Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 62:02
Ocjena: 4/5
IQ su danas kvalitativno najkonzistentniji, ako već ne i najcjenjeniji sastav neo progresivnog rocka, ali ni najbolji ne mogu uvijek jamčiti savršenstvo, što dokazuje njihov najnoviji uradak “Frequency”, na koji se s velikim očekivanjima čekalo gotovo pet godina, i to zbog iznenadne bolesti njihova pjevača i tekstopisca Petera Nichollsa. “Problem” novog IQ albuma ne leži u tome da bi zakazali u tkanju svojeg nadaleko prepoznatljivog oblika simfonijskog progresivnog rocka pod snažnim utjecajem Gabriel era Genesis, nego u nedostatku svježih ideja i recikliranju nekih već čuvenih trikova. IQ se na “Frequency” rijetko kada pomaknu od provjerenog skladateljskog recepta, zbog čega se ponekad čini kao da su u svojem umjetničkom razvoju konačno zastali na mjestu. Unatoč važnoj promjeni u postavi sastava, na “Frequency” već nekako znaš što ćeš dobiti na pladnju, što će većina dugogodišnjih sljedbenika nedvojbeno prihvatiti otvorenih ruku, dok će oni koji na IQ računaju kao na čimbenik razvoja svježih glazbenih ideja biti nešto manje oduševljeni.
Takva kritička primjedba na račun nedostatka zvučnog pustolovstva i inovativnosti ujedno je i jedina zamjerka na račun, u svim ostalim glazbenim pogledima, još jednog odličnog uratka uz koji će se oblizivati svi ljubitelji klasičnog neo proga. “Frequency” je još jedan vrhunski strukturiran album s brojnim fantastičnim simfonijskim aranžmanima i neočekivanim vremenskim preokretima. I ovaj put ne nedostaje Nichollsova visoko emocionalnog i teatralnog pjevanja kojim oživljava dramatične lirske teme, kao ni dražesnih gitarskih pasaža i solaža u domeni gitarista Mikea Holmesa. Uz to se IQ još uvijek ponose, po mojem mišljenju, najboljom ritam linijom u neo progresivnom rocku, koju čine basist John Jowitt, majstor bas gitare, i bubnjarski čarobnjak Andy Edwards. Kod neočekivanih i dramatičnih ritmičkih preokreta, kao i uvijek, izuzetno su uvjerljivi.
U razdoblju nakon izlaska odličnog prethodnog albuma “Dark Matter” (2004), koji je za mnoge sljedbenike predstavljao čak i vrhunac njihove dotadašnje diskografije, IQ su doživjeli odlazak dugogodišnjeg klavijaturista Martina Orforda, kojeg je zamijenio Mark Westworth. Suprotno strahovima nekih sljedbenika, Orfordova se odsutnost na albumu jedva primjećuje, iako je Westworth nešto manje uvjerljiv što se tiče solističke kreativnosti i mašte pri polaganju klavijaturskih tekstura (to će s vremenom zasigurno još steći). Ono što je najvažnije i čime su IQ u prošlosti najviše oduševljavali jest to da im na “Frequency” kroz većinu kompozicija polazi za rukom dočarati moćna, često postapokaliptična, ali i optimističnija raspoloženja uz koja nitko ne može ostati hladan. Većina Nichollsovih lirskih tema vrti se oko opasnosti nuklearne katastrofe uz nedostatak odgovarajuće međusobne komunikacije i usamljenosti darovitog pojedinca unutar dehumanizirana suvremenog društva.
Naslovnom skladbom, koja se otvara na moćnim valovima melotrona i s hipnotičnom bas linijom, nakon čega melodramatične Holmesove gitarske pasaže i sintesajzerske teksture izazovu iznenadan dramatičan zaplet, stvorili su nadasve uvjerljiv uvod u album, koji ti lako uđe pod kožu. U trenutku kad upadne Nichollsov bogato emocionalan i visoko poetičan vokal, oživi priča o nedostatku odgovarajućih komunikacijskih frekvencija u suvremenim međuljudskim odnosima. Usput se prelijevaju tipični IQ-ovi simfonijski intervali, položeni na ambijentalne klavijaturske teksture, te Holmesove melodične gitarske pasaže koje u zajedničkoj vezi stvaraju visoko dramatično raspoloženje, što je kod sastava njihove branše s godinama postalo neizostavno i još uvijek postiže željeni učinak. To je kompozicija koja će bez sumnje postati obavezan sastavni dio njihova koncertnog repertoara.
“Life Support” se otvara kao nježna balada na kojoj gospodin Nicholls uz klavirsku pratnju uvjerava izuzetno zrelom i srčanom vokalnom izvedbom. Nakon pripreme terena za složenije pothvate nastupa izvrsna instrumentalna sekcija koju su-oblikuju Holmesove plačne gitarske fraze, Westworthovi na visokim frekvencijama ugođeni sintesajzerski umeci i Edwardsovi masivni bubnjarski prijelazi. Konačan rezultat tog zajedničkog jammanja jest srhtavo raspoloženje kojeg na “Frequency” inače ima u izobilju i izvrsno se uklapa u Nichollsove sofisticirane tekstove s tmurnom atmosferom. Više od deset minuta dugi “Stronger Than Friction” (na turneji prije izlaska albuma ta se skladba zvala “Crashed And Burned”) klasičan je progresivno rockovski simfonijski ep s brojnim za sastav reprezentativnim umecima, što znači da se na njemu može zamijetiti postupna izgradnja epske atmosfere pomoću lukavih ritmičkih finesa, veličanstvenih simfonijskih aranžmana i teatralne vokalne izvedbe. Unatoč duljini koja bi mogla izazvati repetitivnost pojedinih motiva, riječ je o lijepo strukturiranoj kompoziciji s brojnim neočekivanim preokretima raspoloženja. Brutalna srednja sekcija, koju najavljuje zvuk policijske zviždaljke, pomalo podsjeća na nezaboravni “Harvest Of Souls” s prethodnog albuma, nakon čega se vraćaju u ambijentalno svjetlije sfere.
Završetak te izvrsne kompozicije uhodano se preljeva u “One Fatal Mistake”. Tu imamo posla s izvrsnom akustičnom baladom koja je poduprta za njihove uobičajene prilike jednostavnom instrumentalizacijom. Nicholls ponovno očarava svojim izvrsnim, duboko emocionalnim pjevanjem, iako sve zajedno, predvođeno središnjom melodijom, prokleto podsjeća na poneku od legendarnih balada Gabriel era Genesis. Na epskom “Ryker Skies”, koji je za vječne progresivno rockovske pustolove lako najzanimljivija kompozicija na albumu, demonstriraju najviše inovativnih poteza i svježih smjernica u usporedbi s provjerenim receptom zbog kojeg su u uvodnom dijelu recenzije dobili poprilično nemilosrdnu kritiku. Moglo bi se reći da ih ta skladba odvodi u neke nove skladateljske smjernice, što je lijepo iznenađenje i dobar predznak za budućnost. Nakon dugog uvoda iznenade nekim nadasve udarnim umecima koji se dobro uklapaju uz spore i kromatski zvučne vokale. Westworth si tu drastičnom klavijaturskom solažom lijepo protegne mišiće i dokaže da ne namjerava ostati u sjeni svojeg prethodnika.
Više od 13 minuta dugi ep “The Province” najambicioznija je i najrazgranatija tvorevina na albumu te još jedna demonstracija učinkovitog koketiranja s veličanstvenom ostavštinom simfo proga sedamdesetih. Raspoloženje te izvrsne kompozicije neprestano se mijenja od posve mirnih do udarnih i ponekad čak i paranoičnih trenutaka. Slično kao “Life Support” otvara se suptilnim pjevanjem i nježnom akustičnom melodijom, nakon čega u nastavku slijede udarne gitarske pasaže i pobješnjele bubnjarske rafale. Usput pomoću akustičnih motiva, zavjesa melotrona i tajanstvenog vokala izgrađuju prvorazrednu ceremonijalnu atmosferu. Nakon kraćeg zatišja u drugoj sekciji nastupa još jedna kataklizmična instrumentalna bomba s brojnim duhovitim pasažama na sintesajzerima. Prije mirnog završetka pridružuju im se još plačne gitarske pasaže koje stvaraju veličanstvene harmonije uz koje lako prolaze žmarci niz leđa. U svakom pogledu riječ je o još jednom vrhunskom simfo prog rockovskom epu izuzetnog ambijentalnog intenziteta i jednom od vrhunaca albuma. Završni “Closer” razvučena je akustična balada i lako najslabije ostvarenje na albumu, da ne kažem razočaranje, jer je riječ o uratku koji je ispod njihovih uobičajenih standarda. Obećavajućem ambijentalnom uvodu slijedi razrješenje koje nikako ne ispunjava očekivanja, jer se melodija uz ponavljanje istog motiva nikamo ne razvija. Jedina svijetla točka je Nichollsovo pjevanje, koje je u prenošenju dubokih osjećaja kao i uvijek odlično. Po mojem bi mišljenju ovaj neuspjeli uradak ispao znatno bolje da su ga malo skratili.
Unatoč ponovnoj obradi provjerenog recepta, “Frequency” je još jedan odličan album na kojem će dugogodišnji IQ sljedbenici pronaći mnogo razloga za veselje. Remek-djelo kakvo je bio “Dark Matter” uz brojna visoka očekivanja bilo je teško naslijediti, ali su se unatoč tome potrudili i stvorili album koji se podudara sa željama vjernih sljedbenika. Nikakvih drastičnih inovativnih poteza nema. U svim ostalim pogledima album blista većinu svojeg trajanja. “Frequency” nije bez oscilacija, jer sve kompozicije nisu na istoj kvalitativnoj razini, pa bih pretjerivao kad bih ga proglasio još jednim remek-djelom. IQ-ovu društvu pošlo je za rukom ugoditi najnoviji uradak na odgovarajućoj frekvenciji kojom će uspješno utažiti apetite svojih vjernih sljedbenika, za koje članovi sastava točno znaju što zahtijevaju od njih. Oni koji su slučajno očekivali neka posebna iznenađenja bit će nakon “Frequency” manje-više razočarani i radije će zavrtjeti neki od klasičnih Genesis albuma.
Postava
Peter Nicholls – vokal
Mike Holmes – gitara
John Jowitt – bas gitara
Andy Edwards – bubnjevi
Mark Westworth – klavijature
Produkcija
Mike Holmes
Popis skladbi
1. Frequency (8:29)
2. Life support (6:28)
3. Stronger than friction (10:32)
4. One fatal mistake (4:54)
5. Ryker skies (9:45)
6. The province (13:43)
7. Closer (8:11)
