Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 1999
Ocjena: 4/5
S “Full Circle” su se legendarni kanadski art rockeri Saga vratili progresivnom rocku svojih najboljih godina i tako doživjeli svoj konačni preporod, koji je ujedno bio početak vjerojatno najplodnijeg razdoblja njihove karijere. Nakon katastrofalnog techno/industrial metal eksperimenta “Pleasure And The Pain” (1997), noćne more kojom su pošteno razočarali golemu većinu svojih fanova, odlučili su da je došlo vrijeme da se saberu, operu blato s sebe i vrate glazbenim elementima u kojima su oduvijek bili najbolji i postizali svoje najveće uspjehe. Odlična naslovnica na kojoj vidimo povratak i preporod kibernetičke kobile (njihova zaštitnog znaka iz najboljih dana), koja se riješila stare kože, ne bi mogla bolje simbolizirati taj veliki povratak progresivnom rocku i napetom znanstvenofantastičnom konceptu koji su prekinuli nakon svog komercijalno najuspješnijeg albuma “Worlds Apart” (1981). Na “Full Circle” vratila su se naime poznata poglavlja (“chapters”), koja su činila tajanstvenu, tada još nedovršenu priču o ukradenom Einsteinovu mozgu i kibernetičkim kobilama koje su odlučile spasiti čovječanstvo od samouništenja. Te neobične kobile od “Full Circle” nadalje ponovno su se pojavljivale na svakom novom albumu (kao i stalni logo), a grupa je uspješno gradila na umjetničkom standardu koji je postavio ovaj album. Kvalitativna konzistentnost u svakom pogledu (i glazbenom i tekstualnom) postala je s ovim albumom njihova glavna vrlina. Saga je preko “poglavlja” opet mogla nastaviti dalje, glazbeni korijeni zalili su se novom vodom, a “Full Circle” je ujedno ponudio i neka od najboljih djela njihove karijere.
Bubnjar Steve Negus, nakon što nije htio imati veze s prethodnim albumom, vratio se ostatku četvorke. Saga već dugo u svojoj karijeri nisu zvučali tako uvjerljivo, energično, svježe, pa čak i pomlađeno kao na ovom albumu. Njihov zvuk ovdje je u mnogočemu postao učinkovita mješavina nešto mračnijeg, tajanstvenog ugođaja i udarnih dionica, koji je definirao odlični “Generation 13” (1995), i onih klasičnih Saga koji su svoje slušatelje oduševljavali na prva četiri albuma. Pritom mislim ponajprije na kombinaciju Ianovih poskočnih gitarskih rifova, duhovitih solaža i udarnih dionica isprepletenih simfonijskim slojevima Gilmourovih klavijatura (potonji već dugo nije bio tako aktivan kao na ovom albumu) te dramatično-epskog Sadlerova vokala, a sve to poduprto ubojitom ritam sekcijom Jim Crichton/Steve Negus. “Full Circle” je, kako i priliči, krcat složenim vremenskim prijelazima, epsko-melodičnim refrenima, brojnim višeglasjima i instrumentalnim vragolijama, a ne manjka ni izvrsnih, opuštajućih akustičnih trenutaka koji pomalo smiruju hiper-voltažnu energiju što prevladava na većini skladbi. Produkcija basista Jima Crichtona je sanjiva i nije čudo što se s godinama učvrstio kao njihov stalni producent.
Veliki povratak počinje energetskim punjačem “Remember When (Chapter 9)” kojim slušateljima odmah poručuju da su se glazbeno vratili iz mrtvih. Nakon tajanstvenog uvoda na efektu slijedi izvrstan prijelaz, kakav mogu smisliti samo oni, u kojem slušatelja iznenada udare izvrsnim gitarskim rifom, duhovitim aranžmanom na klavijaturama, jazzy ritmom te dramatičnom i tajanstvenom vokalnom ekspresijom. Ian na gitari ne štedi energične arpeggije, dok Michaelov dramatični vokal dodaje epski razmah. Klavijature već dugo nisu zvučale tako virtuozno kao na ovom albumu. U instrumentalnom dijelu iznenadi i slasna, barokno začinjena solaža na Gilmourovim klavijaturama, kojoj se pridruži još i profinjena slide solaža na gitari. Izvrstan otvarač koji govori o njihovoj prošlosti i otvaranju “novog poglavlja”, što se otkriva u stihu u kojem Michael pjeva “remember when I said don’t be late”, čime pozdravlja njihov klasik “Don’t Be Late” (Silent Knight, 1980). “The One” ima prilično udaran, gotovo metalski uvod na snažnom, distorziranom rifu i bijesnim bubnjevima, dok ne pređu u mirniji, simfonijskiji dio s profinjenim vokalom i ambijentalnim slojem klavijatura (taj se motiv poslije još nekoliko puta ponovi). Navinute gitarske dionice i taman dovoljno sirov rifing izvrsno se prepliću sa svemirskim slojevima klavijatura, koji preko poskočnog ritma uvijek iznova prelaze u odličan, epski refren. To je još jedna sjajna skladba koja podsjeća na neka djela iz njihovih najboljih dana.
“Follow Me” ima prekrasan keltski obojen motiv na akustičnoj gitari i klavijaturama. Michaelov vokal u pratećoj navezi s Jimom Gilmourom, koji ga ovdje odlično nadopunjuje, stvara izvrsnu mješavinu mistike i dramatike. Kad se u refrenu pojave još i eskalirajuća zborska višeglasja, osjećaj neke mračne tajanstvenosti je na vrhuncu. U srednjem dijelu nalazi se i prekrasan simfonijski motiv u kojem se pojavljuje kraća solaža na sintesajzeru. Slijedi odlični “Uncle Albert’s Eyes (Chapter 13)”, koji je epski vrhunac albuma i jedan od njegovih najveličanstvenijih trenutaka. Ujedno je to poglavlje u kojem kobila matica shvaća da se njezin mozak nekoć nalazio u tijelu starog dobrog ujaka Alberta (osobito mi se sviđa stih “see the tears in uncle Albert’s eyes”). Kompoziciju rese odlične teksture klavijatura koje u spoju s gitarskim rifom tvore krajnje učinkovit, pomalo shizoidan motiv. Posljedica je iznimno dramatičan ugođaj kojem dodatno doprinosi Michaelov motiv i poetski intoniran vokal koji priča priču o deziluzioniranom znanstveniku. Dramatika se stupnjuje sve do vrhunca, kad nastupi izvrstan epski refren koji svojom vokalnom ekspresijom diže sve dlačice na tijelu. Uz izvrstan epski refren, tu je i nekoliko sjajnih instrumentalnih umetaka koji vrlo učinkovito povezuju dramatiku i epiku. Saga su s tim naklonom izgubljenim sjećanjima ujaka Alberta po mom mišljenju stvorili jedno od svojih najboljih djela i pravi klasik art rocka. “Home” je još jedna vrlo dobra stvar sa zanimljivim folk-rockerski obojenim akustičnim uvodom koji čini prekrasan motiv na akustičnoj gitari. Skladbu resi lijepa akustična melodija, energični prijelazi s jakom vokalnom ekspresijom i ukusni simfonijski aranžmani.
“Don’t Say Goodbye” vrlo učinkovito pluta između mračnog i romantičnog ugođaja. Napetom, prilično mračnom uvodu s naštrcanim gitarskim rifom, eskalirajućim ritmom i dramatičnim zavjesama klavijatura slijedi nevjerojatno lijep i originalan motiv s melankoličnom vokalnom ekspresijom koja para srce te čudesnim simfonijskim aranžmanima. Refren je opet iznimno dramatičan, krcat energičnim rifom i harmoničnim višeglasjima. Još jedna odlična skladba koja budi golemu nostalgiju i pomalo tužan osjećaj konačnog oproštaja. “Time Bomb” je energetska bomba u pravom smislu svog naslova jer je to jedna od njihovih najudarnijih skladbi uopće. Opskurnom uvodu na efektima i Jimovu zveckavom basu slijedi prijelaz u kojem se pojavljuje pomalo jezovit i tajanstven motiv što ga tvore vokal, prateći vokal, gitara i poseban efekt na klavijaturama. U refrenu oduševi provala pilastog gitarskog rifa koji u kombinaciji s vokalnom dramatikom stvara iznimno eksplozivan učinak. Ta skladba sadrži brojne vrlo zanimljive simfonijski obojene motive na klavijaturama i vokalne harmonije te učinkovit ugođaj između jezive napetosti, brutalnosti i epike.
“Not This Way (Chapter 10)” je odlična balada s prekrasnim uvodom na akustičnoj gitari i klavijaturama. Ovaj put glavni vokal pjeva klavijaturist Jim Gilmour, koji se u prošlosti već nekoliko puta iskazao svojim anđeoskim sopranom. Skladbu krasi čudesan keltski ugođaj koji je posljedica učinkovite kombinacije akustičnih gitara obaju braće Crichton, simfonijskih aranžmana i melodramatičnog vokala. Naravno, ni ovaj put se ne ide bez odličnih instrumentalnih umetaka, krcatih krasnim simfonijskim aranžmanima i duhovitim solažama. U tom instrumentalnom dijelu me po ugođaju skladba čak pomalo podsjeća na neka kasnija djela Pink Floyd. Kao cjelina pak i na njihovu klasičnu baladu “Scratching The Surface” (Heads Or Tales, 1983), iako je ovaj put riječ o posve drukčijem ugođaju. Još jedan od velikih vrhunaca albuma.
“A Night To Remember” je još jedan do kraja navinuti energetski punjač u kojem gitarski arpeggiji kao za okladu lete među sirovim prijelazima na bubnjevima i zveckavim basom. Dramatična vokalna ekspresija, u kojoj se opet susreću Michaelov i Jimov vokal, jedna je od njezinih glavnih privlačnosti. Epski refren grade raznovrsni vremenski prijelazi i metalski obojene gitarske dionice. U srednjem dijelu unose i nekoliko zanimljivih zvučnih uzoraka na klavijaturama. Najviše mi se pak sviđa izniman kontrast koji stvaraju oba vokala. Ovaj put im je više nego uspješno uspjelo spojiti svoje tradicionalne art rockerske finese s modernijim elementima, karakterističnima ponajprije za progresivni metal. Završni “Goodbye” je, usprkos tome što je najjednostavniji, jedno od najzanimljivijih djela na albumu. Ambijentalnom uvodu sa zvukovima sintesajzera i gitarskih efekata, preko kojih s vremenom nastaje izvrsna solaža, slijedi prekrasan sloj simfonijskih aranžmana. Najveći učinak ipak donosi provala melankolično-dramatičnog Michaelova vokala, koji svojim nastupom naprosto oduzima dah. Ovdje su se Saga primjetno približili i Queen kao jednim od najvećih majstora takvih balada koje paraju srce.
“Full Circle” je posve klasičan Saga album, kakav su njihovi fanovi nakon potpunog odricanja od “sustava” mogli priželjkivati samo u snovima. Po mom mišljenju čak predstavlja ključni trenutak njihove priče, kad su se odlučili da umjesto eksperimentiranja s aktualnim, popularnim glazbenim trendovima, koji bi im možda na lak način mogli donijeti zaradu, radije slijede svoje srce i vrate se svojim korijenima. “Full Circle” je dokazao da je to bila vrlo mudra odluka, koja je u budućnosti urodila još brojnim sočnim plodovima. Bez sumnje jedan od najboljih povratka neke grupe na pravi put nakon što je dosegnula svoje umjetničko dno. Možda bi bilo ponešto pretjerano proglasiti “Full Circle” remek-djelom s obzirom na to da su nakon njega uslijedili i neki još dovršeniji i profinjeniji albumi, no to je onaj album na kojem se gradio njihov daljnji zvuk i ključna točka konačnog povratka korijenima. Krug regeneracije napokon je zatvoren i kibernetičke kobile mogle su iz mora u kojem su dugo ležale u zaboravu ponovno poletjeti visoko u nebo.
Postava
Michael Sadler vokal
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara, bas klavijature
Jim Gilmour – klavijature, prateći vokal, vokal (8)
Steve Negus – bubnjevi
Produkcija
Jim Crichton
Popis skladbi
1. Remember When (Chapter 9) (5:20)
2. The One (4:21)
3. Follow Me (5:07)
4. Uncle Albert’s Eyes (Chapter 13) (5:22)
5. Home (5:06)
6. Don’t Say Goodbye (5:33)
7. Time Bomb (4:05)
8. Not This Way (Chapter 10) (5:04)
9. A Night To Remember (5:44)
10. Goodbye (3:59)
Trajanje albuma: 49:43
