Gala Hala u plamenu: The Black Dahlia Murder, Cephalic Carnage, Psycroptic i Sylosis (2009)

Autor: Rok Klemše

Mjesto: Gala Hala, Ljubljana
Datum koncerta: 02.02.2009
Broj posjetitelja: 250
Cijena ulaznice: 20€/25€

Majka priroda teško je mogla osigurati prikladniji ugođaj za death metal nego što je to učinila tog dana. Nabacala nam je dobrih 20 cm snijega, paralizirala promet u Ljubljani i 2/3 Slovenije, a navečer nas je blagom kišom pobrinula da (barem pet minuta) imamo osjećaj da živimo u relativno čistom gradu. I u toj zimskoj idili uputili smo se na Metelkovu, gdje su dežurni smrdljivci opet organizirali veselicu koja je obećavala nekoliko sati kvalitetne buke i aerobika te poveću dozu zujanja u ušima za sljedeći dan. Ovaj put su naime dovukli The Black Dahlia Murder iz Detroita, koji u društvu “hydrogrindera” Cephalic Carnage iz Denvera, tasmanskih vragova Psycroptic i britanskih thrash mladaca Sylosis haraju svijetom, plaše bake i predstavljaju svoju novu ploču Nocturnal.

Budući da smo u Ljubljani taj dan imali čak dvije metal veselice (u VPK-ju su se na temeljima lijenih kostiju do nas kroz pivske oluje probili legendarni Rave Nigger…aaa, Grave Digger) i zbog opće vremensko-prometne situacije (naša komunala odlučila je problem zasnježenih cesta i pločnika riješiti toplinom – čekat će proljeće, kad bude toplo i snijeg se otopi…) postojala je bojazan da bi Gala Hala te večeri mogla pomalo zjapiti prazna. I kad smo se dopotrljali do Metelkove, pod improviziranim nadstrešnicama stiskalo se, pilo pivo i pušilo travu možda tri tuceta metalaca. No malo prije nego što su otvorili vrata pred njima se skupila prilično lijepa gomila, tako da su i prvi predgrupaši svirali pred tričetvrt punom dvoranom, a publika se samo množila, pa je gužva kod zadnja dva benda bila već gotovo nepodnošljiva, a vrućina i puno prije…ali lijepo od početka.

Za početak su na pozornicu uskočili engleski mladci Sylosis, koji iza sebe već imaju tri izdana nosača zvuka (kamo ga nose, u deveto selo možda?), dva EP-ja Casting Shadows (2006) i The Supreme Oppressor (2007) te prošlogodišnji dugometražni (koliko pa??) prvijenac Conclusion Of An Age. Dečkima koje mediji proglašavaju predvodnicima novog vala otočnog thrash/death metala ozvučenje je korektno služilo, publici je njihova svirka legla i mosh pit je ubrzo zauzeo većinu prostora ispod pozornice. Dečki se očito zavjedaju svoje mladosti i (ne)znanja komunikacije s publikom, pa su svoj polusatni set odradili bez nepotrebnog brbljanja, osim što je pjevač rekao da su ionako sve pjesme koje sviraju s njihova prvog albuma. Njihova glazba, koja na pločama (barem meni) ponekad zvuči prilično plastično (“pročista” produkcija??), jer na kraju krajeva žele biti thrash(erski) bend, uživo je zvučala puno organskije, često bliže death nego thrash metalu, a razni deathcore umetci, kojih na pločama također ima, zazvučali su prilično životinjski, unatoč tome što bi pjevač, ako sudimo samo po izgledu, bez problema mogao pjevati kod nekog Green Daya ili slične sorte, a u Gala Hali okupljena gomila bodrila ih je bez grižnje savjesti, tako da smo već u pola devet navečer dobili poštenu dozu dobrog metala. Dečki su svojom energijom i vladanjem pozornicom (jebiga, petero ljudi na pozornici Gala Hala ionako vlada, jer je napuni…) osigurali prikladan uvod u koncert i svakako bili pozitivno iznenađenje večeri. A kad su odsvirali svoje, 99% publike (nakon obveznih 1,5 minute urlanja i deranja, naravno) pobjeglo je iz Gala Hala van na zrak, jer unutra je po mojoj procjeni bilo već nekih 30 stupnjeva, pomiješanih s mirisom znoja, piva i još štošta, ukratko vrlo (ne)ugodno…

I nakon pozitivnog iznenađenja večeri nažalost je odmah uslijedilo negativno. Psycroptic naime. Nemojte se uvrijediti, meni osobno su dečki dragi, ali ovaj nastup bio je ispod svake kritike. Istina je doduše da su imali najlošiji zvuk od svih nastupajućih, ali ovo nije bio death, ni death/grind, ni grind, ni tehnički death metal, nego sranje. Pjevač nije pjevao, tulio, growlao ili išta slično, nego je hrskao i hripao (je li možda bio prehlađen?), a glazba je bila jedna velika zbrka. Razumljivo je doduše da bend ne daje sve od sebe ako ima loše uvjete, ali to ne bi smjelo značiti da ne daje ništa od sebe. Sve (i svaka pjesma posebno) izgledalo je ovako: najava pjesme, zauzimanje poze, početak pjesme, malo headbangera nad publikom, šetanje po pozornici, “pjevanje”, kraj. Publici je doduše bilo zabavno (pogotovo pijanim Hrvatima), ali za mene je to bio jedan od najlošijih nastupa uopće. A ponekad pomogne i ako se odsvira kakva stara(ija) pjesma… pola sata života koji nikad neću dobiti natrag… No, svakako smo u pauzi izašli na zrak i pivo sa strahom u srcima, jer su na redu bili sljedeći…

…Cephalic Carnage. Bez brige: totalna pobjeda. Zvuk bolji za 100%, publika baš za žurku, očito su se u zraku osjećali pozitivni utjecaji THC-a. Bend nam je pročitao i odsvirao lekciju kako (žanrovski prilično neopterećeni) nastupajući moraju zabavljati publiku, prenositi pozitivnu energiju među publiku (a ona naravno natrag), umjesto zahvala među pjesmama pozivali su publiku na pušenje trave, i sami su na pozornici povukli koji dimak (do tri) iz bonga i sigurno se uvukli u srca mnogih (tada već poštено pijanih iz zadrogiranih) fanova, kad je pjevač dokazao da zna reći na slovenskom: trava. Svijet i bend žurali su non-stop kroz cijeli nastup, mosh pit bio je spontan (ne izazvan, kao kod Psycroptic), tko nije moshao, mlatio je kosom, vrištao, pio pivo i/ili pušio (i cigarete) i svi zajedno doveli smo nabijenu Gala Hala do vrelišta. Ovaj put doslovno, jer je temperatura po mojoj procjeni bila barem 35 stupnjeva, a protiv nje borili smo se (hekto)litrama piva. Za totalnu pobjedu pobrinuo se bend zadnjom pjesmom, kad su s (black metal) maskama na licu i obješeni šiljcima odsvirali “black metal” pjesmu Satan Will Burn In Hell. Kao da već njihove grimase i maske nisu bile dovoljne, zauzeli su prave “black” poze, a pjevač je oko vrata imao antikrista napravljenog od (vjerovali ili ne) vilice i žlice te njime “plašio” publiku, koja mu je uzvratila vrlo, vrlo glasnim odobravanjem i bijesnim aplauzom/derom kad su završili s nastupom. Mislim da gužva i vrućina na njihovu nastupu nikome nisu smetale, iako je sve skupa bilo na granici podnošljivog.

Kao posljednji su potpuno punu (po mom bi unutra stalo još nekih 20 ljudi) i užarenu/smrdljivu Gala Hala na ludovanje natjerali The Black Dahlia Murder. Publika (te večeri prilično mlada) jela im je iz ruke od prvog trenutka (izgleda da je među novim generacijama metalaca takva svirka stvarno popularna) iako moramo (ruku na srce) priznati da bend nije ponudio neki iskorak. Svirka koju žare doduše je poskočna, agresivna i ekstremna, ali po mom za 20 godina nitko neće znati tko su TBDM. Dečkima je i zvuk napakostio (gdje su bili basovi?), ali to publici (kao i obično) nije smetalo. Žurka se pojačavala, vrućina također, tko god se previše približio pozornici riskirao je barem kakav udarac nogom (zajebano je moshpitati kad je totalna gužva) i sat vremena njihova nastupa brzo je prošlo, pa smo općenito zadovoljni viđenim otišli na burek i kući skupljati snagu za sljedeće podvige.

Fotografije: Rok Erjavec

Galerija slika