Izvođač: Juliette And The Licks
Izdavač: Hassle Records
Izlazak: year
“Smash and grab I stole your heart, burnin’ rubber baby right from the start…” riječi su kojima počinje ovaj drugi album atraktivne američke grupe Julliete And The Licks, a ujedno i postavljaju tempo cijelog albuma, s brzinom, drskošću i ludilom koje gori kroz dobrih trideset minuta, odnosno, kratko rečeno, kroz cijelu svoju dužinu!
Uz to, već sami naslovi skladbi, kao što su Smash And Grab, Killer, Death Of A Whore, Mind Full Of Daggers, Bullshit King i ostali, nagovještavaju da ovo nije album za (pre)osjetljive, na neki način to može biti Juliettin prijenos kultnog filma Natural Born Killers, u kojem Woody Harrelson i ona glume bračni par Knox (Mallory i Mickey), koji kreću na ubilačko putovanje Zemljom nade i snova, u glazbenu sferu.
Pjesme su uglavnom kraće i zato utoliko intenzivnije i izravnije, a to što iza bubnjeva sjedi sam Dave Grohl samo dodaje eksplozivnost i sirovost koja se oslobađa cijelo vrijeme. The Licks, koji uporno kopaju za svim mogućim rock hvatovima kojih se mogu sjetiti, stalno su za petama Mallory odnosno Juliette, što je dodatno podbada i lako dokazuje da je za najbolji, najviše “muževan” rock, onaj od kojeg teku suze, znoj i krv, te neki drugi prekipjeli hormoni (npr. testosteron), zapravo najprikladnija žena! I doista je Julliete u toj ulozi kao neki ženski ekvivalent Iggyju Popu! Dobro, ili barem što se tekstova tiče, kao što su “I’m spinning around the room and I can’t sleep, your little girl wants to fffffff”, može naći društvo među glazbenicama kao što su PJ Harvey, Karen O ili Merrill B. Nisker, poznatija pod imenom Peaches. Osim tih očitih nagovještaja, sa željom za konkretnim “zbližavanjem”, u tekstovima se rado dotiče i drugih odnosa između muškarca i žene. Najradije baš onih društveno uvjetovanih, koji određuju već tradicionalnu (dominantnu) ulogu muškarca i (podređenu) ulogu žene, “That 13-inch boot don’t make you a man!”, naravno da ne, treba puno više! Sociološke stvari se stupnjuju do nekakvog klimaksa u skladbi Death Of A Whore, gdje nesreća opet zadesi ženu, ženu koja se smatra objektom, prljavom ulicom, a ona je ujedno i jedino sredstvo koje joj omogućuje preživljavanje. Ujedno je ta pjesma i neka vrsta vokalnog vrhunca, jer nakon brutalno otpjevane ponavljajuće kitice “Fuck, fuck you and fuck you some more…” pjesma prelazi u smiren završetak, “nakon oluje”, te prvi i zapravo jedini put prikazuje Juliette s iznimno umirujućim, tješećim i žaljećim glasom. Naravno, za lik iz pjesme već je prekasno, šteta je već učinjena, a sva ljudska djela prepuštaju se na milost i nemilost Svemogućem. Na njega, pak, barem zasad Juliette još ne računa, odmah na početku sljedeće pjesme Purgatory Blues kaže da je doduše težila otkupljenju, ali ga zapravo ne treba, riječima “I thought I needed redemption, but I let that thought go!”. Ratnica do kraja! I takav je u samoj biti i album “Four On The Floor”. Problemi koji se kriju u tekstovima, kojih sam se ukratko dotaknuo, doduše su tu, ali su sekundarnog značaja, odnosno za analitičnije slušatelje, u prvom je planu nedvojbeno energija koja ovaj izdanak čini zanimljivim, možda bolje rečeno, obveznim dijelom živahnijih, živosrebrnih večeri!
Postava
Juliette Lewis – vokal
Kemble Thel Walters – gitara
Todd Morse – gitara
Jason Womack – bas gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
David Grohl – bubnjevi
Produkcija
Juliette Lewis & Dylan McLaren
Popis skladbi
01. Smash And Grab
02. Hot Kiss
03. Sticky Honey
04. Killer
05. Death Of A Whore
06. Purgatory Blues
07. Get Up
08. Mind Full Of Daggers
09. Bullshit King
10. Inside The Cage
Trajanje albuma: 33:46
