Mjesto: Rdeči Trg, Postojna, Slovenija
Datum koncerta: 27.08.2007
Broj posjetitelja: 0
Cijena karte: /
Stigla je atrakcija! Barem ako sudimo po tome koliko se ljudi naguralo na Rdečem trgu, gdje se održava već tradicionalni godišnji postojnski festival Zmaj Ma Mlade. I to u utorak navečer! Doista je stigla jedinstvena atrakcija. Baš takva, pravi štimung za “zapadni svijet”, koji žudi za svime što ima malo egzotičniji prizvuk.
Činilo se kao da se tihi vjetar uvukao u noć koja se savijala pod težinom očekivanja. To je bio vjetar koji je u daljini zadržavao kišu, koju su meteorolozi već dan prije tako vjerno najavljivali, i to je bio vjetar koji je pratio tucet nomadskih duša i njihova pastira zvanog Boban. Boban Marković. Tucet pratećih nomadskih duša čini njegov orkestar, odnosno orkestar. Da, stigli su s temperamentnog jugoistoka na suzdržani i uglađeni zapad, no glazba, baš kao i vjetar, ne poznaje granice. Načelno.
Riječ je o istom onom jugoistoku koji nam je nekoć bio tako blizu i pokazalo se da nam je blizu i dalje, ako ne i bliže, a istodobno je neshvatljivo daleko i zastupa svijet i kulturu koji su nam u najboljem slučaju poznati iz izblijedjelih sjećanja, posve isprepletenih s napola zaboravljenim snovima, a opet naivno i nesavladivo privlačni. Kultura kojoj obavezno slijedi i kulturni šok. Drugim riječima, smisao je upravo u kulturnom šoku, otklonu, kojem se neizmjerno rado prepuštamo. Kako ne, jer riječ je o kulturi koja s našom nema puno zajedničkog, osim imena, a u čestim napadima domoljubnog “veselja” sve bi se to nazvalo bilo čime samo ne kulturom… Kad pak nema razloga za paniku, ta kultura može zaživjeti u najboljem svjetlu, koja zaista ima štošta pokazati i jednako toliko dati.
Kako god, Boban Marković Orkestar pobrinuo se za ono što je i bila osnovna svrha. Glazba i dobro raspoloženje. A toga je bilo dovoljno. Skoro. Činilo se da je taj sat i tri četvrt prošao prebrzo. Ako se u Guči može naići na natpis na ćirilici “slobodno trubite”, na ovim se prostorima rijetko kad dopušta prekoračiti vremensko ograničenje, ali kako su govorili već stari Rimljani, stvari treba završiti na vrhuncu… No, što se vrhunaca tiče, nekoliko puta tijekom nastupa učinilo se da Orkestar (nažalost) servira gozbu koja posve (čitaj – previše) odgovara zdravim europskim standardima, dakle bez masnoće, nježnije pečenu, i to još u nekakvom manje štetnom ulju. Zasigurno ne baš po receptu koji priželjkuju ljubitelji ovakve glazbe ili možda i svi oni koji očekuju nešto više od onoga što se može čuti na nekoj kompilaciji Putumayo World Music ili nečemu sličnom.
Kritika leti ponajprije na malo previše tržišno usmjeren koncept glazbe, koji mjestimice graniči s velikim big band postavama, koje bi se rado koristile u Hollywoodu za filmove o “divljem” Balkanu. Glazba, a s njom i energija, mjestimice je bila prilično mlaka i da nisam vidio gospodu i dečke koji su je inače izuzetno solidno izvodili, mogao bih zamisliti da je izvode dečki i gospoda s Kosova, iz Prištine, Čačka ili pak gospoda i dečki iz Hamburga, Helsinkija, Tokija ili iz Beverly Hillsa. No (srećom) pokazalo se da to ipak nije dominantan dio orkestra, tek pomalo smetajući manjinski dio, koji ih naposljetku čini nešto privlačnijima (i pristupačnijima) za mase.
No, svejedno se Boban Marković Orkestar uzdiže visoko iznad mnoštva najraznovrsnijih turbo zabavljača i bilo bi krajnje nepravedno proglasiti ga turbo trubačem samo zato što je malo više “top” oko rubova.
Orkestar se sastoji od deset trubača, s Bobanom u prvom planu, koji svoje mjesto sve više povlači u pozadinu i najsvjetlije mjesto u postavi već neko vrijeme prepušta svojem sinu Marku, pa je, kako je i najavio, riječ o “Marko Marković Orkestar!”; uz trube u postavi su i trojica udaraljkaša, bez kojih se ne može ni u jednom ozbiljnom fanfarnom orkestru. Što se tiče prosječne starosti glazbenika u postavi, većina ih je već bliža Markovim godinama nego Bobanovima, ali tako se održava vitalnost i prenosi kulturni naboj na iduće generacije.
Orkestar se prepuštao ponajprije duljim instrumentalnim i prilično dinamičnim skladbama, a mjestimice je Boban prihvatio i mikrofon pa nešto otpjevao, osobito u završnom dijelu nastupa, kad je prilično razgrijanu publiku razveselio gotovo narodnim pjesmama Gorana Bregovića “Mesečina” i “Djurdjev Dan”, tijekom kojih su se posve simbolično izlile one davno najavljivane kapi s neba. A da taj poklon Bregoviću bude još potpuniji, nije moglo proći bez skladbe “Kalašnjikov”, koja je kroz film Underground cijelu kulturu trubača podigla s margine u široko nebo, iako prilično nepravedno posve mimo pravog (ali nekrunjenog!) kralja romske glazbe Šabana Bajramovića.
Kako god, mjesečina i trube ubojita su kombinacija i čak i kad su one posve utihnule, a kišne kapi prekrile razgrijano tlo, (gotovo) ekstatične osjećaje nisu mogle isprati. A iza onih tamnih oblaka punih kiše skrivao se nestašni puni Mjesec, a nomadski vjetar, obojen zvucima fanfarnog orkestra, nastavio je putovati dalje u noć.
