Nastupaju: Amon Amarth (predgrupe: Insomnium, Kanonenfieber)
Datum: ponedjeljak, 19. 8. 2024
Lokacija: Lignano Sabbiadoro / Arena Alpe Adria / Italija
Europa usred kolovoza 2024.! Osušena i izglodana! Od žarkog sunca i požara, ali i bestijalnih pljuskova. Gdje je ravnoteža? Kamo je nestala? No, kako god. Koncertni puls u ovo doba godine uvijek polako jenjava. Pri kraju je. S velikim finalom većih europskih festivala. Posjet paketa Amon Amarth, Insomnium i Kanonenfieber u Sloveniji bliskom talijanskom ljetovalištu Lignano Sabbiadoro (gradić i dalje pripada Furlaniji-Julijskoj krajini) učinio nam se zato krajnje zgodnim izborom. Obuzela nas je prava koncertna dosada. Točnije rečeno – morila nas je strašna koncertna glad.
Jasno je da Amon Amarth imaju konkretnu četu štovatelja na globalnoj razini i status koji im danas više nitko ne može oduzeti – s vremenom su postali doista velik bend. No, činjenica je i da su Insomnium iznimno cijenjena finska melodični-death-metal ekipa koja bez kiča i šljokica, samo svojom uigranošću, može izazvati bilo koga na pozornici u svojoj žanrovskoj sferi. Manja nepoznanica bili su Kanonenfieber, koji spadaju među black metalce (s elementima death metal retorike). Nijemci svoju glazbu maskiraju pod kulisu strahota Prvog svjetskog rata, tako da je riječ o još jednom bendu koji zapravo stavlja ceremonijalnost i teatar ispred glazbenog sadržaja, što je samo dokaz da, čak i ako netko zaključi da metal još nije opasno zalutao u idejnu iscrpljenost, publika danas postaje sve manje i manje zahtjevna prema glazbi novih izvođača. Tako da je danas lakše osvojiti mase dobro projiciranim manevrom maskiranja nego samom glazbenom supstancom, koja može biti posve generička. Ali polako. Vikinzi, Prusi,… Rat, rat, rat. Na svim tračnicama svakodnevice. Kamo god okreneš glavu. Vrag je već davno neopozivo napustio pakao i u njega se još dugo ne namjerava vratiti.
Ali polako. 19. 8. poseban je datum! Točno prije 40 godina na taj su dan u Ljubljani prvi put nastupili Iron Maiden u sklopu tadašnje “World Slavery” turneje. Prije dvije godine u Opatiji su na isti dan nastupili Šveđani Sabaton pred potpuno rasprodanim prostorom, koji su u samo pola sata rasprodali i sve suvenire (nije ostala ni jedna jedina našivka). Ukratko. U energetskom smislu datum 19. 8. ima posebne čari! Čari zapisane metalskom maševanju!
Vrijeme postaje sve veća napast kad su u pitanju koncerti. Tako smo 19. 7. 2024. morali spašavati glavu u Koruškoj usred svjetskog potopa, koji je rezultirao otkazivanjem koncerta art rock legendi Toto. No, ponedjeljak 19. 8. u tom pogledu nije donosio nikakvo olakšanje. Svaki put kad bi pogledao u nebo, osjećaj da će svaki čas silovito pljusnuti i da će te i ovaj put ‘isprati’ bio je silno zabrinjavajući. Spomenimo da je ovdje prije nekoliko godina zbog kiše već otpao koncert Dream Theatera, što pak recimo nije vrijedilo 29. 7. 2014. za koncert Simple Minds. Taj se odvio u pravom pljusku. Od početka do kraja. Očito dosta toga ovisi i o panici menadžmenta pojedinih izvođača.
Nekoliko kapi doista je palo odmah pri ulasku u prostor Arene Alpe Adria, koja je kroz godine ugostila hrpu iznimno zanimljivih i žanrovski šarenih izvođača (RL je tu, među ostalima, pogledao: Airbourne, Spandau Ballet, Uriah Heep, Chickenfoot, Simple Minds). No nakon 15 minuta kiša nas je ostavila na miru, pa je sve lijepo krenulo prema planu.
Dvadeset minuta nakon sedam navečer na pozornicu izlaze Kanonefieber iz njemačkog Bamberga. Taj bend mogli smo gledati 2019. na tolminskom festivalu Metaldays, gdje je nastup dobio laskavu ocjenu! Ni ovaj put Kanonefieber nisu razočarali. Cijela pozornica u magli. Nebo sivo. Rovovi na bojištu Prvog svjetskog rata. Bodljikava žica, vreće zemlje i pijeska, utvrde, bunkeri…. Nedostajao je još samo miris baruta. A na pozornici četiri tipa u vojnim uniformama. Ali maskiranih lica. Ekstremni vokal sa strogo njemačkim diktatima. Ne nedostaje ni pruska kaciga, strojni korak, salutiranje. Jednom riječju – na neki način zabavno, kad to gledaš 2024. i više se nitko ne sjeća strahota i sveg tog pokolja od prije više od sto godina. Bend kao začin koristi tekstove iz pisama vojnika s bojišnica Prvog svjetskog rata, a zatim i govore Paula von Hindenburga te careva Wilhelma II. i Jožefa I. Učinak je svakako grabežljiv. Bend nosi silno mračnu atmosferu, čak i doomersko vješanje, kao što je to potvrdila druga nova skladba grupe Menschenmühle (bend je otvorio koncert s Grossmachtfantasie, koja najavljuje novi album “Die Urkastrophe”), dok simulacije ‘blast beatova’ više puta djeluju kao nemilosrdne rafalne paljbe mitraljeza odnosno topovsko granatiranje. Bend nije preskočio EP i izveo ga je u cijelosti s točkama Kampf Und Sturm i Die Havarie, koja je zahvaljujući glazbeno zaraznom refrenu podigla na visoke obrtaje velik dio parter. U pola sata bend je uspio čak natjerati publiku da priredi ‘wall of death’. U načelu talijanska publika ne ‘pada na njemačke tekstove’ (iznimka su naravno Rammstein), pa je iznenađujuće da su Kanonefieber to postigli s takvom lakoćom. U publici je bilo prilično posjetitelja iz Slovenije. Zvuk solidan. Bend je nastup završio s The Yankee Division March (na toj skladbi vokale je kao posebni gost dao pokojni vokalist The Black Dahlia Murder Trevor Strnad). Ali za skandinavski pristup u ekstremnim sferama Kanonefieber su jednostavno glazba za ‘prosjake’. Kako god okreneš. No, barem za sada. To je odmah dokazao sljedeći izvođač.
No, Insomnium su onaj bend koji je već osvojio gorljivu bazu štovatelja. Poveći dio publike opsesivno je iščekivao bend. A to je bend koji doista nekome može ukrasti show. Bend je izašao na pozornicu deset minuta nakon osam navečer i svirao pedeset minuta. Nebo nabijeno teškim oblacima ostalo je blagonaklono i u nastavku. Insomnium su kvartet kojem ne trebaju nikakvi dodatni efekti, šljokice i kič. Izuzetno su uigrana ekipa koja svoj posao odrađuje s pakleno sigurnom izvedbenom perfekcijom.
To je pravi melodični death metal. Od glave do pete. Ljubitelji Amorphis, Wintersun i pionira stare göteborške škole došli su na svoje. Zlokobni growl basista i pjevača Niila Sevänena, skladnost fraziranja gitarista Markusa Vanhale (koji je povremeno preuzimao i vokal) i Ville Frimana te poguban ritmički stroj Markusa Hirvonena za mnoge su bili vrhunac cijelog koncertnog događaja u Lignanu. Naglasak je bio na promociji albuma “1996”, koji održava izvrsnost benda. Naslovna skladba, White Christ i odlična atmosferična Lilian negdje na sredini koncerta, kojima su društvo pravile starije Valediction, iznimna simfonijski epska ‘death metal tužaljka’ Pale Morning Star te u finalu raspaljujući Unsung i favorit While We Sleep. Za više jednostavno nije bilo vremena. Kratko, ali slatko. Zvuk posve dostojan. Komadi prave razgibane melodičnodeathmetalske simfonije. Uz ultraglazbenu melankoliju dužih instrumentalnih dionica od kojih ti se ledi krv, moćno grmeći ‘growl’ Sevänena jednostavno je esencijalna vrijednost benda, koji mora praviti društvo masivno razornom fraziranju obiju gitara. Insomnium ostaju pojam u ekstremnim sferama metala, koji zauzima svoje posebno mjesto i svaki put kad izađe na pozornicu isporuči izvedbenu izvrsnost. Finci ne znaju i ne mogu zatajiti. Ni ovaj put nije bilo drukčije. I to s dostojno nabrijanim zvukom.
Amon Amarth bili su te večeri s strane većine daleko najiščekivaniji izvođač. Parter je bio nabijen zapravo do posljednjeg kutka. Na tribinama se dalo disati, a u parteru samo u udaljenim kutovima. Cca. 2.500 ljudi (prostor prima do 3.000 posjetitelja). U prvim redovima mnogo mladeži. Čak i onih kojima je obavezna pratnja. Svi u pravovjernim majicama Amon Amarth i s bižuterijom koja spada u vikinšku nomenklaturu. Prvo mjesto odnio je čovjek koji je bio odjeven u vučje krzno (od vučjih ušiju, gubice do repa – komplet da mu nema premca). Kasnije smo otkrili da je došao Audijevim ‘old-timerom’ s čakovečkom registracijom. Ukratko ‘kralj’, pravi ‘hrvatski vuk’.
Na desnoj strani pozornice organizator je pobrinuo se za pojačanje kad je u pitanju sigurnost. Broj zaštitara barem su utrostručili. Zna se zašto. Dolazi naime sudnji čas – ‘Tolkienova Gora sudbine’, dakle. Sat pokazuje pola deset. Pozornica se otvara. Na njoj dva divovska – višemetarska Vikinga, kao stražari. Sa sjajnim očima. Na lijevoj i desnoj strani pozornice. Bubnjarska utvrda na velikom podiju, poduprta divovskom vikinškom ratnom kacigom s rogovima. Raskošno i hipnotično. Zatim na pozornicu dolijeću dečki. Svi odjeveni u iste odore. Crne majice s ‘raspolovljenim’ slovom ‘A’ crvene boje na sredini (što znači da je udvostručeno – u suglasju s imenom benda). No i stasiti vokalist Johann Hegg, koji se s vremenom, uz rastuću sijedu bradu i stečeni trbušak, pretvorio u pravog ‘djeda Božićnjaka’! S obaveznim rogom za pojasom. Sve je dakle na svom mjestu.
Bend je počeo grmjeti s Raven’s Flight (“Berserker”, 2019), a publika je poludjela u trenu. Ovaj put bend nije koristio pravu vatru u pirotehnici. Samo salve dima. Ali klasik Guardians of Asgaard (“Twilight of the Thunder God”, 2008) bio je trenutak kad su ljudi potpuno izgubili kontrolu. Cijela stvar je, kad gledaš rad kvinteta, djelovala doista vrlo rutinski. Bend je zajedno odsvirao ogromno i četiri člana kvinteta u današnjoj postavi praktički su zajedno još od drugog albuma “The Avenger” (1999). Oni zaštitari na desnoj strani pozornice nisu tamo stajali uzalud. Brzo su krenuli u prostor između pozornice i prve linije publike, jer je publika počela ‘crowd-surfati’, što ipak nije dosezalo razmjere takvih nastupa na festivalima u Tolminu.
Hegg se po svojoj navadi nakon druge pjesme pobrinuo za dulju stanku u kojoj je nagovarao i raspirivao publiku te, očekivano, podijelio ‘nekoliko slatkih riječi’. A onda šus. Može se govoriti i premišljati što god o Amon Amarth, ali jedno je nevjerojatno. Spoj publike i benda. Magično. Ludo vladanje svime što je nalagala vikinška nomenklatura i poruka nordijske mitologije, naravno uz to da su svi jeli iz ruke navigacijama Johanna Hegga i ekipe. Odlična uigranost, vrhunski zvuk. Uz činjenicu iznimne ceremonijalnosti, gdje se kulisa pozornice neprestano mijenja (od spomenutih divovskih vikinških kipova do Drakkara i u finalu s prvim bisom Crack The Sky s gigantskim zmajem), salvi dima, dinamične igre scenskog osvjetljenja, gdje društvo prave statisti s vihorenjem zastava (tijekom komada Tattered Banners and Bloody Flags) ili u odori ‘kopljanika’ (komad The Pursuit of Vikings), učinak je naprosto hipnotičan. Tome dodaš lude reakcije publike, koja je u trenucima postala naprosto ‘jedno biće’, kao šesti član benda, i osjećaji su iznimni. Osjetiš onu veličanstvenost velikog ujedinjenja, koje je zapravo najintenzivnije uvijek na koncertima heavy metal bendova. Ti su osjećaji jedinstveni, ali da ih doživiš, moraš na heavy metal koncert. A Amon Amarth se mogu pohvaliti iznimnim garnizonom svojih sljedbenika.
Hegg naravno nije škrtario s raspirivanjem: “Braćo! Sestre! Vikinzi!” Ljudi su mu jeli iz ruke. Opet na drugoj točki: “Legije!” I slično. Naravno, svi su čekali i trenutak kad će podići svoj rog. Bilo je to nakon odlične novije Shield Wall (“Berserker”, 2019). “Raise Your Horns!”, zaurlao je Hegg, podigao svoj rog i nazdravio. Oduševljenje ne jenjava. I baš su svi do kraja ispili svoje pivo iz čaša. Veliko finale s Raise Your Horns (“Jomsviking”, 2016), koja je napisana upravo s tom namjenom. Da su je odsvirali triput zaredom, na prostoru bi sigurno ponestalo piva.
A kiša? Cijelo vrijeme je sijevalo. Dodatni efekt cijeloj ceremoniji! Gratis. Pogledao si u nebo usred grmljavine s pozornice, koja nadglasava grmljavinu s neba, gdje sijeva. Sijeva s pozornice, sijeva s neba. Sijeva sa svih strana. I napokon počne kiša. U prvom bisu. S kao naručenim imenom! Crack The Sky. Kao da su na Valhalli napokon uslišali bend da pošalje par kapi s neba na Arenu Alpe Adria. I baš smiješno. Kišilo je samo tijekom tog komada. Drugi gratis efekt. Kao da su Amon Amarth te večeri vladali baš svime. Drugi bis – velika bomba s dugo iščekivanom Twilight of the Thunder God – opet je bio posve suh! A atmosfera grandiozna! Ogroman broj posjetitelja iz Slovenije. Ozbiljno.
Cijeli događaj djelovao je kao lijepo sjećanje na nekadašnja druženja s ovim bendom u Tolminu. Svakako, Amon Amarth su bend koji može okupiti i po više od 10.000 posjetitelja. Ovisno o kapacitetu festivala, ovisno o tome gdje je takav festival. No prostor Arena Alpe Adria naprosto je idealan za takav trojni paket, koji su okrunili nastupom Amon Amarth. Nevjerojatno je kako je taj bend narastao. Nekoć su nastupali u ljubljanskoj Cvetličarni. Bilo je to 2006. i 2007. Nekoć su nastupali u zagrebačkom Boogalooju. Bilo je to 2009. Ovaj nastup pred 2.500 ljudi s obzirom na veličinu imena zapravo je vrlo pomirljiva činjenica. I dalje manji prostor, koji je upravo zbog kapaciteta isporučio izdašnije intenziviranje atmosfere i osjećaja, pri čemu su i oni u apsolutnoj manjini, koji su došli više iz znatiželje na koncert (kao nas dvoje), još uvijek mogli normalno disati i tako uspjeli preživjeti cijeli pakao bez ‘ogrebotina’. Ukratko, da zaokružim. Sat i pol druženja s Amon Amarth! Iznimno i fascinantno!
Autori: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Kanonenfieber – setlista:
1. Grossmachtfantasie
2. Menschenmühle
3. Dicke Bertha
4. Ubootsperre (Intro)
5. Kampf und Sturm
6. Die Havarie
7. Over There (orig. George M. Cohan – intro)
8. The Yankee Division March
Insomnium – setlista:
1. 1696
2. Valediction
3. White Christ
4. Pale Morning Star
5. Lilian
6. Unsung
7. While We Sleep
8. Karelia (snimljeni izlaz)
Amon Amarth – setlista:
1. Raven’s Flight
2. Guardians of Asgaard
3. The Pursuit of Vikings
4. Deceiver of the Gods
5. As Loke Falls
6. Tattered Banners and Bloody Flags
7. Heidrun
8. War of the Gods
9. Put Your Back Into the Oar
10. The Way of Vikings
11. Under the Northern Star
12. First Kill
13. Shield Wall
14. Raise Your Horns
—bis—
15. Crack the Sky
16. Twilight of the Thunder God
