Datum izlaska: 28.09.1999
Izdavačka kuća: Miramar
Produkcija: Alan Parsons
Trajanje: 51:50
Ocjena: 8.5/10
»The Time Machine« bio je treći solo album slavnog engleskog glazbenika, producenta i tonskog inženjera Alana Parsonsa, koji je krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih oduševljavao artrock senzacijom The Alan Parsons Project. Na »The Time Machine« gospodin Parsons nastavio je sa svojim više-manje uspješnim oživljavanjem nekadašnje magije The Alan Parsons Project, jer je riječ o još jednom konceptualnom projektu koji se oplođivao u čestoj znanstvenofantastičnoj tematici putovanja kroz vrijeme. Ideju za konceptualni album o putovanjima kroz vrijeme Alan je dobio još 1977., kad je s pokojnim škotskim pjevačem Ericom Woolfsonom osmišljavao ono što je postalo drugi album The Alan Parson Project, »I Robot«. Woolfson ga je tada uvjerio da radije upotrijebe posve futuristički koncept o prijetnji umjetne inteligencije i prevlasti robota.
Na »The Time Machine« većina se tekstova bavila putovanjima kroz vrijeme i općim konceptom vremena, dok se već na naslovnici albuma moglo uočiti nekoliko kultnih vremenskih naprava iz raznih znanstvenofantastičnih filmova i TV serija: Tardis iz ‘Doctor Who’, DeLorean DMC-12 iz ‘Povratka u budućnost’ te Enterprise iz ‘Zvjezdanih staza’. »The Time Machine« sadržavao je i nekoliko gostujućih ženskih vokala, što je kod Alanovih projekata uglavnom bila rijetkost. Na folk dušodrapateljki »The Call of the Wild«, koja između ostalog sadrži škotske gajde, istaknula se irska pjevačica Marie Brennan iz skupine Clannad, dok je na pomalo preslatkoj pop baladi »The Very Last Time« zablistala Beverly Craven. I ovaj put općenito nije manjkalo prestižnih vokalnih gostiju koji su pojedinim skladbama svojim vokalnim doprinosima dodali posve specifičnu atmosferu. Od starih suradnika iz The Alan Parsons Project na »Time Machine« bili su prisutni gitarski majstor Ian Bairnson i bubnjar Stuart Elliott.
Album je otvorio naslovni instrumental, prožet futurističkim ambijentom, čime se nastavila Alanova dugogodišnja tradicija instrumentalnih otvaranja. U njemu su se osjećali utjecaji elektroničke glazbe devedesetih, jer je uz simfonijske aranžmane sadržavao semplirane, elektroničke ritmičke uzorke koji su tada bili iznimno popularni. Takve elektroničke eksperimente Alan je još pojačao na sljedećem studijskom projektu »A Valid Path« (2004). »Temporalia« bio je kratak instrumental s naracijom profesora Franka Closea te uvod u odličan »Out of the Blue« s upečatljivim vokalnim doprinosom pjevača Spandau Ballet Tonyja Hadleya, kojem je na pratećem vokalu u refrenu društvo pravio Alanov povremeni vokalni suradnik Chris Rainbow (ex-Camel). Na »Call Up«, koji je preko gitarskih pasaža neobično bluesovski usmjeren, a u tekstu sadrži čak plejadu poznatih imena iz ljudske povijesti, izvrsno se vokalnim doprinosom istaknuo poznati povremeni pjevač Neil Lockwood.
Prekrasna balada »Ignorance Is Bliss«, jedan od vrhunaca »The Time Machine«, za mikrofonom je imala još jedno prestižno vokalno ime, Colina Blunstonea, čija se otužna boja glasa pokazala kao odlična zamjena za Erica Woolfsona. Da je ta sjajna balada izašla nekih dvadeset godina ranije, bez sumnje bi postala hit. »Rubber Universe« bio je zabavan instrumental s iznimnom instrumentalnom interakcijom između Bairnsona, koji je ovdje odsvirao gitaru, bas, mandolinu, klavijature i saksofon, te Elliottovih bubnjeva. Melodični rocker »No Future in the Past«, gdje se za glavnim vokalom ponovno našao Lockwood, sadržavao je lijep, klasičan AOR refren koji se odlično uklopio u melankoličnu narav te skladbe. »Press Rewind« s pomalo ‘lennonovskim’ Grahamom Dyeom u glavnoj vokalnoj ulozi bio je jedan od rijetkih manje zanimljivih trenutaka »The Time Machine«, iako nije bio bez svojih čari. S tajanstvenim ugođajem prožet »Far Ago And Long Away« bio je solidan instrumental s raznolikim i osvježavajućim elementima world glazbe.
»The Time Machine« bio je jedan od boljih trenutaka Alanove samostalne karijere, a ujedno i dostojan slavne The Alan Parsons Project ostavštine, iako je sadržavao i nekoliko manje blistavih trenutaka. Slavni glazbenik, producent i tonski inženjer prilično je dobro iskoristio koncept o putovanjima kroz vrijeme, iako album kao cjelina nije bio tako ambiciozno zamišljen kao većina TAPP postignuća.
autor: Peter Podbrežnik
popis skladbi:
1. The Time Machine (Part 1)
2. Temporalia
3. Out of the Blue
4. Call Up
5. Ignorance Is Bliss
6. Rubber Universe
7. The Call of the Wild
8. No Future in the Past
9. Press Rewind
10. The Very Last Time
11. Far Ago And Long Away
12. The Time Machine (Part 2)
glazbenici:
Alan Parsons – akustična gitara, klavijature, orgulje, skladatelj, tonski inženjer, producent
Ian Bairnson – gitara, klavijature, mandolina, saksofon, skladatelj
Stuart Elliott – bubnjevi, programiranje bubnjeva, klavijature, programirane klavijature, udaraljke, orkestralni aranžman, prateći vokal, skladatelj
Richard Cottle – klavijature
Andrew Powell – orkestralni aranžman
John Giblin – bas gitara
Robyn Smith – klavijature, klavir
Kathryn Tickell – škotske gajde, svirale
Julian Sutton – melodeon
Claire Orsler – viola
Jackie Norrie – violina
Julia Singleton – violina
The Philharmonia Orchestra – orkestar
Clio Gould – voditeljica orkestra
Tony Hadley – vokal
Neil Lockwood – vokal
Colin Blunstone- vokal
Moya Brennan – vokal
Beverley Craven – vokal
Graham Dye – vokal
Chris Rainbow – vokal, prateći vokal
Prof. Frank Close – govorena riječ na “Temporalia”
