Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavač: Decca Records
Izdanje: 1973
Trajanje: 45:07
Ocjena: 5/5
Legendarni britanski progresivno rockerski velikani Caravan, vodeći predstavnici tzv. canterbury scene, u svojoj su dugoj karijeri izveli nebrojene vragolije jer im, za razliku od većine pretjerano ozbiljnih glazbenih vršnjaka, nikad nije nedostajalo dobre volje i škakljivog (ponekad i crnog) humora. Nakon pretežno jazz rockom obojenog prethodnika »Waterloo Lily« (1972) na petom su se studijskom albumu »For Girls Who Grow Plump In The Night« vratili pobjedničkoj stilskoj formuli remek-djela »In The Land Of Grey And Pink« (1971) te sve skupa proširili duhovitim gudačkim aranžmanima u režiji novog člana, violista Geoffreya Richardsona (i danas člana sastava). Zahvaljujući njemu, njihovi karakteristični baroknopastoralni orkestralni aranžmani na »Djevojkama koje se preko noći udebljaju« postali su još slojevitiji i sočniji te učinkovitije isprepleteni s tradicionalno nepredvidljivim jazzovskim ritmičkim tendencijama. Caravan su svoje kompleksne ritmičke forme, usred kojih nije nedostajalo luđačkih improvizacija, ponovno poduprli više-manje šaljivim tekstovima kojima su na inteligentan način držali satirično zrcalo tadašnjem britanskom društvu.
U neobičnoj igri ironije skupinu je prije početka snimanja napustio kultni basist/pjevač i originalni član Richard Sinclair, dok je Stevea Millera na klavijaturama zamijenio Richardov bratić David, koji je Caravan napustio upravo zato što mu pretjerano jazzerska orijentacija, koju je na »Waterloo Lily« promicao njegov rođak, nije bila po ukusu. Na Richardovo mjesto (potonji je u to vrijeme osnovao vlastiti sastav Hatfield And The North) došao je John G. Perry, koji je uz sviranje bas gitare obavljao i ulogu pomoćnog vokalista. Glavni pjevač je naravno ostao neformalni šef sastava, briljantni gitarist Pye Hastings, koji je sa svojim specifičnim, većinom previsokim pjevačkim izljevima, često na granici falseta, bio ozbiljan izazivač Jona Andersona (Yes). Richard Coughlan, uz gospodina Hastingsa (i danas) jedini originalni član Caravan, svojom je slojevitom jazzerskom bubnjarskom tehnikom osiguravao jednu od najdinamičnijih ritam linija u cijelom žanru canterburyja.
Na »For Girls Who Grow Plump In The Night« nalazi se nekoliko najljepših i najepskijih tvorevina u njihovoj karijeri, čime se ovo remek-djelo svrstava uz bok legendarnom i među fanovima tek malo češće spominjanom »In The Land Of Grey And Pink«. Zapravo bi se sve skladbe na albumu mogle proglasiti Caravanovim evergreenima, jer većinu njih i danas s užitkom izvode na koncertnim pozornicama. Već uz uvodnu, pastoralno-baroknu suitu »Memory Lain, Hugh/Headloss«, na kojoj s nevjerojatnom energijom fuzioniraju elemente folka, jazza, simfonike i rocka, većini ‘progoljubaca’ i danas trnci prolaze niz leđa, osobito zbog slojevitih orkestralnih aranžmana i moćnog ambijenta. Sve to krasi i za ono vrijeme fenomenalna produkcija u domeni Davida Hitchcocka.
Nevjerojatna fluidnost između Pyeovih inteligentnih gitarskih pasaža, duhovitih ritmičkih finesa i Davidovih simfonijskih meandara uz Richardsonove gudačke ludorije i gostujuću flautu u režiji Pyeova brata Jimmyja, koji ima tradicionalnu ulogu gostujućeg glazbenika, cijelo vrijeme oduzima dah. Završni dio, »Headloss«, ističe se razigranim raspoloženjem i super melodičnim refrenom. Potreba za očuvanjem melodičnosti, zbog čega su se također priličito razlikovali od većine predstavnika ovog žanra, oduvijek je bila važna odlika ove legendarne canterbury skupine, koja je uz jazzerske majstore, što se glazbenih utjecaja tiče, prisezala ponajprije na ostavštinu Beatlesa.
»Hoedown« je još jedna jako zabavna tvorevina sa skakutavim ritmom, previsokim vokalom i veseljačkim ambijentom, no prividna jednostavnost melodičnog glavnog motiva varljiva je jer je opet riječ o ritmički izrazito kompleksnom Caravanovom evergreenu s temperamentnim gudačkim izljevima. »Surprise, Surprise« je predivna simfonijski obojena pastoralna balada na kojoj Pyeov vokal sja poput sunca. Iako u krasnom refrenu, gdje ga prate vrhunske popratne harmonije, zbog dosezanja visokih vokalnih linija pomalo podsjeća na Jona Andersona, svaka daljnja usporedba s legendarnim pjevačem Yesa je suvišna, jer imaju posve drukčiju boju glasa, a osim toga Pye na »Surprise, Surprise« ne pjeva o ‘sunčicima i cvjetićima’, nego se ruga nekim okoštalim društvenim normama.
Mračna klasika »C’thlu Thlu« zbog tmurnog raspoloženja i teksta o Chthuluu, mitološkom kozmičkom čudovištu iz bujne mašte kultnog američkog pisca H.P. Lovecrafta, daleko je najneobičnija tvorevina na albumu, jer na njoj vladaju neobično žestok gitarski riff i shizofrena bas linija, dok se na glavnom vokalu učinkovito izmjenjuju Pye i basist Perry. Takva je mrakobnost za Caravan doista bila neobična, no jezivo ugođaj, uz koji nije teško zamisliti Chthuluua kako puzi iz svoje mračne kozmičke tamnice na drugom svijetu, cijelo je vrijeme na izvanrednoj razini. To osobito vrijedi za završni instrumentalni dio, koji po ambijentu, i zahvaljujući brojnim inovativnim sintisajzerskim efektima i podmuklim orguljaškim pasažama, podsjeća na okultnu noćnu moru kakvu ne bi mogli zamisliti ni neki Black Sabbath.
Putovanju po mračnom labirintu slijedi podmukli evergreen »The Dog, The Dog, He’s At It Again«, koji je sa svojim nezaboravnim melodičnim refrenom i šaljivim tekstom o lokalnom žigolu među Caravanovim fanovima možda čak i njihova najpopularnija klasika. Ovaj izuzetno zabavni standard, negdje između šaljive podbadalice i orkestralnog epa, uz podrugljivu središnju melodiju u svojim nedrima ima i lijep broj prekrasnih orguljaških improvizacija u režiji Davida Sinclaira. Pobjednički refren s moćnim višeglasjem predstavlja jedan od najveličanstvenijih trenutaka u cijeloj povijesti ovih canterburyjskih velikana. Suita »Be Alright/Chance of a Lifetime« u prvom je dijelu utemeljena na udarnom gitarskom riffu i sočnim gudačkim aranžmanima Richardsonove viole, dok Perry, koji je bio dostojna zamjena za bas gitarskog majstora Richarda Sinclaira, ovdje ponovno preuzima vokalnu inicijativu. U drugom dijelu zavlada znatno mirniji ambijent na podlozi hipnotičkih udaraljki, melankolične melodije na violi i Pyeova eteričnog pjevanja.
Završno epsko remek-djelo, superkompleksna suita »L’Auberge Du Sanglier/A Hunting We Shall Go/Pengola/Backwards/A Hunting We Shall Go (Reprise)«, u kojoj su Pyeu i Johnu G. Perryju u ulozi skladatelja pomogli i kultni klavijaturist Mike Ratledge (ex-Soft Machine), od kojeg su posudili glavni riff Soft Machineove klasike »Slightly At The Time«, prava je Caravanova orgija nesluđenih ambijentalnih promjena, inteligentnih improvizacija, drskih vremenskih prijelaza i veličanstvenih orkestralnih aranžmana uz koje će se i danas oblizivati svi glazbeni gurmani. U uvodnom dijelu vlada kompleksna jazzersko-orkestralna sekcija s ubrzanim ritmom na račun moćnih bubnjarskih kroševa, divljih gitarskih i gudačkih pasaža te pulsirajućih bas linija. Srednji dio s mirnim ritmom na klaviru uz pratnju hipnotičkih orkestralnih zavjesa kroz koje se probijaju podmukle sintisajzerske teksture predstavlja predivan trenutak za ambijentalno sanjarenje. U završnom dijelu, nakon što na vidjelo izađu glavne improvizacijske odlike svih instrumentalista, vraća se veličanstveni glavni uvodni motiv koji ovaj epski evergreen vodi u bombastični završetak.
»For Girls Who Grow Plump In The Night« predstavlja epsko slavlje profinjene kombinatorike skladateljske dovršenosti, improvizacijske spontanosti, veličanstvenih ambijentalnih nijansi i neukrotivog engleskog humora u režiji jednog od najboljih progresivno rockerskih sastava svih vremena. Kao i obično, album je po izlasku naišao na srdačan odjek u gotovo svim državama zapadne i srednje Europe, gdje su Caravan oduvijek uživali ‘zvjezdani’ status, dok su se na domaćem britanskom tlu i u SAD-u, što se komercijalnog odjeka tiče, radijske postaje i lokalni kritičari ponašali kao da uopće nije izašao.
Postava
Pye Hastings – vokal, gitara
Geoff Richardson – viola
David Sinclair – orgulje, klavir, električni klavir, sintisajzeri
John G. Perry – bas gitara, vokal, udaraljke
Richard Coughlan – bubnjevi, udaraljke, timpani
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Rupert Hine – A.R.P. sintisajzer (1, 2 & 6)
Frank Ricotti – konge (2, 3, 5, 7)
Jimmy Hastings – flauta (1)
Paul Buckmaster – električna violončela (7)
Tony Coe – klarinet, tenor saksofon (1)
Pete King – flauta, alt saksofon (1)
Harry Klein – klarinet, bariton saksofon (1)
Henry Lowther – truba (1)
Jill Pryor – glas (5)
Chris Pyne – trombon (1)
Barry Robinson – pikolo (1)
Tom Whittle – klarinet, tenor saksofon (1)
John Bell i Martyn Ford (dirigent) – orkestralni aranžmani
Produkcija
David Hitchcock
Popis skladbi
1. Memory Lain, Hugh / Headloss (9:14)
2. Hoedown (3:18)
3. Surprise, Surprise (4:05)
4. C’thlu Thlu (6:12)
5. The Dog, the Dog, He’s At It Again (5:38)
6. Be Alright / Chance Of a Lifetime (6:35)
7. L’Auberge du Sanglier / A Hunting We Shall Go / Pengola / Backwards / A Hunting We Shall Go (reprise) (10:05)
