Izdavač: Barking Pumpkin
Datum izlaska: 14.10.1988
Produkcija: Frank Zappa
Trajanje: 71:03
Ocjena: .9.5/10
»Broadway the Hard Way«, posljednji pretežno rockerski usmjereni projekt legendarnog Franka Zappe snimljen još za njegova života, bio je ujedno i posljednje poglavlje njegovih više od dva desetljeća dugih koncertnih turneja s raznim pratećim bendovima, jer je ostatak svojih dana proveo u studiju, ako ne računamo ‘oproštajne’ suradnje s berlinskim orkestrom, zabilježene na njegovu posljednjem ‘predsmrtnom’ albumu »The Yellow Shark« (1993). Koncertni uradak »Broadway the Hard Way«, koji zbog briljantne produkcije, kao i većina Frankovih koncertnih albuma, zvuči gotovo kao studijski projekt, snimljen je na različitim koncertnim lokacijama 1988. godine. Većinom je sadržavao posve nove skladbe koje prije nisu izašle ni na jednoj drugoj ploči ovog američkog glazbenog multitalenta i neukroćenog društvenog satiričara. »Broadway the Hard Way« bio je konačni rezultat iznimno naporne i teške turneje usred koje se Frank posvađao sa svim članovima svoje prateće postave, nakon čega ga je prošla svaka daljnja volja za konceptom rock banda.
Franka je na neočekivano skraćenoj turneji, usred koje je navodno prvi put saznao za dijagnozu svoje smrtonosne bolesti, pratila postava prekaljenih glazbenika koja je s njim surađivala veći dio osamdesetih godina prošlog stoljeća, uz iznimku nove ‘akvizicije’ u liku izuzetno nadarenog mladog gitarista i klavijaturista Mikea Keneallyja, kojemu se tada ostvario dječji san da svira uz velikog Franka Zappu. Priča o Keneallyjevu kratkom članstvu u Frankovu bendu bila je prilično neobična, jer se za članstvo ponudio sam nakon što je svom idolu telefonom poručio da prije njega, nakon šesnaest godina oduševljenog slušanja i prepisivanja njegove glazbe, može odsvirati bilo što iz Frankova opsežnog repertoara.
Frank ga je ubrzo pozvao na audiciju, na kojoj je morao do savršenstva odsvirati skladbe »What’s New in Baltimore?« i »Sinister Footwear«. Nakon uspješno prođene audicije pridružio se Franku na već spomenutoj turneji koja je nažalost doživjela preran kraj. S idolom od kojeg je mnogo naučio o oblikovanju samostalne karijere do njegove smrti više nije svirao, ali je zato kasnije mnogo surađivao s Frankovim najstarijim sinom Dweezilom, a i sa Steveom Vaijem. Propala turneja ostala je u sjećanju barem po jednom pozitivnom događaju; tijekom nastupa u Stockholmu Frank je otkrio dvadesetogodišnjeg švedskog bubnjara Morgana Agrena, kojeg je pozvao na pozornicu i kasnije poveo sa sobom u SAD kako bi sudjelovao u nekim kasnijim, većinom neostvarenim projektima. Vrlo vjerojatno bi Agren, koji je najpoznatiji po suradnji sa skupinom Kaipa, Devinom Townsendom odnosno Casualties of Cool te Mattiasom IA Eklundhom, postao nasljednik Chada Wackermana za bubnjevima da Franka nije zadesila prerana smrt.
Većina djela na »Broadway the Hard Way« imala je naglašeno satirični pečat, koji je bio odraz tadašnjih političkih, društvenih i kulturnih prilika. Već uvodna skladba, »Elvis Has Just Left the Building«, križanac rockabillyja, countryja i jazza, bila je brutalna satira nezdrave fascinacije većine Amerikanaca Elvisom Presleyem i njihova uvjerenja da je Elvis nakon svoje ‘prividne’ smrti zapravo još uvijek živ. »Planet of the Baritone Women«, koja na trenutke zvuči poput parodije tradicionalne meksičke gudačke glazbe pomiješane s komičnim opernim umetcima, ljuta je satira moralne odsutnosti i krize identiteta koja je često obilježje visokokapitalističkih društava. Na završnom kolažu različitih glazbenih stilova naslovljenom »Jesus Think You Are a Jerk«, u kojem u tekstovima spominje i palestinskog vođu Jasera Arafata te kubanskog ‘el comandantea’ Fidela Castra, Frank je zbijao šale na račun američkih TV evanđelista, dok je na »Dickie’s Such an Asshole« upozoravao na najveće gluposti u predsjedničkim mandatima Richarda Nixona i Ronalda Reagana, koji su donedavno, sve do Busha mlađeg i Trumpa, vrijedili za najgore američke predsjednike. I na »When the Lie’s So Big«, gdje se Ikeu Willisu usred pjevanja prsne u smijeh, te na »The Untouchables« i »What Kind of Girl«, riječ je o jetkoj satiri nekih ustaljenih praksi američke republikanske stranke, imena poput Reagana i Busha starijeg, vjerskog fanatizma i američkog plutokratskog dvostranačkog sustava.
Na country burleski »Rhymin’ Man« Frank je razgolitio licemjerje američkog baptista i samoproglašenog borca za građanska prava Jessea Jacksona, samoproglašenog nasljednika Martina Luthera Kinga. Ni Michael Jackson i njegova obitelj nisu izbjegli Frankovu živopisnu satiru u skladbi »Why Don’t You Like Me?«, u kojoj ne manjka brojnih šaljivih referenci, među kojima se našao i kultni (anti)junak ‘Ratova zvijezda’, Lando Calrissian.
U skladbi »Any Kind of Pain«, koja je bila vokalna verzija starije kompozicije istog naslova i među ostalim sadržavala genijalne solističke umetke, majstor zahodskog humora satirizirao je generički primjer tipične, praznoglave američke starlete-bimbo, koja ide ‘pod nož’ i podvrgava se ‘plastik fantastik’ transformaciji, nakon čega je njezini muški poslodavci još više ponižavaju i iskorištavaju. Frank je silikonsko-platinaste lakoće sapunice ionako satirizirao već u nekim prijašnjim skladbama poput »Beauty Knows No Pain«, »Dumb All Over« i »Be In My Video«.
Na »Promiscuous«, gdje Frank pravi budale od Reaganova superkonzervativnog admirala C. Everetta Coopa, Ike Willis pobrinuo se za kraći reperski umetak, prvi i jedini primjerak repa u Frankovoj karijeri prije nego što je rap uopće postao istinski popularan, čime zaokružuje zavidnu stilsku eklektičnost ovog koncertnog dokumenta. Neke skladbe sadrže i kratke, šaljivo odsvirane verzije nekih desetljećima starih evergreena, većinom u obliku ‘medleyja’. Za malo nostalgije pobrinut će se ponajprije izvrsna verzija klasika »Outside Now« s albuma »Joe’s Garage« (1979).
Jazz-funk interpretacija evergreena grupe The Police »Murder By Numbers« bila je jedna od rijetkih obrada drugih glazbenika u Frankovoj karijeri, i to ne bilo kakva obrada, jer je na njoj kao posebni pjevački gost sudjelovao sâm Sting. Ta obrada, koja je izazvala gotovo histeričnu reakciju mase u trenutku kad je Sting izašao na pozornicu, dogodila se posve slučajno, kad je Frank prije jednog od koncerata u dizalu nabasao na Stinga. Odlično raspoloženi Sting svoj je gostujući nastup pomalo ‘zappovski’ začinio uvodnim govorom o tome kako neki ludi američki TV evanđeoski propovjednici glazbu grupe The Police proglašavaju đavoljim djelom, što je u osamdesetima bila sveopća pojava u već tada vrlo bolesnom američkom društvu s kojim se godinama borio i Zappa.
Preostale dvije obrade na »Broadway the Hard Way« bile su »Bacon Fat« i posebna interpretacija jazzovskog standarda »Stolen Moments«, koja je rijedak nekomičan trenutak ovog albuma. Za sve one koji slučajno zaborave da je Frank bio jedan od najvećih gitarskih majstora svog doba, tu je kao podsjetnik razigrano-plesni »Hot Plate Heaven at the Green Hotel«, koji sadrži jedan od najšarenijih solaža u njegovoj raznolikoj karijeri.
Teško je povjerovati da je »Broadway the Hard Way« plod mukotrpne i prerano prekinute turneje nakon koje je Zappa sve do svoje smrti stavio križ na koncept rock banda, jer se dok ga slušaš čini da je Frankova ekipa radila kao dobro podmazan stroj i neizmjerno uživala u svakoj izvedbi. Osim napadaja smijeha koje pojedine skladbe na »Broadway the Hardway« izazivaju još i danas, jer se društveno-kulturni obrasci na koje su satirični tekstovi usmjereni neprestano ponavljaju, nakon slušanja nekako ostaje gorak okus prerano završenog posljednjeg pratećeg benda u Frankovoj karijeri. Unatoč naslovu, Zappa nikad nije namjeravao pojedine skladbe s »Broadway the Hard Way« preoblikovati u bilo kakav oblik kazališne produkcije. To pak ‘pametnjakoviće’ odgovorne za dodjelu nagrade grammy, koji su svojim odlukama već više puta pobrinuli za galone gorkog smijeha među nekim ljubiteljima glazbe, najviše kad su Jethro Tull nagradili za ‘najbolji teškometalni album’, nije spriječilo da »Broadway the Hard Way« 1990. godine ne nominiraju za grammyja u kategoriji ‘najbolji album-mjuzikl’.
autor recenzije: Peter Podbrežnik
popis skladbi:
1. Elvis Has Just Left The Building (2:24)
2. Planet Of The Baritone Women (2:48)
3. Any Kind Of Pain (5:42)
4. Dickie’s Such An Asshole (5:45)
5. When The Lie’s So Big (3:38)
6. Rhymin’ Man (3:50)
7. Promiscuous (2:02)
8. The Untouchables (2:26)
9. Why Don’t You Like Me (2:57)
10. Bacon Fat (1:29)
11. Stolen Moments (2:57)
12. Murder By Numbers (5:37)
13. Jezebel Boy (2:27)
14. Outside Now (7:49)
15. Hot Plate Heaven At The Green Hotel (6:40)
16. What Kind Of Girl? (3:17)
17. Jesus Thinks You’re A Jerk (9:15)
glazbenici:
Frank Zappa – gitara, vokal, produkcija
Mike Keneally – sintisajzer, vokal, gitara
Ike Willis – gitara, vokal
Robert Martin – klavijature, vokal
Scott Thunes – bas gitara
Chad Wackerman – bubnjevi
Ed Mann – udaraljke
Paul Carman – alt saksofon
Albert Wing – tenor saksofon
Kurt McGettrick – bariton saksofon
Walt Fowler – truba
Bruce Fowler – truba
Sting – gostujući glavni vokal na “Murder by Numbers”
Eric Buxton (član publike) – govorna riječ usred skladbe “The Untouchables”
