Izdavačka kuća: Bizarre/Reprise // Zappa Records/Ume (reizdanje za 50. obljetnicu originalnog izlaska albuma)
Datum reizdanja: 16. 12. 2022. (na 50. obljetnicu originalnog izlaska albuma)
Datum originalnog izdanja: 5. 7. 1972.
Produkcija: Frank Zappa
Miks 2022: Ahmet Zappa & Joe Travers
Trajanje albuma: 36:08 min
Žanr: Jazz Rock Fusion / Progressive Rock
Ocjena: 10/10
Godine 1972., nakon katastrofalnog kraja turneje i raspada njegova pratećeg sastava The Mothers (izvorno The Mothers Of Invention), Frank Zappa, genijalni skladatelj, gitarist, redatelj, satiričar i još štošta, dok je sjedio u invalidskim kolicima počeo je skupljati nove stvaralačke snage (za što mu je trebalo zanemarivo malo vremena u usporedbi s većinom ostalih glazbenika) i na neko se vrijeme potpuno preusmjerio isključivo na studijske projekte. Tadašnja je turneja naime završila tako da je Franka neki sjeban »fan« tijekom nastupa gurnuo s pozornice jer je navodno njegovoj izabranici uputio malo previše šaljivih pogleda. Takvo koketiranje sa ženskim dijelom publike svakako nije bila nikakva slučajna iznimka u Frankovoj koncertnoj karijeri, ako je uzrok doista bio takav i ako se smije vjerovati nekom neurotičnom bedaku koji je na tako nisko način postao dio glazbene povijesti. Konačni rezultat tog neugodnog događaja bila je slomljena noga i prisilna mobilizacija u invalidskim kolicima. Frank se tako privremeno odrekao koncertnih nastupa kao i suradnje s pratećom postavom. U međuvremenu je unajmio osobnog, koncertnog tjelohranitelja i svoju glazbenu pozornost ponovno usmjerio prema jazz rock fusionu kojim se tako proslavio na remek-djelu »Hot Rats« (1969.), za većinu i danas njegovu najboljem albumu, koji ga je konačno smjestio među najbriljantnije skladatelje 20. stoljeća. Što se tiče samosvojnosti, stilskog kombiniranja i nadilaženja žanrovskih granica između klasične glazbe, jazza, avangarde i rocka, sve to na tehnički izuzetno visokoj razini i uz obaveznu dozu satirične naravi pojedinih kompozicija, Franku nije bilo ravna pod suncem i vrlo vjerojatno ga nikad neće ni biti.
»Waka/Jawaka« bio je Frankov trijumfalni povratak jazz rock fusionu i svojevrstan nastavak onoga gdje je stao »Hot Rats«. Tome u prilog ide i tipična ironična naslovnica na kojoj je umivaonik. Na lijevoj slavini piše »vruće«, dok na desnoj ne piše »hladno«, nego »štakori«. Očito je i Frank simpatizirao ideju da ovaj album na simboličan način poveže kao nasljednika svog najuspješnijeg albuma. Ime albuma navodno potječe od kolokvijalnog izraza za poseban ritmički gitarski zvuk koji je tada bio popularan. Za ovaj je projekt oko sebe ponovno okupio pravi mali orkestar vrhunskih, raznovrsnih glazbenika. S većinom njih već je do tada uspješno surađivao. Među njima su bili odlični jazz klavijaturist George Duke, britanski bubnjarski radoholičar Aynsley Dunbar i klavijaturist Don Preston, jedini član originalnih The Mothers Of Invetnion s kojim je na ovom albumu surađivao. Nove snage donijeli su gitarist Tony Duran, majstor slide gitare, bas-gitarski posebnjak Erroneous i izvrsna puhačka sekcija u domeni trubača Sala Marqueza, saksofonista Mikea Altschula i Joela Peskina te trombonista Kena Shroyera i Billa Byersa. Konačni rezultat bila je izuzetno eklektična mješavina jazzističkih ritmova s obiljem kompleksnih, ali duhovitih gitarskih pasaža te sjajnim puhačkim aranžmanima u najboljoj tradiciji sastava Milesa Davisa iz razdoblja »Bitches Brew«. Središnji dijelovi albuma su uvodni i završni jazz rock fusion instrumental, dok su između njih ukliještena dva djela s vokalima, duhovite mješavine bluesa, funka i hard rocka u kojima, dakako, ne nedostaje ni satiričnih, seksualno obojenih tekstova.
Uvodni instrumental »Big Swifty« meni je osobno bez problema jedno od najboljih djela u Frankovoj karijeri i remek-djelo avangardnog jazz rock fusiona. Već na početku albuma tako možemo diviti se Frankovu neizmjernom skladateljskom geniju, kad je naizgled nevjerojatno lako povezao na prvi pogled nespojive elemente tradicionalno ozbiljne glazbe s elementima popularne, za klasicističke ili jazz puriste donedavno manje vrijedne glazbe i preuredio je po svojim zaštitnim komičnim notama u pravo kazalište glazbenog apsurda. Već uvodni, izuzetno šaljivi motiv na puhačima podsjeća na glazbu nekakvih crnogorskih narodnih trubača usred seoskog vjenčanja. Za obilje duhovitih puhačkih (ponajprije rogova) i zvončića ovdje se pobrinuo izvrsni Sal Marquez. Ritam linija Erroneous/Dunbar u uvodu drnda s nevjerojatnom preciznošću i uigranošću. U međuvremenu Frank unutra ubacuje nekoliko zanimljivih gitarskih improvizacija. Podlogu cijelo vrijeme drži Dukeov električni klavir, koji se mjestimice može mjeriti i s majstorstvom pokojnog Joea Zawinula (Weather Report). S vremenom se tijek kompozicije i usijana atmosfera ponešto smiruju. U središnjem je dijelu u prvom planu ponajprije zvuk truba i Frankove gitarske solaže, dok se ritmički motivi stalno mijenjaju. U jednom trenutku Franku se na slide gitari pridružuje i Tony Duran te se pobrine za malo bluesa. Jedan od najboljih trenutaka nastupa kad se isprepliću gitarska solaža i solo na trubi i dio kad stvore lijep »filmski« motiv. Ono što je najuzbudljivije jest da kompozicija, unatoč kompleksnosti, zadržava svoju melodičnu i šaljivu narav i ni na trenutak ne skreće s zvučnog kontinuiteta koji je postavio uvodni motiv u kakve pretjerano samosvojne improvizacije. Već samo ta briljantna kompozicija, koja je po mom mišljenju najbolja na albumu, dovoljna je da albumu zaslužena titula remek-djela i jednog od Frankovih najimpresivnijih albuma, no ni njegov nastavak nipošto nije za baciti.
Slijede dvije kompozicije usmjerene u nešto »prizemnije« rockerske vode, koje i u tekstovima i u naslovima sadrže poprilično seksualnih aluzija. Na »Your Mouth«, izuzetno duhovitoj mješavini funka, jazza i bluesa, ulogu glavnog vokalista preuzima Chris Peterson, koji je imao priličan funkom obojen vokal. Njega u refrenima na odličan način podržavaju ženske vokalne harmonije i snažna puhačka sekcija. Tekst je tipična Frankova razuzdana satira na opuštene odnose između spolova u duhu i naravi klasika »Broken Hearts Are For Assholes«. Iako ne nudi nikakve Frankove umjetničke vrhunce, riječ je o nadasve zabavnoj i šaljivoj rockerskoj satiri na patetičan kraj veze.
»It Might Just Be a One-Shot Deal«, koji teče po Frankovim akustičnim gitarskim country notama, sadrži sličnu lirsku tematiku kao »Your Mouth«, samo na nešto manje sarkastičan način. Ovdje se izmjenjuju tri različita vokala (zanimljivo da je Frank na ovom albumu, što se vokala tiče, potpuno »apstinirao«). U uvodu ih pjeva »kaubojska djevojka« Janet Ferguson. Zatim je zamjenjuje grotesktan i podrugljiv vokal dodatnog gitarista Tonyja Durana. Frankove country pasaže namjerno zvuče razštimano i kao takve poprilično komično. Unatoč početnom country ugođaju, ponajprije kroz akustične gitarske motive, narav kompozicije se u nastavku okreće u druge vode. Tada naime nastupa zabavna »havajska« sekcija s Jeffom Simmonsom na havajskoj gitari i vokalu. U tu se sekciju upliće i odlična pedal steel solaža iz ruku »Sneaky« Petea Kleinowa. U završnici slijedi ritmičko stupnjevanje i ponavljanje izvornog country motiva na akustičnoj gitari.
Neposredno slijedi završna, naslovna instrumentalna kompozicija »Waka/Jawaka«, koja predstavlja drugi od dvaju jazz rock fusion vrhunaca albuma. Ako je »Big Swifty« po atmosferi bio poprilično teatralan, energičan i rastresen, ovaj je instrumental njegova prava suprotnost, jer je znatno suptilnije, pa i pomalo romantične naravi. Svojom atmosferom čak pomalo podsjeća na filmsku glazbu koja bi se dobro uklopila u neki od ranih filmova o Jamesu Bondu ili u špageti vesterne Sergia Leonea. I ovo je majstorska tvorevina, koja sadrži još bogatiju puhačku sekciju i još više duhovitih Frankovih gitarskih solaža na kojima nikad nije štedio. Već uvodni motiv, u kojem se prelijeva bogata puhačka sekcija zajedno s nepredvidljivim ritmičkim prijelazima i klavijaturističkim majstorijama Dona Prestona na klaviru i mini-moogu, briljantan je i prava poslastica za uši. Prestonova solaža na mini-moogu kipi od duhovitosti i spontanosti. Ne treba se pitati zašto je oduvijek bio jedan od Frankovih najdražih klavijaturista i zašto i danas ima bend s kojim svira brojne Frankove klasike. Na umjetnički način slijedi duga Frankova gitarska solaža uz koju bi i Hendrix zapljeskao, a zatim šarolika puhačka sekcija na saksofonima, trombonu, pikolu, klarinetu i rogu. Ne nedostaje ni kraći Dunbarov bubnjarski solo. U završnom se dijelu još jednom ponavlja uvodni, izuzetno duhoviti »filmski« motiv, u kojem je puhačka glazba uz udarce zvona u potpunom suzvučju s ritam sekcijom te demonstrira nekoliko najboljih trenutaka u povijesti jazz fusiona, a mogu reći i progresivnog rocka. Tako završava jedan od najdovršenijih i najimpresivnijih albuma u Frankovoj bogatoj diskografiji.
Ima ih koji »Waka/Jawaka« zovu kar »Hot Rats 2«, i u tome im se nema što previše prigovoriti, jer je riječ o više nego odličnom nasljedniku tog legendarnog albuma, koji ga u nekim dijelovima uspijeva čak i nadmašiti, iako ga nikad ne zasjeni. Osobno bih ovo jazz rock fusion umjetničko djelo uvrstio među deset, možda čak i pet najboljih Frankovih albuma. Unatoč cijelom njegovu izuzetno bogatom i raznovrsnom stvaralačkom opusu, uvijek se iznova najradije vraćam njegovim jazz rock fusion albumima, koji inače ne sadrže toliko lirski izokrenutog, avangardnog humora, ali su same strukture kompozicija toliko briljantno duhovite da slušatelja lako nasmiju. Što se tiče skladateljske vještine, žara pojedinih djela i načina izvedbe, Frank se mogao posve ravnopravno postaviti uz bok najboljim jazz fusion izvođačima kao što su bili Weather Report, Mahavishnu Orchestra, Return To Forever itd. »Waka/Jawaka«, koji je bio prvo od dvaju jazz rock fusion remek-djela što ih je snimio u tom razdoblju, bio je lijep i rječit dokaz da vrijedi ona izreka da najteže situacije (kao što je bila ozljeda tijekom nastupa) vode do ostvarenja najvećih umjetničkih djela.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
Strana A:
1. Big Swifty (17:23)
Strana B:
1. Your Mouth (3:12)
2. It Just Might Be a One-Shot Deal (4:16)
3. Waka / Jawaka (11:18)
Postava:
Frank Zappa – električna gitara, akustična gitara na skladbi br. 3, udaraljke na skladbi br. 1, Fx & vokal na skladbi br. 3
Gostujući glazbenici:
Chris Peterson – vokal (2,4)
Janet Ferguson – vokal (3)
Tony Duran – slide gitara (1-3), vokal (3)
Peter Kleinow / pedal steel gitarska solaža (3)
Jeff Simmons / havajska gitara & vokal (3)
George Duke / električni klavir (1), tack piano (2)
Don Preston / klavir & MiniMoog (4)
Sal Marquez / truba, cijevi (1,4), krilnica (4), vokal (2-4)
Joel Peskin / tenor saksofon (2)
Mike Altschul / bas flauta (4), bas klarinet (4), ‘piccolo’ flauta (2,4), bariton saksofon (2), tenor saksofon (4), saksofoni
Kenny Shroyer – trombon (4), bariton rog (4)
Billy Byers – trombon (4), bariton rog (4)
Alex Dmochowski – bas gitara, ‘fuzz’ bas (4), vokal (3)
Aynsley Dunbar – bubnjevi, tamburin & perilica (3)
