Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Racket Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 4/5
“Mirrors” je druga koncertna inštalacija dvaju koncertnih izdanja, snimljenih tijekom tradicionalne konvencije sastava koja se održala ljeti 2005. i koju su Marillion objavili istodobno kao drugi koncertni album pod nazivom “Smoke”. Taj je koncertni album lijepa nagrada za sve vjerne fanove sastava, a pogotovo za sve sudionike spomenutog događanja. Dok “Smoke” obuhvaća energičnije izvedbe nekih više i manje poznatih stvari iz njihove prošlosti, “Mirrors”, koji je izšao na dva CD-a, uglavnom je izbor sporijih i melankoličnijih skladbi, među kojima prevladavaju balade, ali i akustične verzije kako manje tako i više omiljenih stvari. Kao i na “Smoke”, i ovaj put iznenađuje izbor, ali i izvedba većine skladbi, među kojima su i manje poznate stvari sastava, poput “A Collection” i “Faith”, koje nikad nisu izšle na studijskim albumima. Iznenađuje i opsežan izbor skladbi s “Radiaton” (1998) i “Marillion.com” (1999), koji se smatraju njihovim manje profiliranim albumima i koje je većina ljubitelja prilično previdjela. Na albumu se osjeti da je sastav sve zajedno odsvirao i snimio ponajprije za vlastitu zabavu, a na veliko uživanje i zadovoljstvo one šaćice sretnika koja se okupila na dvodnevnoj konvenciji sastava.
Tako si Marillion za odabrani krug uzimaju slobodu obraditi i svoje omiljenije stvari i one koje uglavnom gotovo nikad ne izvode uživo. Neke od njih nikad prije nisu izveli uživo, a najvjerojatnije ih ni u budućnosti više nikad neće izvesti. Nije nikakvo iznenađenje da se Marillion dobro snalaze u akustičnim vodama jer im takve izvedbe nekih skladbi odavno nisu strane. Hogarthov je vokal oduvijek bio stvoren za emocionalne baladice, dok se i Rothery i Kelly od uvijek dobro snalaze i bez elektrifikacije. Kelly je pogotovo oduvijek bio majstor ambijentalnih zavjesa na klavijaturama. Možda se mjestimice osjeti praznina u ritam sekciji jer se Trewavas i Mosley na prvom pločici baš ne razmahuju, ali radi se, kao što je već spomenuto, o koncertnoj snimci posebne vrste. Nekoliko je interpretacija, pogotovo onih u osnovi energičnih skladbi, zanimljivo, dok se neke vrlo malo razlikuju od svojih studijskih verzija.
Uvodni “Born To Run” (Radiation, 1998) već je u osnovi idealna baladica, s neuobičajenim bluesy elementima na hammondkama i akustičnoj gitari, koja se vrlo malo razlikuje od studijskog originala. Prvo veliko iznenađenje je izbor balade “A Collection”, koja je inače bonus skladba s albuma “Holidays In Eden” (1991) i koju vjerojatno nikad više neće izvesti uživo. Na “Now She’ll Never Know” (Radiation, 1998) akustičnu gitaru svira kar basist Trewavas, koji se dobro snalazi i u kombinaciji s Hogarthovim vokalom tvori iznimno emocionalnu izvedbu ove omiljene stvari. Zanimljiva je i akustična i skraćena izvedba “The Space…” (Seasons End, 1989), koja je u izvorniku jedna od njihovih najdramatičnijih i najepskijih tvorevina, a ovdje u akustičnoj verziji zvuči kao obična, doduše malo jazzovskija elegija. Još je zanimljivija akustična verzija “Brave” (Brave, 1994) s ambijentalnim soundscapeovima u uvodu i nekim keltskim zvukovima u pozadini. Još jedno veliko iznenađenje je izvedba “Faith”, službeno nikad objavljene stvari iz razdoblja “Afraid Of Sunlight” (1995). Mogu reći da se radi o vrlo dobroj i zaboravljenoj tvorevini kojoj je šteta što nikad nije izšla ni na jednom službenom izdanju. “One Fine Day” (This Strange Engine, 1997) već je u osnovi idealna skladba za akustičnu izvedbu pa zato ispada kao jedna od najimpresivnijih izvedbi na ovom albumu, iako je vrlo slična svojoj originalnoj verziji. Odlični Kellyjevi orkestralni aranžmani na klavijaturama, izniman Hogarthov vokal i majstorski Rotheryjevi gitarski solaži glavne su odlike ove, mogu reći, klasike sastava. I Trewavas i Mosley ovdje su malo aktivniji. Prvi CD zaključuje već po naravi iznimno emocionalni “House” (Marillion.com, 1999), koji je još jedan od vrhunaca ove koncertne snimke i također ne odstupa od svoje studijske verzije, koja se smatra jednom od najboljih stvari koje su Marillion stvorili u posljednjih deset godina.
Drugi pločič otvara još jedna stvar s “Marillion.com” (1999), “Enlightened”, koja je izvedena malo energičnije od ostalih koncertnih izvedbi jer Rothery ovaj put napokon mjestimice ipak uzima u ruke i električnu gitaru. Za ovu skladbu, koju su uživo izvodili prilično često, Steve kaže da je nastala nakon ugodnih sati u brazilskom Sao Paulu. Električno je obojena i većina ostalih skladbi na drugom CD-u. Slijedi klasika “Estonia” (This Strange Engine, 1997), koju Hogarth posvećuje dvama prijateljima sastava koji su ih prerano napustili (a imali su, doista neobično, isto ime – Tom Vance). I ova je izvedba impresivna, iako se prilično vjerno drže njezine studijske verzije. Samo uz tu razliku da si u drugom dijelu uzimaju slobodu za zanimljiv, gotovo barokni ulomak na klavijaturama. “After Me” (Seasons End, 1989) još je jedno manje iznenađenje, koje se ne može baš često zateći na njihovu koncertnom repertoaru i čija će izvedba oduševiti sve prave ljubitelje sastava. Slijede još dva dulja epa; “When I Meet God” (Anoraknophobia, 2001) odlično je izveden, ali se vjerno drži studijske verzije, dok “A Few Words From The Dead” (Radiation, 1998) sadrži nešto više varijacija jer ga otvara kraća naracija i opsežni elektronski zvukovi na klavijaturama. Steve si uzima slobodu i za nekoliko namjernih promjena teksta pa se među riječima našla i u “razvijenom” svijetu zabranjena riječ Al-Quaida. Akustična izvedba “Made Again” (Brave, 1994), u kojoj aktivno sudjeluje i publika, zaključuje koncert u iznimno ugodnom i domaćem ugođaju, koji Marillion još jednom potvrđuje kao majstore dobre koncertne atmosfere, koji za svoje sljedbenike uvijek iscijede maksimum.
Kao i “Smoke”, i “Mirrors” je prvenstveno namijenjen svim pravim ljubiteljima sastava, koji cijene svako koncertno izdanje ove legendarne grupe. Izdanje će oduševiti ponajprije one kojima ne smeta pretjerana doza balada, akustičnih verzija većine stvari i izostanak nekih poznatijih skladbi. Mene osobno, unatoč velikoj količini balada, upravo oduševljava što su opet odabrali neki drugačiji pristup izvedbi svojih stvari, koje uglavnom uživo izvedu čak bolje nego u studiju. Svima onima koji Marillion tek otkrivaju ovu koncertnu snimku odsvjetujem, jer zbog manjka izvedbi brojnih klasika i nekih drugačijih pristupa izvedbi nekih stvari nije vjerodostojan prikaz njihova pravog lica. Tko u svojoj zbirci već posjeduje “Smoke”, bez “Mirrors” nikako ne smije ostati.
Postava
Steve Hogarth – vokal
Steve Rothery – gitara
Pete Trewavas – bas-gitara
Mark Kelly – klavijature
Ian Mosley – bubnjevi
Produkcija
Marillion
Popis skladbi
CD 1 – 43:31
1. Born to Run (5:51)
2. A Collection (3:24)
3. Now She’ll Never Know (4:32)
4. The Space (4:05)
5. Brave (8:00)
6. Faith (3:56)
7. One Fine Day (5:56)
8. House (7:47)
CD 2 – 43:03
1. Enlightened (4:41)
2. Estonia (8:28)
3. After Me (3:14)
4. When I Meet God (10:16)
5. A Few Words for the Dead (10:13)
6. Made Again (6:11)
Trajanje albuma: 86:34
