Mjesto: Hotel Principe Di Savoia / Milano / Italija
Datum intervjua: 11.04.2010
S više od 50 milijuna prodanih ploča diljem svijeta, od čega tri četvrtine te brojke samo na tlu SAD-a, Foreigner su bend koji se doista može pohvaliti svojom karijerom. Snovit komercijalni uspjeh prati i opus izvanrednih albuma, koji se mogu pohvaliti jedinstvenom kombinacijom klasično zamišljenog hard rocka i lukavog doziranja veće ili manje fino kalibrirane pop art protetike, pa dobiješ svojevrsni AOR rock izričaj koji je kroz prvih šest albuma podario nekoliko prepoznatljivih, uhu otrovno-slatko invazivnih, super hit zimzelenih pjesama. Foreigner su jedan od onih “skrojenih” bendova koji se u carstvu rocka sviđaju svojom veličanstvenošću zvučnog i skladateljskog savršenstva. I tu nema što prigovoriti. Foreigner su 01.03.2010. u Europi (!) preko izdavačke kuće Ear Music Records objavili svoj povratnički album “Can’t Slow Down” (RockLine recenziju pročitaj OVDJE). Iako su se već prošle godine pojavili u Europi na nekoliko nastupa u sklopu ljetnih festivala, tek su ovog proljeća krenuli na pravu headlinersku turneju. S prvim terminima usmjerenima na Europu, nakon koje slijedi posjet Sjevernoj Americi, zaustavom u Milanu 11.04.2010. prvi su put u karijeri posjetili i Italiju.
Hotel Principe Di Savoia nije građevina od jučer. Od sveg tog raskoša čovjeku iz srednjeg sloja parkiranje svog limenog “jajeta” među hordom sjajnih automobila marki Ferrari, Porsche, Mercedes S itd… djeluje kao lansiranje u orbitu nove fantazije. Kad prijeđe prag hotela s pet zvjezdica i oči mu znatiželjno lutaju prostranstvom soba i rezidencija, sa stropa ga promatraju nakićeni lusteri, na svakom koraku zavodljive i oskudno odjevene zečice, a ostalo osoblje sipa prekomjerno slatke pozdrave obvezne uljudnosti, ne preostaje mu ništa drugo nego da počne vjerovati kako se spustio na drugi planet.
Pojavi se tour menadžer grupe Foreigner. Sve je u redu. Rutinski je ljubazan i uslužan, kako to nalaže etika njegova profesionalnog odnosa prema svakom mediju. Izabrao nam je basista Jeffa Pilsona da za RockLine razotkrije štošta o Foreigner i o sebi. Basist Jeff Pilson, koji je godine karijere istrošio u melodičnom hard rock sastavu Dokken, snimio tri studijska albuma za Dio i upisao se među filmske zvijezde kad je u filmu “Rock Star” (2001) utjelovio lik basista Jorgena iz skupine Steel Dragon, nije “bilo tko”. Iako je strogi profesionalac među rockerima, slava mu nije nalagala ni trunku uzvišenosti, iako bi si je s lakoćom mogao priuštiti. Tako se isprva zakazanih 15 minuta intervjua, uz iznimno zanimljiv i iscrpan razgovor, produljilo za debelih 10 minuta.
RockLine: U Foreigner si već nekoliko godina stalni član sastava. Kako si se pridružio bendu?
Jeff: Godine 2000. nastupio sam s Jasonom Bonhamom u filmu “Rock Star”. Dok smo zajedno radili na tom filmu, među nama se razvila vrlo dobra radna kemija. Kad je Jason početkom 2004. počeo surađivati s Mickom Jonesom, uspio ga je nagovoriti da ponovno okupi Foreigner. Tako je Jason predložio da pozovu i mene, i kad sam stigao te smo isprobali kako nam ide zajedničko sviranje, odmah smo se našli na istoj valnoj duljini.
RockLine: Ove ste godine objavili novi studijski album “Cant’ Slow Down”, prvi nakon 15 godina. Kako ste surađivali ostali članovi sastava, s obzirom na to da je Mick Jones danas jedini izvorni član postave Foreigner?
Jeff: Pisanja novog materijala prvenstveno su se prihvatili Mick Jones, pjevač Kelly Hansen i Marti Frederiksen, inače producent nove ploče. Sve su pjesme napisali u grubim oblicima odvojeno od ostalih članova sastava. Kad je došao zadatak da svatko odsvira svoje na tim pjesmama, u osnovi se radilo o rutini. Proces je tekao vrlo prirodno. Bend je zajedno već nekoliko godina pa ga drži prava stvaralačka kemija. S bubnjarom Brianom Tichyjem odlično surađujemo. Bilo je zapravo vrlo jednostavno. Da kažem ovako: težak posao obavili smo s lakoćom.
RockLine: A jesi li svojim sviranjem i idejama imao kakav utjecaj na konačni rezultat, ponajprije na zvuk pjesama s novog albuma?
Jeff: Zapravo ne. Svi smo znali kakav album želimo. Znali smo da mora zvučati kao Foreigner. Tome smo htjeli dodati neke nove elemente. Osobito one koji su prepoznatljivi na današnjem tržištu, a istodobno suoblikuju karakterističan zvuk i stil Foreigner. To je dakle bio naš cilj. Moj zadatak bio je odsvirati bas gitaru.
RockLine: Današnja mladež više ne prihvaća rock glazbu kao nekoć, ili je uopće ne prihvaća. Njihov je ukus podređen onome što prodaje MTV. Što misliš o tome?
Jeff: Kažu da se sve vrti u krug. Rock glazba ima dug ciklus. Vjerujem da smo na kraju hip hop ciklusa. Posljednjih je godina bilo puno dobrog hip hopa. Mladi se u njemu pronalaze, što je lijepo i u redu. Smiješno je, međutim, da je sve više djece izloženo klasičnom rocku otkad su se pojavili RockMan i Guitar Hero. Za njih je takva glazba nova i djeluje svježe jer nije nalik ničemu što sluša njihova generacija. Zato i mi iz Foreigner primjećujemo da na naše nastupe dolazi sve više mlađih posjetitelja koji se identificiraju s time da smo Foreigner rock bend. Hoće li to prevagnuti u korist veće izloženosti rocka u medijima, ne znam, ali imam osjećaj da će fenomen koji se već događa ubuduće obuhvatiti sve više i više mladih. Mladima se sviđa energija koju rock ima. U tom će se trenutku pojaviti i neki novi bend iz redova mlade generacije koji će ponovno otkriti rock, a to bi trebalo povući za sobom sav mehanizam i vratiti rock glazbu u žarište svakodnevice.
RockLine: Možeš li opisati tipičnog Foreigner fana u 2010.?
Jeff: Tipičnog više nema, ha, ha, ha… Na našim koncertima vidimo klince od 15 godina i one od 75. I sve između. Što se tiče posebno glazbe Foreigner, njezin je učinak da nadilazi mnoge glazbene okvire i ograničenja. Na radiju su naše klasike čuli prije trideset i više godina, a istodobno smo cijelo vrijeme rock bend. Svima koji nas slušaju i dolaze na koncerte zajedničko je nešto. Traže melodiju. To je bit pravog Foreigner fana. Da zna prepoznati melodiju. Da teži prepoznavanju melodije.
RockLine: Kao glazbenik postigao si mnogo uspjeha. U prošlosti s grupom Dokken, danas s Foreigner. Što ti to znači?
Jeff: Vrlo sam zahvalan na prilici koja mi se ponudila da sam imao mogućnost surađivati s tim velikim ljudima. Vrlo sam zahvalan na tome što sam s njima snimio nekoliko doista velikih albuma i što sam dugi niz godina dio te velike rock scene. Inače ti se može dogoditi da, kad obaviš neki posao, moraš godinama čekati, a u međuvremenu prati suđe ili na neki drugi način preživljavati to vrijeme dok ti se ne ponudi nova prilika. Ja sam imao veliku sreću da sam cijelo vrijeme bio aktivno prisutan na toj sceni. Smatram da sam u tom pogledu veliki sretnik.
RockLine: Što glazbenik mora učiniti da probije led, uspije na sceni i postane veliko ime?
Jeff: Tko bi to znao? Tu nema nekog recepta, neke formule. Da ima, mogao bih napisati vrlo uspješnu knjigu o tome. Postao bih milijarder. Mnogi su to već pokušali, ali im nije uspjelo, ha, ha,… Ipak smatram da je ključna stvar u svemu tome kvaliteta. U slučaju benda kao što je Foreigner, kvaliteta je kroz sve godine dosljedna pratilja, neka vrsta konstante naše glazbe. Ta je činjenica pomogla da Foreigner kroz godine ostanu na okupu i uspjela je dugo održavati komercijalni uspjeh benda. Što se mene osobno tiče, moram reći da ako nešto voliš, kao što ja volim glazbu, onda i teške stvari možeš raditi lakše, a istodobno s velikom odlikom. Po duši sam radnik. U studiju sam proveo mnogo sati svirajući, pišući, aranžirajući. Ali nikad u životu nisam to radio zato što sam morao i prvenstveno za novac, nego zato što to rado radim. Mislim da sve počinje sa strašću. I isto tako vjerujem da ljudi mogu razlikovati pravu glazbu, stvorenu sa strašću, od matematike u studiju koja nalaže da nešto mora biti napravljeno jer jednostavno mora biti napravljeno. Ljudi mogu razlučiti što je emocija, što strast, čuju posebnosti. S time se poistovjećuju. Prave, velike pjesme djeluju upravo zato što u tebi bude posebne osjećaje. To nije tako jednostavno. Ljudi se moraju zaista potruditi da razlikuju i prepoznaju te razlike unutar same glazbe. Ali kao što sam rekao. Sve počinje sa strašću i time da si prema sebi pošten i iskren u svojim osjećajima. Često sam u karijeri isprobavao stvari u glazbi po savjetu drugih. A često je pametno da, iako slušaš što ti ljudi savjetuju, isprobavaš sam. Sam slušaš sebe, što ti nalaže srce, pa se onda odlučuješ. Često dobiješ prave odgovore na pitanja koja si sam postavljaš. Tada točno znaš što moraš učiniti i tako se i u stvarnom svijetu pokaže da si se ispravno odlučio kad si slušao svoje srce. Čak i ako ti odluke ne donesu nekakav mega uspjeh, znaš da su to trenuci kad se u sebi osjećaš najbolje. Iako me moje pojedinačne odluke često nisu nagrađivale, uvijek su me usmjeravale tamo kamo treba. Na putu prema željenom cilju. Dakle, strast i ostati iskren prema svojim unutarnjim osjećajima. To je ključ. Intuicija. U današnjem svijetu cijela je stvar postala nevjerojatno kompleksna. Glazbeni se posao naime jako suzio. Danas postoji tek šačica ljudi koja kontrolira glazbeni posao. Kad sam osamdesetih počeo s glazbenom karijerom, na vrhu glazbenog posla bili su ljudi koji su prvenstveno bili glazbenici. Oni su puštali glazbu da se razvija i diše. Danas glazbenim poslom vladaju korumpirani ljudi koji samo rade bilance i računaju koliko će gdje zaraditi. Zato je u današnjem “mainstreamu” raspon različite glazbene ponude jako sužen i tako uspjeh možeš naći u svega nekoliko glazbenih žanrova. A što se dogodilo kao posljedica? Sve više i više ljudi u glazbi počelo je sličiti jedni drugima jer su se jednostavno htjeli uklopiti u taj kalup koji ih je trebao voditi do uspjeha. Taj kalup pak danas glazbeniku nudi vrlo malo manevarskog prostora. Danas se kreativnost više ne potiče. Naprotiv. Nije poželjna, a poželjan je konformizam. “Budi kao oni, budi kao oni,….” Zato je mnogo glazbe koja nastaje danas jednolično, bez nadahnuća. Zato smatram da je glazbeni posao u problemima i zato mnogi glazbenici danas nemaju duge karijere. Jednostavno zato što nisu stvarni. Nisu povezani s razinom koja jamči dug opstanak na sceni uz istodoban uspjeh. Međutim, s vremenom će se dogoditi da će ljudi otkriti paralelan put – bilo preko interneta, bilo preko web-zinea (!) – kako predstaviti pravu glazbu i kako komunicirati s pravim glazbenim talentima, odnosno glazbenicima koji nose stvaralački potencijal. Pretpostavljam da će ti ljudi zaobići izdavačke kuće, koje će postati prošlost. Svest će se samo na prestižne, količinski ograničene distribucije. Kad se to dogodi, glazba će ponovno procvjetati. Čvrsto vjerujem da će se to dogoditi. Zato je utoliko važnije da ostaneš vjeran onome u što vjeruješ. Ljudi će s vremenom shvatiti da sami sebi nanose štetu kad pokušavaju udovoljiti ukusu današnjih glazbenih korporacija koje ostavljaju malo prostora. Ako negiraš svoje osjećaje, uzrokuješ sam sebi nekakav poremećaj.
RockLine: Odgovorio si na moje sljedeće pitanje.
Jeff: I po mom sudu na sljedećih deset također, ha, ha, ha,…
RockLine: Možeš li sam kod sebe, kad slušaš neku pjesmu, predvidjeti da će ona s vremenom postati klasik? Možeš li za neku pjesmu predvidjeti da će postati klasik?
Jeff: Hmmm…. Kad sam još bio u Dokken i čuo Foreigner pjesmu I Want To Know What Love Is, znao sam da će postati klasik. Isti sam osjećaj imao kad sam prvi put čuo pjesmu Waiting For A Girl Like You. Svakako tada nisam mogao predvidjeti da će se takva pjesma prilijepiti i uz “mainstream” rock i ondje ostati, to je jasno. Ali kad sam prvi put čuo pjesmu Waiting For A Girl Like You, pomislio sam da je to prokleto dobra pjesma. Donekle sam shvaćao da će postati klasik, ali tada nisam znao da će se to doista dogoditi. Sličan je osjećaj bio i kad sam čuo Love Bites od grupe Def Leppard. Svakako pak nisam mislio da će pjesma Cum On Feel The Noize od Quiet Riot (original Slade) ikad postati klasik, ha, ha, ha,…
RockLine: Kakav su utjecaj imale izdavačke kuće na glazbu sastava Dokken u vrijeme kad je bend bio velik? I kako bi to usporedio sa situacijom danas?
Jeff: Izdavačke su kuće nekoć utjecale na bendove tako što su dopuštale da budeš ono što jesi. Na to su te poticale. Uvijek je doduše postojao neki pritisak. Dakle težilo se tome da moraš stvoriti hit singl ili neku pjesmu koja će biti kolikotoliko uspješna. To je uvijek bilo prisutno. Ali nije bilo kao danas. Danas se sve temelji na forsiranju hitova. Sjećam se ranih osamdesetih, netom prije nego što su Dokken prodrli na scenu, s nama je na albumu Breaking The Chains surađivao tip po imenu Mike Bolen. Bio je potpredsjednik izdavačke kuće Elektra Records, kasnije je postao predsjednik izdavačkih kuća Chrysalis Records i Island Records. U svakom slučaju, jako je volio našu glazbu i stalno nam ulijevao hrabrost. Kosu je nosio svezanu u rep. Rekao je da će, ako prvijenac sastava Dokken jednom ne bude prodan u zlatnoj nakladi, odrezati rep. Ploča nije doživjela zlatnu nakladu, a Mike je morao odrezati rep. I to je i učinio, ha, ha, ha,… Nakon trideset godina ipak je doživjela zlatnu nakladu, dakle odmah nakon što je Mikeu ponovno izrastao rep. Ovaj sam primjer istaknuo samo zato što sam njime htio naglasiti koliko je taj čovjek bio predan našem stvaranju. Dakle ne bilo tko, nego jedan od vodećih ljudi izdavačke kuće. Izdavačka kuća nas nije tjerala u uspjeh, nego smo tek nakon nekog vremena doživjeli proboj uz izdavanje sljedećih ploča. A do uspjeha smo došli zato što nas je izdavačka kuća poticala u onome što smo radili. Nisu nam govorili što moramo raditi, nego su samo poticali naše želje i naš rad. Nitko nas nije tjerao da moramo biti slični drugim bendovima, recimo Motley Crue, nego su iznad svega stavljali naš talent. Rekli su nam: “Zatvorite se u studio i snimite najbolju ploču koju možete!” Za to su nam pružili najbolje uvjete. Dali su nam sve što smo trebali. Omogućili su nam najbolje snimateljske studije, dodijelili su nam najbolje producente. Tada je to bio njihov posao. Da nam dopuste da budemo ono što jesmo i iz nas iscijede najbolje. Ta je strategija tada odlično funkcionirala. I dalje vjerujem da je to najbolja strategija. Strategija kako stvoriti umjetnika. Kod današnjih korporacija, gdje moraju odmah preračunati ulaganje u zajamčeni profit, to jednostavno nije moguće. Dokken su zapravo trebale čak tri ploče da se probiju i uspiju. “Tooth And Nail” bila je doduše zlatna, ali tek nam je naša treća ploča “Under Lock And Key” donijela pravi uspjeh. Takvu predanost ljudi koji vode izdavačke kuće danas više ne nalaziš. Isto tako ne vjeruju u potporu bendovima da im pomognu na turnejama i sve ostalo. Zato smatram da je glazbeni posao zbog takvog načina razmišljanja u velikim problemima.
RockLine: Kakvi su planovi Foreigner za iduću godinu i imaš li i ti kakve druge solo planove i slično?
Jeff: U Foreigner imamo bezbroj planova. Budući da smo izdali album koji nam se svima jako sviđa, predstavljat ćemo ga ljudima i iduće godine, pa planiramo mnogo koncerata i u idućoj godini. O budućim izdanjima benda zasad je pomalo prerano govoriti, ali mogu sa sigurnošću potvrditi da bend u tom pogledu priprema neka iznenađenja. Do kraja godine i početkom iduće godine pripremaju se neka zanimljiva izdanja benda. Što se tiče moje samostalne karijere…. Oduvijek sam želio izdati neki album s glazbom koju posebno volim, ali nikad nisam našao pravo vrijeme za to. Imam spremljeno nekoliko pjesama za koje se nadam da ću ih jednom moći izdati na pravom albumu. Na obzoru su i nove suradnje s Georgeom Lynchem.
RockLine: Je li postojala kakva ponuda da ostaneš u sastavu Dio nakon što si s njim snimio album “Master Of The Moon”?
Jeff: Svakako su mi ponudili mjesto u ekipi. Ali tada je moja žena bila trudna. Očekivali smo naše prvo dijete pa nije bilo nikakvih planova da idem s Dio na turneju. U to bih vrijeme odbio ponudu bilo kojeg benda, pa i Foreigner. Kad su mi pristupili Foreigner, rekli su mi da me trebaju za posao koji će trajati samo preko vikenda, ha, ha, ha,… Kad se to dogodilo, mnogo sam se bavio produkcijom. Ali dok je moja kći Rudy imala devet mjeseci, nisam si ni predstavljao da bih išao na turneju. No stvari su se s vremenom promijenile, ha, ha,… Inače bih s najvećim veseljem prihvatio poziv sastava Dio i nastupao s Ronniejem Jamesom, da je to tada bilo moguće.
RockLine: Kakvo je bilo tvoje iskustvo koje si poneo suradnjom s Ronniejem Jamesom Diom?
Jeff: Bilo je jedinstveno. Jako volim Ronniejeva djela, njegovu glazbu. Trenutno čujem i čitam da uspješno prolazi kroz bolest. To je bio poseban bend. Ronnie i Vinny Appice oba su mi veliki prijatelji. Dobro smo se zabavljali. Rijetko se dogodi da si s pravim prijateljima dio istog benda. Stvar je super funkcionirala. Ronnie je svake večeri bio izvanredan. Zato i Foreigner odlično funkcioniraju, jer je i Kelly (Kelly Hansen, vokal Foreigner, op.p.) svake večeri vrlo dobro raspoložen. Bio je užitak snimati s Ronniejem. To smo radili uz mnogo “jammanja”, dakle po uzoru na staru školu. Stvari su tekle spontano, prirodno i tada je s nama bila magija. A kad je magija uz tebe, tada je glazba najbolja. S igranjem s Dio vežu me doista lijepe uspomene.
RockLine: “Can’t Slow Down” vrlo se dobro snašao na Billboardovoj ljestvici, tjedan dana nakon izlaska zauzeo je 29. mjesto. Dakle još ima ljudi koji rado slušaju Foreigner.
Jeff: Tako je.
RockLine: Je li vas dobar odjek novog albuma iznenadio?
Jeff: U biti jest. Iako smo s albumom kasnili nekoliko godina, želim reći da smo već nekoliko godina prije izlaska albuma Foreigner opet aktivno koncertirali. Iznenađenje je zaista bilo lijepo. Danas je naime zbog glazbenih korporacija koje drže konce u rukama teško doći s novom glazbom tipa Foreigner na radijske postaje, na televiziju s novim spotovima itd… No našli smo i nešto dobrodošle potpore preko trgovačkog lanca Wal Mart i Rhino Records. Napravili smo pravu stvar i vjerujem da kvaliteta vrijedi. Ljudi i dalje vole Foreigner i našu glazbu. Problem je samo u tome što teško dobivamo mogućnost predstavljanja našeg novog albuma. Album teže dolazi do ljudi nego nekoć, u drugim vremenima. Glazbene korporacije dakle ne žele dati svoj glazbi jednaku vrijednost. Našu primjerice cijene manje. I puno nam znači to što im ponekad možemo dokazati suprotno i da griješe. Nešto slično dogodilo se i Dokken početkom devedesetih. Bio je bum alternativnog rocka. Godine 1995. ta je revolucija bila na vrhuncu. Tada je s nama potpisao ugovor John Kalodner iz Columbia Records i naš album “Dysfunctional” prodan je u nakladi od 50.000 primjeraka, što je za ono vrijeme za nas bio fenomenalan uspjeh. To je bilo iznad svih naših očekivanja.
RockLine: Zašto je Jason Bonham napustio Foreigner?
Jeff: Za taj se korak odlučio nakon što je na obzoru bilo ponovno okupljanje Led Zeppelin. Svi su o tome govorili i svi su to očekivali. I u Foreigner su svi razumjeli, odnosno bilo im je posve samorazumljivo da će Jason svirati u Led Zeppelin. Unatoč tome što su se nadali okupljanju, Robert Plant je cijelo vrijeme inzistirao na tome da će biti riječ o samo jednom nastupu Led Zeppelin. Tako je i ostalo. Po mom mišljenju nadali su se da će se stvar razviti u opsežniju turneju, ali Robert je bio prilično mrzovoljan. Jimmy Page i John Paul Jones odlučili su sastaviti bend s drugim pjevačem i tada je Jason otišao. To smo razumjeli. Morao je to učiniti jer je u taj projekt bio uključen cijeli njegov život. Tada smo ga jako podupirali i i sami smo bili razočarani kad se stvar nije razvila. Jason se tome jako veselio, čuo sam i nekoliko snimaka koji su zvučali odlično. Da su dovršili ploču, bila bi izvanredna. I u Foreigner smo zbog toga bili tužni. Ali onda je John Paul Jones otišao k Them Crooked Vultures, a Jason ima nove planove. Surađuje u bendu Black Country s Joeom Bonamassom i Glennom Hughesom. Nisam još čuo snimke, ali po pričanju nekih kolega, pjesme zvuče vrlo obećavajuće. Jedva čekam da ploča izađe. Jason je oduševljen rezultatima, Joe Bonamassa izniman je gitarist, a Glenn Hughes i dalje pjeva nevjerojatno.
intervju vodio: Jernej Vene
tekst uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik & Dragan Bulič
Kako je kasnije bilo na koncertu Foreigner u dvorani Alcatraz u Milanu 11.04.2010., možeš pročitati OVDJE.
Galerija slika
