Izdavač: Zappa Records / UMe
Datum originalnog izdanja: 4. 10. 1971
Datum reizdanja povodom 50. obljetnice: 17. 12. 2021 (2xLP, 6xCD)
Produkcija: Frank Zappa
Trajanje: 86.41 min (2xLP)
Žanr: RIO/ Avant-Prog
Ocjena: 8.5/10
“200 Motels” bio je jedan od najambicioznijih, najneobičnijih i najprovokativnijih projekata u naizgled beskrajnom stvaralačkom opusu američke glazbene legende Franka Zappe. U Frankovoj izuzetno opsežnoj diskografiji obično ne zauzima osobito ugledno mjesto, jer ovaj orkestralni projekt, koji je izašao točno između Zappine rane, avangardno-psihodelične i kasnije jazz rock fusion faze, ne sadrži nijednu reprezentativnu klasiku, uz eventualnu iznimku jedne ili dvije skladbe. Iako se na njemu krije mnogo dobrih stvari, nekako i dalje ostaje previđen u usporedbi s Frankovim poznatijim dostignućima, vjerojatno i zato što je tek šačica “200 Motels” skladbi izvođena na kasnijim koncertnim nastupima. Bez obzira na to što se često previđa, “200 Motels” je, kao i lavovski dio Frankove diskografije, odlično izdržao test vremena, a većina glazbe i poruka u tekstovima i danas je vrlo aktualna.
“200 Motels” bio je filmska podloga za istoimeni nadrealistični glazbeni film koji, usprkos psihodelijskom nadrealizmu, nije nastao pod utjecajem određenih psihoaktivnih supstanci, jer ih je Zappa oduvijek iz dna duše prezirao. Valja spomenuti da su u filmu nastupili i jedan od dvojice preostalih živućih Beatlesa Ringo Starr (u ulozi Frankova dvojnika) i preminula bubnjarska ikona Keith Moon iz sastava The Who. Projekt je bio plod suradnje Frankove pratećе postave The Mothers of Invention, koja se do tada već dosta promijenila u odnosu na svoje početke, i britanskog Kraljevskog filharmonijskog orkestra. Zappa, jedna od najvećih glazbenih i društveno-kulturnih figura druge polovice 20. stoljeća, kakvu bi naše stoljeće još kako trebalo da se nije prerano zauvijek oprostio 1993. godine, jer je njegova jedinstvena mješavina glazbene i društvene satire u doba trijumfa vulgarnih populizama, političke korektnosti i lažnih vijesti aktualnija nego ikad, napisao je svu glazbu te je zajedno s Tonyjem Palmerom bio redatelj i scenarist filma “200 Motels”.
Redoslijed skladbi na albumu donekle se razlikuje od onog u filmu, a i neki su miksevi skladbi drukčiji od filmskih. Zappa je odsvirao većinu gitarskih dionica, bas linija i bubnjeva te se pobrinuo za orkestralne aranžmane i produkciju. Zanimljivo je da na “200 Motels” nijednom nije stao pred mikrofon u ulozi pjevača niti se prihvatio satiričnog naratorstva, koje je često na njegovim neinstrumentalnim albumima.
“200 Motels” sadrži (kvazi)koncept o ludim zgodama rock benda na turneji, koji je u izvornom obliku već bio predstavljen na koncertnom albumu “Filmore East – June 1971” (1971). Spomenuti rock bend su naravno The Mothers of Invention, kojima se tijekom posjeta gradu Centerville dogodi to da svi članovi, svaki na svoj način, poludе i počnu izvoditi razne ludorije i apsurde. Basist Jeff Simmons, nakon što zbog jake doze kanabisa počne halucinirati razne bizarne prikaze, izgubi živce i napusti sastav. Njegov odlazak dogodio se i u stvarnosti, još prije snimanja filma i glazbe za “200 Motels”. Simmons je kasnije, nakon prvog i jedinog solo ostvarenja, od Zappe ‘dobio’ oprost te je s njim kao ritam gitarist ponovno surađivao na albumima “Waka/Jawaka” (1972, RockLine recenzija) i “Roxy & Elsewhere” (1974). Skladbu “Lucile Has Messed My Mind Up”, koja je uvrštena na Simmonsov istoimeni album, pod pseudonimom je stvorio i ‘posudio’ sam Zappa. Kasnije je u reggae inačici izašla na Frankovu konceptualnom remek-djelu “Joe’s Garage” (1979). Simmonsa je za vrijeme snimanja “200 Motels” na basu zamijenio glumac Martin Lickert. “200 Motels” je ujedno bio jedini Zappin album na kojem se pojavio sada već pokojni engleski priležni gitarist James George Tomkins, poznatiji pod umjetničkim imenom Big Jim Sullivan.
Spomenuti koncept bio je ponajprije satira glazbene industrije i prikaz tamnih strana rockerskih turneja, uključujući zlouporabu droga. Prema potonjem Zappa, inače strastveni pušač cigareta, nije imao milosti, što je 1970. osjetio i pokojni Little Feat gitarist i pjevač Lowell George, koji je morao napustiti sastav.
Od tadašnjih članova The Mothers of Invention koji su svojim (ponajprije vokalnim) doprinosom ostavili izrazit pečat na “200 Motels” svakako su originalni Mothers bubnjar Jimmy ‘the Indian of the group’ Carl Black, koji se nakratko vratio na šaljivoj skladbi Lonesome Cowboy Burt, ovaj put u pjevačkoj ulozi usamljenog kauboja Burta, te Flo (Mark Volman) i Eddie (Howard Caylan). Njih dvojica pridružili su se Franku početkom sedamdesetih nakon što su krajem šezdesetih sa sastavom The Turtles i njihovim najvećim hitom Happy Together nakratko okusili slast slave. Obojica su u svojim pjevačkim ulogama briljantna, osobito Volman, koji se često rugao vlastitom zaobljenom i kratkovidnom liku. Članom The Mothers of Invention bio je tada i legendarni, svestrani britanski bubnjar Aynsley Dunbar, koji je u karijeri uz Zappu surađivao s takvim imenima kao što su John Mayall, Jeff Beck, Journey, Jefferson Starship, David Bowie, Mick Ronson, Whitesnake, UFO i Keith Emerson, da spomenemo samo neke.
Najbolje, odnosno najzabavnije skladbe na “200 Motels” prije svega su rockerske ‘humoreske’, među kojima bi se barem dvije dale proglasiti Zappinim klasicima, dok su pretežno avangardne orkestralne kompozicije, koje odražavaju Frankovu vječnu ljubav prema djelima Igora Stravinskog i Edgara Vareseja, zbog svoje složenosti i česte kaotičnosti samo za ‘odabrani ukus’. Uz već spomenutu komičnu poslasticu Lonesome Cowboy Burt, parodiju country glazbe na kojoj blista Jimmy Carl Black u ulozi rednecker karikature – kauboja Burta, i njezin avangardni nastavak Redneck Eats (Jimmyjeva vokalna interpretacija jako podsjeća na Captaina Beefhearta, još jednog Frankova razvikanog glazbenog prijatelja), posebno spominjanje zaslužuje skladba Mystery Roach, jedna od rijetkih na “200 Motels” s potencijalom klasike, no završi baš kad stvari postanu najzabavnije.
Tuna Sandwich središnji je dio suite sastavljene od pet segmenata među kojima je teško izabrati najluđi i najapsurdniji. Valja spomenuti da se Zappa na kratkoj avangardnoj instrumentalnoj skladbi Dance of the Rock & Roll Interviewers već narugao (dobro plaćenim i trendovskim) američkim glazbenim novinarima. Janet’s Big Dance Number i Lucy’s Seduction of a Bored Violinist & Postude orkestralno-avangardne su instrumentalne orgije koje se, usprkos izostanku tekstova, odnose na dvije plavokose ‘groupie’ iz filma, vidljive i na naslovnici i plakatu “200 Motels”. Dental Hygiene Dilemma, koja podsjeća na glazbenu podlogu iz neke psihodelične crtane serije u kojoj patak umjesto na kampiranje s nećacima odlazi u bordel, lijep je primjer klasičnog Zappina apsurda i nadrealizma. Istodobno odražava Frankove glazbene početke, kad je početkom šezdesetih, prije nastanka The Mothers of invention, stvarao glazbu za filmove C-produkcije i glazbu za pornjiće. Taj se glazbeni segment u filmu “200 Motels” doista pojavio u obliku kratke, apsurdno-grotesknog crtića.
Ljubitelji komičnog rocka zabavit će se i uz namjerno slatkasto romantičnu i razigranu pop/rock’n’roll skladbicu Daddy, Daddy, Daddy, koja se ruga raznoraznim ‘sponzoruša’ i njihovim bogatim ‘taticama’. Broj jednih i drugih strmo je porastao više od pet desetljeća nakon nastanka ove kompozicije. A Nun Suit Painted On Some Old Boxes kratka je, avangardna instrumentalna skladba s gotovo naporno visokim ženskim operetnim vokalom. Vrijedna je spomena ponajprije zato što je jedan od Frankovih ranih primjera satiričnog i kritičkog obrađivanja organizirane religije.
Magic Fingers, koja sadrži spomen Jeffa Becka, zabavna je hardrockerska skladba koja bi i danas morala biti po ukusu svim ljubiteljima tvrdog rocka ‘stare škole’ i gitarističkih zahvata u stilu Jimmyja Hendrixa. Često se zaboravlja (obično zbog njihove satirične naravi) da je Zappa u prvoj polovici sedamdesetih stvorio priličan broj odličnih hardrockerski usmjerenih djela. Završni pompozni zalogaj Strictly Genteel od svih orkestralno-rockerskih eksperimenata (ovaj put čak s elementima opere), dakle djela na kojima je sudjelovao orkestar, ispada najzabavniji. Frank ju je kasnije na albumu “Orchestral Favorites” (1979) preradio u instrumentalnu inačicu.
“200 Motels” je nakon više od pet desetljeća i testa vremena napokon pronašao ugledniji položaj unutar Frankove diskografije, iako ne spada među njegova monumentalna ostvarenja i daleko je od idealne polazne točke za sve one koji tek upoznaju njegovu glazbenu ostavštinu. Šteta što skladbe poput Mystery Roach, Lonesome Cowboy Burt, Magic Fingers i Strictly Genteel nisu doživjele česte koncertne interpretacije, jer se bez sumnje ubrajaju među neke od najzabavnijih Zappinih standarda. “200 Motels” nije Frankov najbolji konceptualni album (“Joe’s Garage” je tu klasa za sebe), niti je njegov najbolji orkestralni eksperiment, ali je vjerojatno njegova najzabavnija glazbena podloga za film. Nadmašuje ga samo neskraćena, cjelovita glazbena podloga za film “Baby Snakes” iz 1979., koja je u dugoj verziji izašla tek 2012., i to samo u digitalnom obliku preko iTunesa.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi (2xLP verzija):
Strana A
1. Semi-Fraudulent/Direct-From-Hollywood Overture (1:59)
2. Mystery Roach (2:32)
3. Dance Of The Rock & Roll Interviewers (0:48)
4. This Town Is A Sealed Tuna Sandwich (prologue) (0:55)
5. Tuna Fish Promenade (2:29)
6. Dance Of The Just Plain Folks (4:40)
7. This Town Is A Sealed Tuna Sandwich (reprise) (0:58)
8. The Sealed Tuna Bolero (1:40)
9. Lonesome Cowboy Burt (3:59)
Strana B
1. Touring Can Make You Crazy (2:52)
2. Would You Like A Snack? (1:23)
3. Redneck Eats (3:02)
4. Centerville (2:31)
5. She Painted Up Her Face (1:41)
6. Janet’s Big Dance Number (1:18)
7. Half A Dozen Provocative Squats (1:57)
8. Mysterioso (0:48)
9. Shove It Right In (2:32)
10. Lucy’s Seduction of A Bored Violinist & Postlude (4:01)
Strana C
1. I’m Stealing The Towels (2:14)
2. Dental Hygiene Dilemma (5:11)
3. Does This Kind of Life Look Interesting To You? (2:59)
4. Daddy, Daddy, Daddy (3:11)
5. Penis Dimension (4:37)
6. What Will This Evening Bring Me This Morning (3:32)
Strana D
1. A Nun Suit Painted On Some Old Boxes (1:08)
2. Magic Fingers (3:53)
3. Motorhead’s Midnight Ranch (1:28)
4. Dew On The Newts We Got (1:09)
5. The Lad Searches The Night For His Newts (0:41)
6. The Girl Wants To Fix Him Some Broth (1:10)
7. The Girl’s Dream (0:54)
8. Little Green Scratchy Sweaters & Courduroy Ponce (1:00)
9. Strictly Genteel (the finale) (11:10)
Postava:
Frank Zappa – gitara, bas gitara, aranžmani i orkestracije
Mothers of Invention:
Mark Volman – vokal
Howard Kaylan – vokal
Jimmy Carl Black – vokal na skladbi Lonesome Cowboy Burt
Jim Pons – glas (Bad Conscience)
Ian Underwood – klavijature, pištaljke
George Duke – klavijature, trombon
Martin Lickert – bas gitara
Aynsley Dunbar – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Ruth Underwood – orkestralne udaraljke
Big Jim Sullivan – gitara, orkestracije
The Top Score Singers – zbor
David Van Asch – zborski dirigent
Phyllis Bryn-Julson – sopran vokal na skladbama Mystery Roach i Janet’s Big Dance Number
The Royal Philharmonic Orchestra
Elgar Howarth – dirigent orkestra
Classical Guitar Ensemble
John Williams – supervizor gitarskog ansambla
Theodore Bikel – naracije
