smo ih mogli pogledati u Zagrebu, mladci iz Leedsa došli su žeti plodove svoje sadašnje slave i u Salzburgring, a nastup je privukao većinu posjetitelja ovogodišnjeg kišnog kolovoškog pop rajanja baš pred reflektore glavne pozornice. Na pozornici se ubrzo razbujao natpis koji je obećavao nedvojbeno njihov vehementni trijumf volje, dobre glazbe i scenske magije. Pjevač Ricky Wilson središnji je scenski magnet koji zna prikovati na sebe i najzahtjevniji par očiju. Kaiser Chiefs nova su generacija brit pop rockera koji su u nekoliko godina aktivnog stvaranja sabrali bisere svoje kreativnosti u dva cjelovečernja albuma – srebrom odlikovani album Employment i ovogodišnji album Yours Truly, Angry Mob, koji ruši sve rekorde i skuplja krvavo zarađen novac i nagrade. Koncertnih vrhunaca bilo je previše da bi se mogli nabrojiti svi. Recimo briljantna i nadahnuta verzija pjesme ‘Oh My God’, pa, naravno, hit ‘I Predict a Riot’, ‘Ruby’, ‘Angry Mob’ i još i još. Dominantna pozicija i čvrsto stojeći instrumentarij, vješto vitlanje mikrofonom i tečna obraćanja između komada nužnost su ako svoju “rulju” želite držati na uzici onako kako sami želite. A Kaiser Chiefs to znaju. Nastup koji u najgorem slučaju zaslužuje čvrstu devetku, a u najboljem ocjenu čiste desetke, barem je malčice ublažio lavinu kritika koje bi se mogle uputiti organizatorima, ali o tome kasnije. Kaiser Chiefs nažalost su prekratko vrijeme na glazbenom prijestolju da bismo ih smatrali savršenim zaključkom festivala. Odsvirali su svoj set. Odsvirali bez neželjenih okliznuća. I odsvirali su gotovo sve što se u tih nekoliko godina nakupilo u hrpi autorskog materijala. Fenomen su, ali ne toliko velik da bi se moglo biti potpuno zadovoljno nakon svega. Nažalost, u doba poplave popularnih grupa i MTV logike postali smo prilično razmaženi i čak i kad dobijemo približnost savršenstvu, žudimo za više i bolje, pa je gotovo sat i pol dug set brit pop rocka bio tek dražilo pred velikim finalom koje je tek trebalo uslijediti.
KAISER CHIEFS setlista:
1. Modern Way
2. I Predict A Riot
3. The Angry Mob
4. Highroyds
5. Thank You Very Much
6. I Can DoIit Without You
7. Ruby
8. Everyday I Love You Less And Less
9. Everthing Is Average Nowadays
10. Learnt My Lesson Well
11. Retirement
12. Na Na Na Na Naaa
13. I Was Born To Be A Dance
14. Caroline, Yes
15. Take Me Temperture
16. Oh My God
17. When The Heat Dies Down
SEEED: 23.20 – 01.00
Teško bih rekao da sam uz najavu posljednjeg izvođača na velikoj pozornici doživio ekstazu ili barem onu glazbenu erekciju koju si nakon nedvojbeno uspješnijeg i kvalitetnijeg Nova Rock festivala mogu ubuduće samo poželjeti. Nisam ljubitelj dance glazbe, nametljivog rastafarijanstva i repanja pod svaku cijenu, pa sam s mukom kroteći želju za odlaskom u suho zaklonište svog šatora. Berlinčani, koji su nam ponuđeni kao veliko finale, činili su mi se, nakon pretjerano dugih priprema, tajanstvenosti (sve scenske pripreme odvijale su se iza velikog crvenog zastora, pa sam pretpostavljao da nas čeka barem nastup neke kontroverzne Madonne ili sličnih umjetnika). Napokon zastor pada. Scenska magla, koju bi se moglo rezati, prizvala je sjećanja na djetinjstvo i patuljka Smuka, nedostajali su samo ribnjak, trska i kratkonogi zeleni škrat… Umjesto toga, u preširokim hlačama i okićeni “prijeko potrebnim” zlatom, na pozornicu su doskakutali Seeed, dvanaestočlani reperski kolektiv koji po izgledu podsjeća na prošireni sastav Kocka. Prvi poka poka ritmovi i dečki počinju po Shaggyjevski dražiti oberkrajnere. Zadnji album (ploča Next!) nedvojbeno je na polici svakog oberkrajnera, jer su im svi jeli iz ruke, a kako sam u kloniranju istih ritmova i “buga-wuga” budalaštinama doživio potpuni pad volje za životom, puno pametnije rješenje kišnog dana vidio sam u njegovanju približavajuće prehlade u toplom zaklonu svog šatora.
FROM DOWN TO FALL: 14.25 – 15.10
Dok su Drive By Argument na Race Stageu otvorili treći dan festivala, službenih pet minuta iza njih na Green Stageu počeli su “grmjeti” novopečeni emo core screameri From Down To Fall, domaćini iz Beča. Dečki su udarili vokalima dvaju lica, melodičnog i vrištećeg, podloženog tvrdim agresivnim riffovima. Izvanredna prilika da se pred domaćom masom nađu s lijepih 45 minuta u džepu za predstavljanje svog imena i svoje glazbe. Uz najnovije izume, još skladbe Hate Is The New Loud i Days Of Neon Grey, vrlo predvidljivo, pomekšano i svučeno do kosti, vrištavi lijepi dečkići za dobro jutro… po slušanom puno recikliranih riffovskih klišeja, grešaka u komunikaciji hvatanja ritma između gitarskih riffova i bubnjeva, unatoč tomu hrabrost grupe da slaže tekstove na engleskom… Mladi dečki, vidjet ćemo što će se s njima dogoditi u budućnosti.
GROSSSTADTGEFLUSTER: 15.30 – 16.15
Germansko nasljeđe se nastavlja. Ako sam plakao kod prethodne grupe, ovaj put sam počeo cmizdriti naglas. Curičast ženski vokal bambi efekta, sintetička instrumentalna kozmetika skrivena pod izlikom njemačkih stihova. Melankolični patos. Liebe schmeckt gut, pa Fur dich… bogomor za vrijeme popodnevnog ručka.
THE ELECTRIC SOFT PARADE: 16.35 – 17.25
U pravom strahu od upale bubnjića ponovno sam prošetao do Green Stagea. I napokon. Pravi indie rock, momci iz Brightona, s juga Velike Britanije, koji svakako može pobuditi zanimanje. Postava: Thomas White (vokal, gitara), zatim njegov brat u manje iznenađenoj inačici Alex White (vokal, gitara, klavijature), Matthew Twaites (bas gitara, klavijature) i Matthew Priest (bubnjevi).. Lijepo zaokruženi poppy beatovi, prirodno zvučni gitarski zahvati, snažan oslonac cjelokupne zvučne slike grupe na klavijaturama. Naravno, ništa novo još nečuveno, momci jednostavno kod kuće posjeduju tvornicu recikliranja. Grupa je ponosno i “na veliko” predstavljala studijski prvijenac “No Need to be Downhearted”, koji je izašao u drugoj polovici srpnja 2007. Tako su se redale i skladbe Cold World, If That’s The Case, Then I Don’t Know, Life In the Backseat, Have You Ever Felt Like It’s Too Late? U zaključku nisu izostale ni Everybody Wants, Biting The Soles Of My Feet, A Beating Heart, Secrets i Loose Yr Frown. Naravno, glazba pod snažnim utjecajem The Beatlesa i brit pop pokreta (izvedba skladbe Missunderstanding), ali kako već i sam naziv grupe nalaže, snažno sofisticirana s nesmetajućom potporom zvuka na synthesizerima. Grupa je djelovala počašćeno pozivom da nastupa na FreQuency festivalu, što je Thomas publici i bez okolišanja priopćio. Publika je poslužila najsiromašnijim posjetom od sva tri dana, čemu su kumovali umor od općeg rajanja, ponovna kiša koja se u izobilju nastavila i treći dan festivala te, kako god okrenem, i vrlo tužan line-up izvođača.
MONEYBROTHER: 17.45 – 18.35
Projekt je Šveđanina Andersa Wendina. Čovjek je još jedan od majstora restauracije već izmišljenog i posjeduje odličan kameleonski promjenjiv vokal! Takvoga nije teško “komercijalizirati”, zapravo je to vrlo praktično i dobrodošlo, pa je redovito obuven u posve standardnu obuću prirodno zvučećeg pop rocka, koji vijore upadi alt saksofona, upotreba orgulja, klasičnog klavira, točkasta gravitacija prema soul kozmetici. Zanimljivo je da je Anders s kompanijom isprva pokazivao blagu suzdržanost, a većinu pozornosti na sebe je usmjeravao njegov kompanjon na Andersovom krajnjem desnom boku, saksofonist s rock a’billy zalizanom frizurom i naočalicama “rožnatih” okvira, koje mu je vjerojatno ostavio još njegov pradjed. U nastavku su se dečki razživjeli, poslužili odlično izrađenim i usklađenim nastupom koji je donio potreban dodir uživljenosti i spontanosti, a Andersu se razvezao i jezik pa je njime dodatno zabavljao publiku ispod pozornice. Naravno, ne treba posebno isticati da se u publici opet najviše kidalo djevojčicama.
MONEYBROTHER setlista:
1. Just Another Summer
2. My Little Girl
3. The Pressure
4. Will Not Happen
5. They Are Building Walls Around Us
6. Down At The R
7. Blow Him Back Into My Arm
8. Joanna
9. Guess Who’s Gonna Get Some Tonight
10. Reconsider
3 FEET SMALLER: 19.05 – 19.55
Austrijski artikl, trio u postavi Marcus Smaller (vokal, gitara), Roberto Franko (bubnjevi) i El Howdy (bas gitara) nije tako star. Osnovan 2000. Taj je trio svojim karizmom odlično uhvatio standarde klasičnih punk bendova osamdesetih i kombinirao ih s melodičnom pjevnošću u trendovsku emo core zgibanku, što se iskrilo u izravnom, beskompromisnom stavu uspravnih rogova i nezaustavljive rock ‘n roll riffovske snage. Ljudima pod pozornicom je pukao film i Green Stage je tako u drugoj polovici programa pojavom 3 Feet Smaller prešao na jasno disjunktnu razdjelnicu uhvaćenog općeg raspoloženja i atmosfere. U publici su se odjednom snažno zavrtjele glave, prevrtala tijela, a intenzitet rockerskog pritiska s publikine je strane bio poduprt i izvrsnim vladanjem, makar engleskim, stihovima skladbi koje je grupa izvodila. Marcus Smaller posjeduje izvrstan smisao za humor, engleski mu teče praktički savršeno i za ovaj trio bi bez poteškoća mogao pogrešno pomisliti da ne dolazi “samo” iz Austrije. Dance With Me, I’ve Done Wrong, Strike Back, Headlights lavinastih refrena otkotrljali su se među publiku, koja je odzivom pokazala koliko su dečki omiljeni na domaćem terenu. Kompaktan doživljen nastup nabijen visokim voltažom!
MADSEN: 20.25 – 21.25
U stanci dok smo čekali Nijemce Madsen i fotografirali Fall Out Boy na Race Stageu, prestalo je kišiti. Štoviše, na zapadu se nebo kupalo u bojama užarenog sunca, koje je polako gasilo u san. S noći je došlo osvježenje i zubi su počeli cvokotati od nagrizajuće hladnoće. Barem je kiša prestala i nećete vjerovati, kišu nismo vidjeli više do kraja festivala. Grupa Madsen dobila je ime na vrlo prirodan način, jer u sastavu okuplja tri člana s istim prezimenom, i to braću Sebastiana (vokal, gitara), Johannesa (gitara), Saschu (vjerojatno ste već pogodili da se pišu Madsen). Društvo im prave još Nik Maurer (bas gitara) i Folli Jahncke (orgulje). Grupa je s ugovorom u džepu s izdavačem Universal Music u samo dvije godine napravila izniman komercijalni proboj. Riječ je o glazbeno stilskom ekvivalentu jednako omiljenim Nijemcima Tocotronic, koji su na Green Stageu nastupali prvog dana. I sama atmosfera općenito bila je uvelike slična. Ponavljam se, ali publika je doslovno luda za tim dečkima. Tu su bile Goodbye Logik – jedno od kompozicijski boljih dostignuća njihove karijere, Die perfektion, gdje je u refrenu Sebastian preko vrištavog razvlačenja refrena isprobao krajnje granice elastičnosti svojih glasnica, pa tu je bila još jedna “pjesmica” – takva posebno zarazno melodičnog refrena Ein sturm, namijenjena otvaranju koncerta grupe,… ukratko, dečki su naišli na nevjerojatno vrelu odzivnost publike, koja nije ostala ravnodušna prema oslobađanju energije općeg direndaja, dok je ludovala pod diktatom najvećih uspješnica svojih tinejdžerskih idola. Doista nemaš što dodati. Madsen su glatko nauljen stroj koji je nezaustavljivo mljeo eter na krilima vjerne publike, a kontakt na relaciji grupa – publika bio je savršen, magičan.
MADSEN setlista:
1. Ein Sturm
2. Goodbye Logik
3. Unzerbrechlich
4. Happy End
5. Panik
6. Diese Kinder
7. Vielleicht
8. Die Perfektion
9. Du schreibst Geschichte
10. Blitzkrieg Bop
11. Immer mehr
12. Mein Therapeut und ich
MILLENCOLIN: 21.55 – 23.00
Bili su pravi veterani u odnosu na juvenilno društvo konkurencije Green Stagea posljednjeg dana. Njihov se nastup križao s terminom nastupa Kaiser Chiefs na Race Stageu. Millencolin su davno preživjeli svoje najbolje godine komercijalne razvikanosti, odnosno posljedične MTV-jevske atraktivnosti. Ne da zbog toga pod pozornicom ne bi bilo ljudi kad su švedski skate punkeri zauzeli položaje na njoj, jer su imali pogled i podršku tisuća ruku koje su vrvjele dolje, pa ipak, nakon Madsen je poveća masa odmarširala 15 minuta pješice pod Race Stage, na modernije Kaiser Chiefs. “Milenkoti” su režeći “cijepali” drva, koja su se raspadala na finu piljevinu posebno plemenitog podrijetla. Cash or Clash? Oboje naravno, ali kao što je spomenuto u filmu devedesetih. Ostao je pak Clash! Razvratni rock’n’roll pod ravnateljskom palicom pozitivno nastrojenih vokala i “Milenkoti” su na pozornici ispali kao prava četveroglava ulična banda, prava četa gusarskih faraonskih mrava koja temeljito pustoši sve pred sobom. Rutina, iskustvo, koji su plod duge kilometraže sastava. Ono što sam slušao zapravo je rock’n’roll s jako lijepim refrenčićima, predvidljivo zaokruženim, jednostavna adrenalinska žurba, namijenjena snažnom vrtloženju slušateljskih glava pod pozornicom. Momci su potpuno potentni, u mješavini starog i novog upozorili su da su njihovi punkerski korijeni nezamjenjivi – Olympic s albuma “Life On A Plate” (1995) potvrdila je da Millencolin još uvijek mogu rušiti paklenom brzinom, snagom i preciznošću, da zaspu publiku pravim vatrenim plesom, što je publika u jeziku spontanosti shvatila kao juriš na totalni mosh pit.
MILLENCOLIN setlista:
1. No Cigar
2. Farewell My Hell
3. Ray
4. The Ballad
5. Fox
6. Mr Clean
7. Botanic Mistress
8. Penguins & Polarbears
9. Bullion
10. Story of my life
11. Black eye
12. Olympic
13. Cash or Clash
14. Man or mouse
15. E20 norr
16. Duckpond
BILLY TALENT: 23.30 – 00.50
Billy tko? Kanadski bivši Pezz, koji su zvjezdani status stekli tek nedavno kao Billy Talent, u postavi Benjamin Kowalewicz (vokal), za kojeg tko pogrešno misli da je on Billy Talent (ime su dečki preuzeli od lika iz novele “Hard Core Logo” autora Michaela Turnera), zatim Ian D’Sa (gitara), Jonathan Gallant (bas gitara) i Aaron Solowoniuk (bubnjevi), pravi klasični rock kvartet iz kanadskog Toronta, spasio je sve one koji su na FreQuency došli po rock, a ne po zviranje pod ravnateljskom palicom kozmetičkog elektro kucanja Seeeda, koji su raz-seed-ali istodobno na pozornici Race Stagea (jadni Sandi, he, he…). Post punkeri su ponudili glazbene vidike svog “talenta”, Billy Talenta! Oba albuma koja su izdali zastupljena su s ulomcima vrhunaca u setlisti. Ono što predstavljaju Billy Talent u Kanadi, predstavljaju u 2007. recimo Kaiser Chiefs u Europi, s najočitijom razlikom u vokalima, jer Kowalewicz pjeva puno oštrije, s očitim zametcima mahnitih trzaja, s blagom opskurnošću u boji vokala, dok vokal u Kaiser Chiefs ovoj grupi daje odlučnu notu brit popa, što kod Kanađana ni u snu nećete naći. Dečki su pojeli ljude otvaranjem This Is How It Goes, ostali nemilosrdno nabrušeni u Devil In A Midnight Mass i zapravo davali gas iz skladbe u skladbu, tako da je atmosfera dosegla vrelište na kraju koncerta, kad su Billy Talent prodrmali masu trojcem uključenim u bis Fallen Leaves, Red Flag i ). Bio je posljednji dan festivala i oba stagea, Race i Green, bila su posjećena do krajnjih kapaciteta. Tko se našao prije koncerta Seeeda i Billy Talent negdje između dviju pozornica, mogao je biti zadovoljan ako je uopće dospio do platoa između tornja s mikserskim pultom i pozornice. Nosivost je tako po posjeti bila maksimalno iskorištena. To je rezultiralo stvaranjem čarobnog ugođaja tijekom nastupa posljednjih jahača na festivalu. Hurikan pod pozornicom, kao da se publika kroz intenzivnu koncentraciju mentalno dulje fokusirala na događaj u kojem će podijeliti energiju s Billy Talent. Tinejdžeri su doslovno kišili preko prvog reda u prostor tik pod pozornicom, pa su neki u njega pali kao čep, jer je i iscrpljenost učinila svoje. Završetak festivala u velikom stilu.
1. This Is How It Goes
2. Devil In A Midnight Mass
3. Line & Sinker
4. Worker Bees
5. The Ex
6. River Below
7. Nothing To Loose
8. This Suffering
9. Pins And Needles
10. Sympathy
11. Surrender
12. Try Honesty
—-bis—–
13. Fallen Leaves
14. Red Flag
15. (
zaključak: Sandi Sadar
A sam festival? Opća ocjena trodnevnog maratona je, barem s moje strane, na pola puta između super i jebeno loše (najbliža je kombinacija obaju izraza bez veznika). Što može odvagnuti činjenicu da su otkazani brojni headlineri, a zauzvrat ste dobili uglavnom mnoštvo prosječnih i podprosječnih plagijata s meni vrlo strane i nedraga njemačke glazbene scene? To je gotovo kao da ste se nadali kolaču, a kako ga nažalost nije bilo za staviti na stol, bit ćete zadovoljni dvopekom i mineralnom vodom. Glazbeno gurmanstvo nedvojbeno je zajamčeno, zar ne? Ako se priča ovogodišnjeg festivala ponovi i sljedeće godine, organizatori se mogu nadati da će brojati znatno manje glava u krdu mase – a i ona će biti pretežno, ako ne i posve, samo iz Austrije, Njemačke i ostalih njemačkim jezikom govorećih zemalja. Germanizacija über alles nažalost ne “pali”. Inače su, što se organizacije tiče, organizatori pokazali smisao za logistiku i spartansku disciplinu. Ipak se usuđujem reći da su s ovogodišnjim FreQuencyjem, barem u našem autobusu, koji je mljeo kilometre i stajao u višekilometarskim kolonama, potpuno zadovoljni bili rijetki.
Setlista
RACE STAGE: 14.20 – 15.00: Drive By Argument 15.15 – 15.55: Hellogoodbye 16.10 – 16.55: Sorgente 17.10 – 18.00: Gods Of Bliz 18.30 – 19.20: The Locos 19.50 – 20.50: Fall Out Boy 21.20 – 22.50: Kaiser Chiefs 23.20 – 01.00: Seed GREEN STAGE: 14.25 – 15.10: From Down To Fall 15.30 – 16.15: Grossstadt-Gefluester 16.35 – 17.25: The Electric Soft Parade 17.45 – 18.35: Moneybrother 19.05 – 19.55: 3 Feet Smaller 20.25 – 21.25: Madsen 21.55 – 23.00: Millencolin 23.30 – 00.50: Billy Talent
Galerija fotografija
