Izvođač: Gilbert, Paul
Izdavač: Shrapnel Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 59:42
Ocjena: 3.5/5
Što je uopće ostalo neizrečeno o ovom ludom gitarskom znanstveniku, čarobnjaku i gitarskom vraču Paulu Gilbertu? Gospodin Gilbert idol je i svjetionik mnogim gitarašima početnicima na putu samooblikovanja i profiliranja na njihovu glazbenom putu. Paul Gilbert poznat je kao ultimativni gitarist Mr. Big, a oni znatiželjniji među vama, koji imate prstohvat veće glazbene načitanosti, znaju i sve njegove radove s matičnim sastavom Racer X. Paul Gilbert je i veliki prijatelj Slovenije. Naše je pozornice posjetio u zadnje četiri godine čak triput. Maribor 2007., a zatim i Ljubljanu 2009. i 2010.!
Novi studijski album zove se “Fuzz Universe”, a na njemu Paul još produbljuje i učvršćuje izražajnu stazu artističke samobitnosti koju utjelovljuje i zacrtava prethodni album “Silence Following By The Deafening Roar”. “Fuzz Universe” je dakle njegov nastavak. Između 2008. i 2010. Paul je bio do grla zaposlen. Svjedočio je ponovnom okupljanju Mr. Big, snimanju novog albuma Mr. Big i reunion turneji Mr. Big. I više od toga! S pjevačem Freddiejem Nelsonom u suradnji su prošle godine izdali pravog posebnjaka među albumima, naslovljenog “United States”. Usput je Paul skupio dovoljno novog materijala za album “Fuzz Universe”.
Takav je zagušen raspored raznolikog glazbenog djelovanja zacijelo više nego dobrodošao, jer se uživanje u tako raznolikoj svakodnevici može odraziti kao iskren otisak duha umjetnikova psihofizičkog stanja određenog trenutka i kasnije na bilo kojem albumu. Slična su očekivanja postojala i u vezi s “Fuzz Universe”. Međutim, “Fuzz Universe” ne donosi nikakvo posebno uhu bodljikavo revolucionarno odstupanje u odnosu na stilsku i zvučnu odrednicu prethodnika “Silence Followed By The Deafening Roar”. Samo je njegov nastavak i s te strane riječ je o dva međusobno vrlo srodna albuma.
Gilbert na novom albumu isporučuje 12 instrumentalnih skladbi u kojima prvenstveno brine za kompaktnu oblikovanost. Nema motivske fragmentacije kroz album, ni teže shvatljivih izleta glazbenog eksperimentiranja koji bi mirisali na avangardne pristupe. Gilbert je klasično obrazovani gitarist koji svoj profil izražava u pjesmama oblikovanima neoklasicizmom. Već uvodna naslovna skladba poslužuje takvu foru, kad se Gilbert vrti kroz nepokolebljiv “schredding” u pomno oblikovanim okvirima predvidljivih fora klasicizma. Skladba Fuzz Universe trenutak je adrenalinske žurbe koja moćnim i za uho invazivnim rifom u tren oka pridobije slušatelja na svoju stranu i drži ga u stanju pune budnosti!
Paul se pobrinuo za motivski razgiban i raznolik album, čega se držao već na prethodniku. Skladbu Olympic prožimaju svečanost, prkos, ustrajnost i nepopustljivost. Atributi koji utjelovljuju pravi duh rođenog šampiona, kao što kaže već sam naslov skladbe, koji učinkovito sažima tu poruku kroz samu zamisao kompozicije. Will My Screen Door Stop Neptune i Plasitc Dracula dva su dodatna obilno zamišljena neoklasicistička trenutka albuma u kojem se Gilbert više nego odlično osjeća i najbolje snalazi.
I “Fuzz Universe” nosi onaj element ludizma koji je jedinstven za pojavu Paula Gilberta u plejadi ponude gitarskog rocka. Prvi put na albumu nailazimo na tu “nestašnost” u skladbi Count Juan Chutrifo. Skladba nosi neke upečatljive paralele sa skladbom sastava Yes The Fish (Schindleria Praematurus) s albuma “Fragile” (1972.), posebno kad usporediš Paulova idejna rješenja s pojedinim bas linijama Chrisa Squirea koje tvore melodiju spomenute skladbe sastava Yes. Vrlo vjerojatno je riječ o slučajnoj sličnosti, no s obzirom na to da je Gilbert na turneji Fuzz Universe izvodio upravo obradu sastava Yes The Rouondabout (album “Fragile”, 1972.), ta se vjerojatnost slučaja drastično smanjuje. Jednostavno je vrlo vjerojatno da je Gilbert u zadnje dvije godine otkrio oduševljenje spomenutim klasičnim albumom sastava Yes, čiji je dio magije tako prelio kroz svoje prste na snimajuću vrpcu. Mantra the Lawn ili/i Don’t Rain On My Firewood novi su trenuci iskričave obješenjačenosti, gdje se u izlaznom dijelu Gilbert razmahne u svojoj ultrasoničnoj silovitosti kroz koju opet bestidno i u sjaju pune vehemencije dokazuje pojam jednog od najbržih gitarista koji su ikad gmizali po Zemljinoj kugli. Improvizacija je duša ovog albuma. To je element koji pokreće Gilberta i drži ga u stvaralačkom zamahu. Njome Gilbert opravdava sve. U solističkim ga izletima krasi drsko pretakanje neuhvatljivo brzog melodiziranja, učinkovitih rješenja kojima stvara blagi osjećaj nepredvidljivosti, a pritom ni na tren ne uspijeva zalutati u kakve složene poteze koji bi stvarali trenutak teže osvojivosti albuma.
Blue Orpheus djeluje poprilično ozbiljnije u svojoj mračnoj sanjivosti, a Gilbert si tu na trenutak pomaže delay efektima kojima stvara podlogu pratnje u koju se do kraja zarije svojom improvizacijskom žilicom, što na album donosi poseban doživljajni trenutak.
Bach Partita in Dm očekivan je Gilbertov izlet u preigravanje klasika na električni način. Posve svučen, strogo odsviran jednoglasno. Ruku na srce. Paulu ne trebaju te točke klasičnog “elektro purizma” razvlačenja svojih dugih prstiju, jer sve te vještine pokazuje u drugim izražajno šire zamišljenim skladbama, na poprilično profinjeniji i izražajno učinkovitiji način. Riječ je o krađi minuta i trenutku albuma koji nitko ne bi propustio da je izostavljen.
Funkovski zamišljen Propeller ne skriva željna koketiranja s jazz sadržajima, a Gilbert pritom marljivo pazi da njegovo izrazoslovlje cijelo vrijeme ostane općenito dostupno asocijativnom korteksu mozga. Odličan spoj svega nudi skladba Blowtorch. Ta je skladba pravi Paul Gilbert “u malom”. Posjeduje onaj očekivani moment klasično oblikovane vodeće fraze i pravi prijelom u progresivnu avanturu srednjeg instrumentalnog jamma, gdje se posebno razmahne domet bubnjanja odličnog Jeffa Bowdersa, a čak i Gilbertova gitara, za koju smo navikli da se inače vjerno drži osnovnoškolskih figura, malo zaškilji u duhu eksperimenta.
Album sažima osjećaj studijskog jamma živog djelovanja, što konzumenta ne udaljava mnogo ni od koncertnih iskustava s Paulom Gilbertom. Basist Craig Martini i bubnjar Jeff Bowders ostaju dio obaveznog0 Gilbertova inventara kako koncertnih turneja, tako i studijskog djelovanja. Skladbe posjeduju živ draž i osjećaj kao da ih je trio odsvirao na zajedničkom studijskom koncertu. To znači da je produkcija sačuvala autentičan zvučni i energetski bit. Album nudi i osjećaj izvanredne vedrine, spontanosti i izražajne opuštenosti. Zato mu nije teško prilijepiti etiketu pune artističke autentičnosti i unikata, makar Gilbert njime svijetu ne nudi ništa dosad nečuveno ispod krova svog kreativnog genija. I “Fuzz Universe” tako ostaje nužna investicija za sve sladokusce gitarskog rocka. Novi vrlo, vrlo dobar album jedinstvenih talenata artističkog karaktera Paula Gilberta!
Postava
Paul Gilbert – gitara
Craig Martini – bas gitara
Jeff Bowders – bubnjevi
Emi Gilbert – klavijature
Ryan Giammo – udaraljke
Produkcija
Paul Glbert
Popis skladbi
1. Fuzz Universe (7:05)
2. Olympic (5:59)
3. Count Juan Chutrifo (3:10)
4. Bach Partita in Dm (3:28)
5. Blue Orpheus (5:09)
6. Will My Screen Door Stop Neptune (4:19)
7. Propeller (4:49)
8. Don’t Rain on My Firewood (4:41)
9. Plastic Dracula (4:52)
10. Blowtorch (5:42)
11. Mantra the Lawn (5:36)
12. Batter Up (3:05)
